Ima drugi car

Od kako smo čuli da je Elizabeta umrla, ima tome već sedam dana, mediji ne prestaju da prave pompu od toga. I nije čudo za medije, oni tako pokušavaju da osmisle razlog svog postojanja. Ono što mene čudi jeste i što se neki hrišćani zanose time i nemaju adekvatno stanovište prema pojavama koje ih okružuju. Moguće da je za nedostatak takvog analitičkog promišljanja razlog nedovoljno provedenog vremena sa Svetim pismo. Ono bi trebalo da nam pruži “osjećanja dugijem učenjem obučena za razlikovanje i dobra i zla” (Jevrejima 5:14).

Neko će reći kako ovdje nije u pitanju ni dobro ni zlo, nego jednostavno smrt jedne uticajne žene, koja je za dugi niz godina obilježila epohu … itd. Međutim, sam koncept kralja i kraljica nije baš najbolji, bez obzira na romantičarsku notu koju vuče za sobom. Ideja kako neko treba i može da vlada nad drugima samo zbog toga što je, opet, neko drugi – njegov predak – osvojio tu vlast (najčešće krvlju i mačem), nije nimalo pravedna ni biblijska. Njom se prihvataju argumenti koji se kreću od božanskog prava do izuzetnosti porodice (“plava krv”) i posebnosti pojedinca (mesijanski kompleks). Kroz istoriju jevrejskog naroda, Bog se stalno opirao ovom obliku uprave nad ljudima. Prema mom čitanju i razumijevanju Biblije, bilo je ta najviše zbog nemogućnosti Božjeg uticaja na izbor lidera jer se on svodio na jednu porodicu, naslednim putem.

Razumljivo je da mi živimo u nekom drugom vremenu i da su današnji odnosi crkava i država, svjetovnog i svetog drugačiji. Ali moram priznati da me svaki put čudi kada hrišćani slijepo slijede običaje sekularnog svijeta. Razumijem ja i ono “o pokojniku sve najbolje” pa sad ova teta ispade najveći hrišćanin na svijetu. Možda i jeste, ko sam ja da sudim o njenoj vjeri?

Ali nekako mi ta diskrepancija između “njihovih” i “naših” uvijek pada u oči. Političari i vođe zapada su svi neke velike demokrate, čovjekoljubi i humanisti, a svi ovdašnji, naši, su ratni zločinci i lopovi! Čini mi se kako još od smrti Josipa Broza hrišćanska crkva na ovim prostorima se prema svojoj vlasti postavlja, u najboljem slučaju ambivalentno. Koristi je prema potrebi i podržava kada ona ispunjava njene ciljeve. U tom pravcu vidimo i dijeljenje ordena u jednoj od crkava. Koliko god treba izbjeći nacionalizam isto vrijedi i za, ono o čemu se često danas govori, autošovinizam. Jer čim jedan narod počne svoje da uzdiže, javlja se drugi koji pita “Zar i naši nisu dovoljno vrijedni i dobri?” “Nacionalizam nikada u istoriji nije bio samo ljubav prema svom narodu; on je bio uvijek i mržnja nekog drugog naroda,” pisao je Dobrica Ćosić još 1992. godine dodajući kako “ta mržnja može biti i nepravedna i izraz zabluda.” Prema jevanđelju, mržnja je sve samo ne vrlina. Možemo mrziti loše pojave ali ne i ljude. Hristos poziva da se vole, čak i neprijatelji (jev. po Mateju 5:44, po Luki 6:27.35). S obzirom da slabo uspijevamo u umjerenosti, politikanstvo i strančarenje treba napustiti. Zato je najbolje za hrišćane svih zemalja da teže carstvu nebeskom kao svojoj glavnoj domovini. Ono što su apostoli govorili nekad, treba da odzvanja jasno i glasno i danas: “Ima drugi car, Isus” (Djela 17:7b).

Ме викате …

Mе викате Господ, а далеку сум од вашите срца.
Ме викате учител, а не се почувате од мене.
Ме викате пат, а не одите по мене.
Ме викате вистина, а не сведочите за мене.
Ме викате љубов, а не ме љубите.
Ме викате пастир, а бегате од моето стадо.
Ме викате врата, а не чукате на неа.
Ме викате вечен, а ме убивате постојано.
Ме викате спасител, а не барате помош.
Ме викате извор, а не пиете од него.
Ме викате леб, а не јадете од него.
Ме викате судија, а се судите меѓу себе.
Ме викате лекар, а одите по врачари.
Ме викате благ, а се мразите.
Ме викате многомилостив, а не делите милостиња.
Ме викате човекољубив, а се убивате.
Ме викате праведен, а не ја сакате правдата.
Ме викате свет, а не се просветувате од мене.
Ме викате татко, а го напуштате мојот дом.
Ме викате цар, а не влегувате во моето царство.
Кога ќе дојдам пак во сета воја слава,
Тогаш, какав откуп ќе дадете?
(Текст нашао у малој цркви, у рибарском насељу Канео у Охриду)

Ipak si pobijedio, Galilejče!

Mnogi smatraju kako su ovo bile poslednje riječi cara Julijana. Julijan Flavije Klaudije, poznat i kao Julijan filozof, bio je rimski imperator (361-363), filozof i pisac. S obzirom da je poticao iz dinastije cara Konstantina, i odrastao kao hrišćanin, čega se kasnije odrekao, nazivaju ga i otpadnikom – Julijan apostata. Želio je da obnovi drevnu silu rimskog carstva a to je uključivalo politeizam kao državnu religiju. što je u suprotnosti sa potezima cara Konstantina koji je djelovao u korist hrišćanstva (iako se i to može dovesti u pitanje). Budući da Julijanove reforme nisu uspjele, gore navedene riječi ukazuju na pobjedu Hristovog učenja nad paganstvom.

Da li je car Konstantin prihvatio hrišćanstvo iz ličnih ili političkih razloga? Koliko su njegove odluke bile pozitivne, a koliko negativne za Hristovo učenje? Sve su ovo adekvatna pitanja o kojima treba razgovarati ali to neće biti tema sada. Ova Julijanova izjava služi samo kao primjer pobjede o kojoj biblijska knjiga Otkrivenje govori: i pored velikog protivljenja i sukoba Hristos u konačnici izlazi kao pobjednik. Ono čime se bavim u nastavku jeste način na koji Hristos pobjeđuje.

“I od Isusa Hrista, koji je svjedok vjerni, i prvenac iz mrtvijeh, i knez nad carevima zemaljskima, koji nas ljubi, i umi nas od grijeha našijeh krvlju svojom”
Otkrivenje 1:95

Jovan opisuje Hrista kao vjernog svjedoka. Svaka od Hristovih poruka crkvama počinje riječima “Znam tvoja djela” (Otkrivenje 2:2.9.1319, 3:1.8.15). On poznaje stanje svake od spomenutih zajednica i one se mogu osloniti na Njegove riječi. Međutim, Hristos je i “prvenac iz mrtvih.” Ovaj tekst je često poticao rasprave o pitanju hronološkog vaskrsenja po kome Hristos nije prva osoba koja je vaskrsla (u Starom zavjetu čitamo o vaskrlim pojedincima) niti koja je vaskrsavala druge (prorok Jelisije kao primjer Božije sile i predslika Hristove službe). To znači da je Hristovo vaskrsenje osnova za sve one koji su bili vaskrsnuti i koji će biti vaskrsnuti. Međutim, Hristovo vaskrsenje je povezano sa njegovim opisom kao “kneza nad carevima zemaljskim”.

Apostol Jovan doživljava strah prilikom teofanije kojoj prisustvuje. I upravo se u tom trenutku sam Hristos poziva na gore spomenutu činjenicu njegovog vaskrsenja. On uvjerava Jovana da nema potrebe da se plaši spominjući svoju sveobuhvatnu silu i moć: “Ja sam prvi i poslednji” (Otkrivenje 1:17b), što prenosi istu ideju sile i moćo kao i “knez nad carevima zemaljskim” (Otkrivenje 1:5). U nekim od kasnijih stihova to je mnogo još više istaknuto.

“I živi; i bijah mrtav i evo sam živ va vijek vijeka, amin. I imam ključeve od pakla i od smrti.”
Otkrivenje 1:18

Ponovo se spominje ideja vaskrsenja. Za razliku od mnogih ljudi koji su i nakon vaskrsenja bili podložni smrti, Hristos je živ zauvijek, u vijeke vijekova. To njegovo iskustvo smrti i ponovnog preuzimanja života mu je omogućilo posebnu vlast, ne više samo nad ovozemaljskim vlastima, nego i nad grobom i oblasti smrti (što je precizniji prevod ovih grčkih termina). U petom poglavlju će ovo još jednom da se spomene. Na samom početku poglavlja, onaj koji sjedi na prijestolu drži svitak, koji niko ne može da otvori i da pročita (Otkrivenje 5:1-3). To je očigledno izuzetno važan zadatak s obzirom da je Jovan očajan jer niko u tome ne uspijeva (Otkrivenje 5:4). Ali ubrzo stiže utjeha kroz tvrdnu da je (očigledno) Hristos, opisan kao lav, od koljena Judina, korijen Davidov, nadvladao i da je sposoban “da otvori knjigu i razlomi sedam pečata njezinih” (Otkrivenje 5:5). Sledeći, šest stih petog poglavlja, objašnjava kako je taj lav nadvladao. Jovan sada mijenja simboliku i umjesto lava koji pobjeđuje vidimo jagnje kao zaklano (Otkrivenje 5:5). Zbog toga će nebeska bića započeti pjesmu kojom proslavljaju ovaj događaj pojašnjavajući da je to klanje ujedno i iskupljenje krvlju ljudi iz svakog koljena i jezika i naroda i plemena (Otkrivenje 5:9). Jasno je kako sva upotrijebljena simbolika govori o Hristovoj smrti na krstu. Upravo ovu sliku jagnjeta/lava koji se žrtvuje, iz Otkrivenja petog poglavlja, će C. S. Lewis prikazati u hronikama Narnije.

Mnogi milioni su kroz vijekove poštovali Isusovo ime, ali je samo nekolicina razumjela i još manje sprovela u djelo ono što je On zahtijevao. Njegove riječi bile su izvrtane da znače sve, bilo šta i ništa. Njegovo ime je korišteno i zloupotrebljavano da se opravda kriminal, plaše djeca, a ljudi i žene inspirišu na herojsku glupost. Isus je više poštovan i obožavan za ono što nije mislio, nego za ono što je mislio. Najveća ironija je da je ono čemu se najviše suprostavljao u svijetu u svoje vrijeme, danas oživljeno, propovijedano i rašireno po cijelom svijetu – u Njegovo ime.
Albert Nolan

Kao što gornji citat iz knjige Isus prije hrišćanstva tvrdi, mnogo je onoga što se Hristu (i hrišćanstvu) tokom vremena dodalo i oduzelo tako da sve to zajedno izgleda mnogo drugačije od originalnog i prvobitnog. Možda je posebno deformisana ta ideja Hristove pobjede, koja se često kroz istoriju dokazivala i potvrđivala mačem i ratom. Doslovna i fizička borba protiv neistomišljenika i ličnih protivnika je smatrana vrlinom i lojalnošću vjeri. Međutim, ništa nije dalje od istine. Kao što isti autor, apostol Jovan, u svom jevanđelju piše, Hristos je tvrdio: “Carstvo moje nije od ovoga svijeta” (jev. po Jovanu 18:36). Ovaj svijet tek treba da doživi transformaciju u carstvo nebesko. A do tada, Hristos pobjeđuje i vlada u životu i iskustvu onih koji mu se predaju i koje usvoje njegove vrijednosti nenasilja, ljubavi i žrtve.

Dokle, Gospode?

Poslednja novozavjetna knjiga, Apokalipsa ili Otkrivenje Jovanovo, sadrži mnogo eshatoloških tema. Ali prije nego se pozabavi njima, apostol Jovan, pisac ovog teksta, govori o najvažnijoj ličnosti svoje knjige, o Isusu Hristu. Prije nego “otkrije” šta će skoro biti, on sa svojim čitaocima dijeli ono što je njemu prvo “otkriveno”: karakter Isusa Hrista. U poslednjem tekstu pisao sam o Hristovoj vlasti nad svim zamaljskim vlastodržcima. Ili kako sam tekst tvrdi, Hristos je knez nad carevima zemaljskim. Postavlja se pitanje, kako se ta Hristova superiornost slaže sa situacijom u kojoj se, prema određenim tumačenjima, nalazi sam Jovan, a to je progonstvo na ostrvo Patmos zbog svoje vjere u tog istog Hrista?

Kada je u pitanju progonstvo Jovana na ostrvo Patmos, savremeni tumači nude i drugačiju mogućnost. Tako Leonard L. Thompson smatra da Jovan nije bio prognan (Reading the Book of Revelation: A Resource for Students). Na osnovu onoga što je poznato o rimskom zakonu iz tog vremena, takva kazna je mogla zadesiti samo rimske građane iz višeg društvenog staleža i to umjesto smrtne kazne ili teškog rada. Jovan nije pripadao toj grupi. Kazna za hrišćane je bila pogubljenje, osim ako dotični hrišćanin nije bio rimski građanin. Thompson dalje piše kako Patmos nije spomenut kao mjesto za izdržavanje kazne, a prema njemu to nije ni mogao biti jer nije bio pusto ostrvo. Tamo je postojalo naselje sa gimnazijom i veoma živom i raznolikom populacijom. Jovan je imao sastanak sa grupom hrišćana na ovom ostrvu, tvrdi ovaj teolog.

Argumenti koji idu u prilog tradicionalnom tumačenju o Jovanovom progonstvu potiču od autora koji su živjeli najbliže vremenu kada je nastajao ovaj biblijski tekst. Oni su jednoglasni da je Jovan bio prognan na ostrvo Patmos od strane Rimljana. Međutim, bilo da je Jovan bio prognan ili ne, jasno je da tekst nastaje u vrijeme kada hrišćanska zajednica prolazi kroz težak period. Sa tim će se složiti i oni koji ne vjeruje u Jovanovo progonstvo. J. A. T. Robinson piše, “ukoliko ne bi bilo progonstva i nemira u društvenoj sferi, Otkrivenje bi bilo proizvod psihotične imaginacije.” U kasnijem tekstu, crkvi u Smirni je upućeno ohrabrenje “Ne boj ste što ćeš postradati … budi vjeran do same smrti” (Otkrivenje 2:10). U Pergamu je ubijen Antipa, Božji vjerni svjedok (Otkrivenje 3:3). Nakon otvaranja petog pečata Jovan vidi pod oltarom ljude pobijene za riječ Božiju koji pitaju “Dokle Gospodaru sveti i istiniti?” (Otkrivenje 6:10). Veliko mnoštvo, koje stoji pred prijestolom i pred jagnjetom obučeni u bijele haljine, opisano je kao oni “koji dođoše od nevolje (θλῖψις) velike” (Otkrivenje 7:14). Ista riječ (θλῖψις) koja se spominje u sedmom, nalazi se i u prvom poglavlju, gdje Jovan sebe opisuje kao “brat vaš i drug u nevolji” (Otkrivenje 1:9). U jedanaestom poglavlju se spominju dva svjedoka koja su ubijena, čija su tijela ostavljena na ulici grada velikoga (Otkrivenje 11:7-8). Aždaja želi da proždere dijete od žene obučene u sunce (Otkrivenje 12:4), nakon toga progoni tu istu ženu (Otkrivenje 12:13) i na kraju odlazi da se bori protiv ženinog potomstva (Otkrivenje 12:17). Prva zvijer, koja se spominje u trinaestom poglavlju, se bije sa svetima i pobjeđuje ih (Otkrivenje 13:7). Svi ovi tekstovi (a ima ih još) potvrđuju da oni koji slijede Hrista prolaze kroz nevolje, iako je Hristos opisan kao suvereni gospodar nad svima (Otkrivenje 1:10b). Kako da to razumijemo?

Još je Epikur posumnjao a Hjum prenio sledećim pokoljenjima pitanje koje suprostavlja Božju moć i ljubav. Ta argumentacija glasi ovako:
– Ako Bog ne može da spriječi zlo, onda nije svemoćan.
– Ako Bog ne želi da spriječi zlo, onda nije dobar.
– Ako je Bog svemoćan i dobar, zašto postoji zlo?

Naravno da ovo pitanje zahtijeva mnogo složeniji pristup i tretman. Ja ovdje želim da pružim kratki prikaz iz perspektive Otkrivenja. Tu je Hristos predstavljen kao svemoćan (knez nad carevima zemaljskim) i kao dobar (koji nas ljubi). U već daljem tekstu (Otkrivenje 1:9) Jovan se identifikuje kao brat i drug u nevolji, u carstvu i u trpljenju. David L. Barr kaže kako se nevolje i trpljenje veoma dobro slažu, ali šta da činimo sa carstvom? Upravo tu leži odgovor: Apokalipsa tvrdi da se život treba simultano posmatrati iz perspektive nevolje i carstva, θλῖψις i βασιλείᾳ, jer nam ona pruža mogućnost da pogledamo iza zavjese svakodnevnog iskustva, neotkupljenog svijeta i da vidimo stvarni poredak stvari, Božje carstvo. Život u tom carstvu daje snagu da se živi u trpljenju što je svojevrsni otpor u vremenu nevolje. Jovan svojoj zajednici pruža resurse za borbu prikazujući konačni poraz zla. Nasilje samo rađa novo nasilje u beskrajnom nizu. Ovo je poseban oblik pobjede kroz patnju i žrtvu. To je slijeđenja modela koga je postavio sam Isus Hristos, koji se Jovanu predstavio kao “prvenac iz mrtvih” (Otkrivenje 1:5a). Ovu situaciju jako dobro opisuje riječ cara Lazara koje je izgovorio Bajazitu: “Tvoj je poraz u tome što ne vidiš u čemu je naša pobjeda.” S obzirom da ovo zvuči jako apstraktno i suviše teško za povjerovati, više o tome u sledećem tekstu.