Budući da mnogi počeše opisivati svoj doživljaj ovog film, namislih i ja podijeliti sa vama svoje utiske. Ovim za kratko prekidam započeti niz tekstova iz knjige Otkrivenje, ali samo zbog toga što mislim da i u ovom filmskom ostvarenju pronalazimo važne misli za razmatranje.
Don’t Look Up
Da ne bih kvario doživljaj onima koji još uvijek nisu pogledali film, pokušaću da u najkraćim crtama kažem o čemu se radi. Otkrivena je kometa koja će uskoro uništiti sav život na zemlji. Oni koji mogu nešto da učine po tom pitanju uopšte ne reaguju. Nakon što se kometa toliko približi zemlji da noću postane vidljiva, počinje borba oko ukazivanja na neizbježno. Manji broj ljudi poziva na suočavanje sa katastrofom i eventualni pokušaj da se ona izbjegne. Međutim, mnogo glasniji su (političari, administracija, mediji, bogate i uticajne ličnosti ..) oni koji pozivaju da se “ne gleda gore”. Društvene mreže uveliko doprinose cijeloj konfuziji tako da ova vijest do samog kraja ostane nevažna. I dok mali broj najmoćnijih privatnim letom na najbližu planetu napuštaju Zemlju, ostali završavaju svoje obične živote slušajući molitve u koje ne vjeruju. Pored zabave, film prenosi tri najglasnija vjerovanja savremenog svijeta:
1. Stanje na Zemlji je jako loše Ovo je mišljenje najvećeg broja naučnika danas. Googlanjem pronađete mnogo više informacija svemu tome. Evo samo jedna od takvih: “Problemi povezani sa ljudskom potrošnjom i rastom populacije će se zasigurno pogoršati tokom sledećih decenija. Šteta koja nastane će se osjećati vijekovima i ugroziće opstanak svih vrsta, uključujući i čovjeka.” (Worried about Earth’s future? Well, the outlook is worse than even scientists can grasp) Nije loše samo na području prirode, veoma slično je i u društvu: loši o odnosi među ljudima, nepovjerenje koje sve više raste, strah, sukobi i ratovi …
2. Ne postoji bog koji će popraviti stvari Naučno-filozofski pogled na svijet koji preovlađuje propovijeda ovu ideju: ne postoji dobro božanstvo koje brine o ljudima i kome je stalo. Još uvijek ne znamo da li smo sami u svemiru, ali boga tamo sigurno nema. Izjava koju je zapisao Robert Enton Vilson jako dobro opisuje najčešće mišljenje najvećeg broja ljudi: “Postoje bogovi, ali Boga nema; a svi bogovi na kraju postanu đavoli.” Mnoštvo je ljudi, pojava, stvari koje ljudi obožavaju, ali odbijaju da prihvate ideju kako postoji Bog kao ličnost kome bi trebalo da budu odgovorni i koji je zainteresovan za naše živote.
Ljudi su zli i sebični Koliko nam je za ovu izjavu potrebno dokaza? Naravno, svako uopštavanje je pogrešno što važi i za ovaj zaključak. Svi smo sreli predivne ljude, spremne ne velika i mala djela ljubavi. Međutim, negdje duboko unutar svakog ljudskog bića, u genima, u egzonima i intronima, smještena je, često sakrivena i od našeg ličnog saznanja, jedna jako izražena osobina kojom ne možemo da se pohvalimo: sebičnost. Sebični gen, neki tvrde, je ono što je stvorilo i održalo čovjeka u borbi za opstanak. Altruizam i filantropija su mnogo rjeđe od borbe za vlastito dobro.
Umjesto zaključka Gore spomenuti stavovi se u potpunosti suprostavljaju judeohrišćanskom pogledu na svijet koji tvrdi da postoji Bog koji brine i koji će, u konačnici, riješiti sve ovozemaljske probleme. Naravno da pobornici ovog mišljenja ne mogu dokazati svoja vjerovanja – baš kao što ni njihovi protivnici ne mogu dokazati da to nije tačno i da se njihova nada jednom neće ostvariti. Međutim, vjernici mogu djelovati na području treće tvrdnje i dokazati suprotno: da nisu svi ljudi zli i sebični i da njihova vjera u Boga čini njih boljim ljudima. To mogu i nevjernici i svi oni koji se nalaze u spektru mogućnosti između ove dvije opcije. Ali svima njima prethodi mučna potraga za motivacijom: zašto bih? Zašto bih izabrao altruizam umjesto sebičnosti? Ako smo samo uspravljeni primati, čemu empatija? Koliko god mrzili vođu Trećeg rajha, on je postavio adekvatnu konstataciju: “Ne vidim zašto čovjek ne bi trebao da bude surov kao priroda.” Zašto ne bih ostavio sve druge da umru a sebe spasio kartom u svemir, ako to sebi mogu da priuštim? Zašto se mi gledaoci odlučujemo za bračni par koji oprašta preljubu i koji umiru zajedno za stolom, a ne za bogate kapitaliste koji su spasili samo svoje živote? “Ako nema Boga,” napisao je Dostojevski, “onda je sve dozvoljeno.” Dok ulazimo novu kalendarsku godinu, treba dobro izvagati u kom pravcu da gledamo i zašto. Za neke od nas, gore ipak postoji Neko i to pravi ogromnu razliku.
Ostavite odgovor