DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Život
Smrt u Banatu
Dvadeset i dvije godine, kroz svadbe i sahrane, pokušavam da živim poziv “Radujte se s radosnima, i plačite s plačnima.” Kao što pretpostavljate, rastanaka je više nego okupljanja, po bilo kom osnovu. Onima koji gube svoje mile i drage znači prisustvo poznanika u teškom trenutku i zato odlazim kad god mogu. Samo okupljanje u dvorištu pokojnika prenosi tugu koja je duboka, stvarna i prelazna. A onda, ono kreiranje povorke svih prisutnih se uvijek odvija uz poneku glasnu suzu koja je obilježje odlaska od kuće na duže vrijeme. Mi živi krećemo na poslednje ovozemaljsko putovanje pokojnice. To podrazumijeva dugi hod do groblja kroz selo. Kuće, stare, mnoge napuštene; ispred onih koje to nisu izašli ljudi. Žene ćute i pobožno spuštaju glave, bacajući poneki pogled na prolaznike; starci gužvaju svoje kape u šakama ogrubjelim od zemlje i gledaju u nebo. Stičem osjećaj kao da mene ispraćaju s ovog svijeta. Djeca se igraju u dvorištu, iza zatvorenih ograda još uvijek ne znajući strah koji smrt donosi. Zavidim im na tom blaženom neznanju. Na nagovor supruge ponio sam vijenac. Iglice vještačkih četinara bodu moje prste gdje god da uhvatim. Podsjećaju da se, iako postojim, trenutno suočavam sa bolom nestajanja. Iza mene škripe točkovi kolica koje nose sanduk praćen najbližom familijom. Prelazimo prugu, a jako sunce širi miris gvožđa sa šina. Bilo bi lijepo njima putovati sada, što dalje odavde ali ... Ispred nas se vidi groblje, naš današnji cilj i konačno odredište. Pred grobljem, jedna djevojčica ispred mene pada u nesvijest: dotrčavaju starice i polivaju je vodom. Mi nastavljamo dalje jer otvoreni grob čeka da proguta tijelo koje smo mu danas donijeli. Valjda će se zadovoljiti, bar za neko vrijeme: dali smo mu najbolje što smo imali. Ona je mlada osoba iza koje ostaju sitna djeca i uplakani muž. Njegove misli izriče na glas, pred svima, sa namjerom doveden i plaćen kafanski svirač koji uz harmoniku pjeva: “Nema te više ali ja te ne dam čuvam te u srcu tu je tvoje mesto Nema te više a stalno te gledam i sa tvojom slikom razgovaram često.” Sat na ruci mi šalje signale bržeg otkucaja moga srca što dokazuje da nisam navikao na oproštaju uz ovaj instrument. Gledam lica oko sebe. Usne mnogih prisutnih se nečujno miču uz poznati refren. Kao da pjevaju svoju priču: njihove dnevne i druge sobe su prepune slika onih koje su već ispratili na ovo ili neko slično mjesto. Kada je muzika utihnula čuje se tiši ali svečani glas propovjednika. Govori kako je Dostojevski, pred samu smrt, tražio da mu donesu Sveto pismo koje je godinama čuvao još od sibirskog zatočeništva. Njegova supruga Ana mu je čitala ove tekstove, ali je on tražio posebno mjesto. Govorio joj je: “Čitaj mi o Lazaru!” Slušajući poznate stihove iz jedanaestog poglavlja jevanđelja po Jovanu, moje misli odlutaše. Pored jednog od nadgrobnih spomenika primjećujem svog profesora. Sjedi odsutan, kao na klupi u Tašmajdanskom parku. Prilazim mu i pitam ga za zdravlje. Doktor filozofije, život i smrt je uvijek doživljavao kroz apstraktne pojmove i rečenice. Ali danas je prilično konkretan: “Ja sam trebao da umrem, a ne ona. Imam dva raka u svom tijelu ...” Kaže to hladnim glasom kao da mi govori o razlici između Platona i Aristotela. U stvari, imam utisak da bi o toj temi bio mnogo strastveniji. Ja ga slušam, ali mi u glavi odzvanja pjesma Dobrivoja Topalovića i zathjev Fjodora Mihailoviča. Skoro da na glas govorim, iako ne znam kome: “Čitaj mi o Lazaru, meni i mom profesoru filozofije.”
Prenosim
Istinsko vjersko znanje je …
Kad se okrenemo od svih manje važnih otkrivenja, onda gledamo Boga u Isusu. Posmatrajući Isusa vidimo da je slava Božja u davanju. ... "Ja ne tražim slave svoje, već slavu Onoga koji Me je poslao." Ovim riječima izloženo je veliko načelo koje je zakon života za svemir. Hristos je sve primio od Boga, ali je uzeo da bi dao. ... Ovaj zakon je prekršen na samom nebu. Grijeh je potekao iz sebičnosti. ... Lucifer ... je netačno prikazivao Boga ... On ih je naveo da posumnjaju u Božju riječ i izgube povjerenje u Njegovu dobrotu. ... Zemlju je obavio mrak jer je Bog pogrešno shvaćen. ... sotonina sila prevare morala je biti slomljena. To nije bilo moguće ostvariti silom. Primjenjivanje sile suproti se načelima Božje vladavine. Bog želi službu jedino iz ljubavi, a ljubav se ne može narediti; ona se ne može zadobiti silom ili vlašću. Samo ljubav može da probudi ljubav. Poznavati Boga znači voljeti ga. (Čežnja vijekova, 8-9)
Vrijeme
Ima drugi car
Od kako smo čuli da je Elizabeta umrla, ima tome već sedam dana, mediji ne prestaju da prave pompu od toga. I nije čudo za medije, oni tako pokušavaju da osmisle razlog svog postojanja. Ono što mene čudi jeste i što se neki hrišćani zanose time i nemaju adekvatno stanovište prema pojavama koje ih okružuju. Moguće da je za nedostatak takvog analitičkog promišljanja razlog nedovoljno provedenog vremena sa Svetim pismo. Ono bi trebalo da nam pruži "osjećanja dugijem učenjem obučena za razlikovanje i dobra i zla" (Jevrejima 5:14). Neko će reći kako ovdje nije u pitanju ni dobro ni zlo, nego jednostavno smrt jedne uticajne žene, koja je za dugi niz godina obilježila epohu ... itd. Međutim, sam koncept kralja i kraljica nije baš najbolji, bez obzira na romantičarsku notu koju vuče za sobom. Ideja kako neko treba i može da vlada nad drugima samo zbog toga što je, opet, neko drugi - njegov predak - osvojio tu vlast (najčešće krvlju i mačem), nije nimalo pravedna ni biblijska. Njom se prihvataju argumenti koji se kreću od božanskog prava do izuzetnosti porodice ("plava krv") i posebnosti pojedinca (mesijanski kompleks). Kroz istoriju jevrejskog naroda, Bog se stalno opirao ovom obliku uprave nad ljudima. Prema mom čitanju i razumijevanju Biblije, bilo je ta najviše zbog nemogućnosti Božjeg uticaja na izbor lidera jer se on svodio na jednu porodicu, naslednim putem. Razumljivo je da mi živimo u nekom drugom vremenu i da su današnji odnosi crkava i država, svjetovnog i svetog drugačiji. Ali moram priznati da me svaki put čudi kada hrišćani slijepo slijede običaje sekularnog svijeta. Razumijem ja i ono "o pokojniku sve najbolje" pa sad ova teta ispade najveći hrišćanin na svijetu. Možda i jeste, ko sam ja da sudim o njenoj vjeri? Ali nekako mi ta diskrepancija između "njihovih" i "naših" uvijek pada u oči. Političari i vođe zapada su svi neke velike demokrate, čovjekoljubi i humanisti, a svi ovdašnji, naši, su ratni zločinci i lopovi! Čini mi se kako još od smrti Josipa Broza hrišćanska crkva na ovim prostorima se prema svojoj vlasti postavlja, u najboljem slučaju ambivalentno. Koristi je prema potrebi i podržava kada ona ispunjava njene ciljeve. U tom pravcu vidimo i dijeljenje ordena u jednoj od crkava. Koliko god treba izbjeći nacionalizam isto vrijedi i za, ono o čemu se često danas govori, autošovinizam. Jer čim jedan narod počne svoje da uzdiže, javlja se drugi koji pita "Zar i naši nisu dovoljno vrijedni i dobri?" "Nacionalizam nikada u istoriji nije bio samo ljubav prema svom narodu; on je bio uvijek i mržnja nekog drugog naroda," pisao je Dobrica Ćosić još 1992. godine dodajući kako "ta mržnja može biti i nepravedna i izraz zabluda." Prema jevanđelju, mržnja je sve samo ne vrlina. Možemo mrziti loše pojave ali ne i ljude. Hristos poziva da se vole, čak i neprijatelji (jev. po Mateju 5:44, po Luki 6:27.35). S obzirom da slabo uspijevamo u umjerenosti, politikanstvo i strančarenje treba napustiti. Zato je najbolje za hrišćane svih zemalja da teže carstvu nebeskom kao svojoj glavnoj domovini. Ono što su apostoli govorili nekad, treba da odzvanja jasno i glasno i danas: "Ima drugi car, Isus" (Djela 17:7b).
Besjede
Ме викате …
Mе викате Господ, а далеку сум од вашите срца.Ме викате учител, а не се почувате од мене.Ме викате пат, а не одите по мене.Ме викате вистина, а не сведочите за мене.Ме викате љубов, а не ме љубите.Ме викате пастир, а бегате од моето стадо.Ме викате врата, а не чукате на неа.Ме викате вечен, а ме убивате постојано.Ме викате спасител, а не барате помош.Ме викате извор, а не пиете од него.Ме викате леб, а не јадете од него.Ме викате судија, а се судите меѓу себе.Ме викате лекар, а одите по врачари.Ме викате благ, а се мразите.Ме викате многомилостив, а не делите милостиња.Ме викате човекољубив, а се убивате.Ме викате праведен, а не ја сакате правдата.Ме викате свет, а не се просветувате од мене.Ме викате татко, а го напуштате мојот дом.Ме викате цар, а не влегувате во моето царство.Кога ќе дојдам пак во сета воја слава,Тогаш, какав откуп ќе дадете?(Текст нашао у малој цркви, у рибарском насељу Канео у Охриду)
Vrijeme
Za šta umrijeti?
U šta će ko potrošiti svoje Bogom dane, svako za sebe određuje. Mučno mi je jedino kad nam to određuje neko drugi. Ratovanje, na primjer ... K'o dijete sam živio za pušku i radov'o se vojsci, dok nisam shvatio šta to sve napravi u životima drugih. Još kad sam shvatio da ono za šta su se moji djedovi borili sada više ne vrijedi pa ih današnje istorijske čitanke stavljaju na pogrešnu stranu. A oni koji sve to započnu rijetko kad ispaštaju. Sigurno, postoje pravedni ratovi; mada nije jednostavno razlučiti da je to baš onaj u kome mi učestvujemo. Najgore od svega što su posledice svih ratova uvijek smrtonosne. Način kako Šehaga, karakter iz Selimovićeve Tvrđave, žali za sinom dezerterom koga su izdali drugovi najbolje opisuje moju misao: "Blesavi sine, grdio ga mrtvog, zašto li pogibe, za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo, pa te neko ubio, halal vjera i njemu i tebi. Da je zbog zlatne jabuke iz priče, da je zbog djevojke iz pjesme, da je zbog druga iz života, žalio bih ali razumio. Ali, šta je ovo, nesrećni sine? Za đeriz, za razbojnike, za otimačinu tuđe zemlje? Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje čisto srce?"
Citati
Sudbina čovjeka u savremenom svijetu
Živimo u vrijeme ludila. Niko nije primijetio da je čovjek jednostavno poludio. Zbog žudnje za životom, zbog ljubavi prema palom svijetu, on je izgubio ravnotežu i srušio se. Čovjek se otvorio za svaku vrstu ludila, za demoniju svake vrste, njime su ovladale demonske kosmičke i socijalne sile. Usled te hipnoze čovjek postaje opsjednut ili elementarnim kosmičkim telurskim silama zemlje, rase, naroda, pola ili elementarnim socijalnim silama ekonomskih interesa, novca, klasa, socijalnih grupa, partija. Ali duhovno je potpuno dezorganizovan. Savremenom kolektivnom ludilu i opsjednutosti, savremenom polidemonizmu i idolatriji, moguće je suprostaviti se jedino kroz mobilizaciju duhovnih snaga. Sama po sebi, socijalna organizacija je nemoćna da se suprostavi haotičnom raspadanju svijeta i čovjeka. Čovjek će se razdvajati u dva suprotna pravca, u pravcu poživotnjenja ili u pravcu mašinizacije. Spasenje može da donese samo nova duhovnost u kojoj će ljubav prema Bogu biti i ljubav prema ljudima, u kojoj će sloboda od vlasti svijeta takođe biti i ljubav prema čitavoj Božijoj tvorevini, u kojoj će duhovni život čovjekov biti ne samo iskupljenje već i stvaralačko djelo u svijetu.