Vjera i nacija

Termini „Srbin musliman,“ „Bošnjak katolik“ ili „Hrvat pravoslavac“ su mogućnost koja teško može da postoji na prostorima bivše Jugoslavije. Ovu mogućnost ne sprečava sama privrženost spomenutih naroda svojoj vjerskoj tradiciji, nego mnogo više od toga nerazumijevanje i nerazlikovanje termina „vjera“ od „nacija.“

Termin „nacija“ označava jednu grupu ljudi koji žive na užem geografskom području i imaju zajedničke određene osobine i korijene, a često se povezuje i sa državom odnosno zemljom. Sa druge strane, vjera je skraćeni oblik pojma „vjeroispovijest“ ili „vjeroispovijedanje.“ Kako je došlo do toga da se ova dva pojma na „našim“ prostorima miješaju i poistvojećuju?

Jedan od uzroka tome jeste kreiranje novih naroda i narodnosti u periodu nakon drugog svjetskog rata u novonastaloj zajedničkoj državi južnih Slovena. Naime, u tom periodu je možda najizrazitija odluka po kojoj jedna vjerska zajednica, u ovom slučaju islamska, tj. njeni članovi u popisu stanovništva dobijaju status nacije. Dakle, svaki pojedini pripadnik islamske vjerske zajednice na upitniku je mogao izabrati svoju vjeroispovijest kao svoju nacionalnost. Nepoželjnost vjerskog opredjeljenja u tadašnjem političkom uređenju države se odražavala i u ovoj situaciji, pored mnogih drugih. Tako su postojali ljudi koji su bili muslimani po nacionalnosti, a ateisti po vjerskom opredjeljenju. Ovdje se veoma lijepo uklapa rečenica Zlatka Pangarića koji kaže „Kao što je besmisleno različita značenja označavati istim oznakama, tako je besmisleno i ista značenja označavati različitim oznakama.“

Iz ovoga je (i iz još mnogo čega drugog), posebno na teritoriji BiH i posebno nakon rata krajem devedesetih, nastalo ubjeđenje da su svi Srbi pravoslavci a svi Hrvati katolici. Ovakvi pogledi doveli su do opšteg nerazumijevanja koncepta vjerske slobode i vjerskog opredjeljenja (drugačije od pripadnosti određenom narodu), a često i nemogućnosti njegovog ispoljavanja, posebno u manje urbanim sredinama. Biti neko drugi i drugačiji je bilo skoro nemoguće. Jedino rješenje je bilo asimilacija sa većinom ili napuštanje tog prostora.

Ovo je uveliko ohrabrivano stvaranjem nacionalnih crkava po kojoj je neko samim rođenjem pripadao određenoj vjeroispovijest i vjerskoj tradiciji. Svako dovođenje u pitanje ličnog vjerskog pogleda u zrelim godinama, te njegovo eventualno mijenjanje značilo je izdaju i smatrano jednim od težih grijehova nanesenih zajednici i svojoj naciji.

Ukoliko slijedimo svetopisamsku misao, koja je osnova hrišćanskom pogledu na svijet, veoma je važna i značajna rečenica apostola Pavla koji piše da u kontekstu opredjeljenja za Hrista nacija više ne igra ulogu razdvajanja: „Tu više nema Grk – Judejin, obrezanje – neobrezanje, varvarin – Skit, rob – slobodnjak, nego je sve i u svima Hristos“ (Kološanima poslanica 3:11). Karakteristika pripadnike ovakve vjere jeste ono što slijedi dalje u ovom biblijskom tekstu: milosrdno srce, ljubaznost, poniznost i krotost (3:12). Međusobni odnos takvih je obilježen podržavanjem i opraštanjem, po uzoru na Gospoda Isusa Hrista (3:13). U ovom kontekstu se može preinačiti ona poznata parola: „Svak je mio, koje god nacije bio.“