Mе викате Господ, а далеку сум од вашите срца.
Ме викате учител, а не се почувате од мене.
Ме викате пат, а не одите по мене.
Ме викате вистина, а не сведочите за мене.
Ме викате љубов, а не ме љубите.
Ме викате пастир, а бегате од моето стадо.
Ме викате врата, а не чукате на неа.
Ме викате вечен, а ме убивате постојано.
Ме викате спасител, а не барате помош.
Ме викате извор, а не пиете од него.
Ме викате леб, а не јадете од него.
Ме викате судија, а се судите меѓу себе.
Ме викате лекар, а одите по врачари.
Ме викате благ, а се мразите.
Ме викате многомилостив, а не делите милостиња.
Ме викате човекољубив, а се убивате.
Ме викате праведен, а не ја сакате правдата.
Ме викате свет, а не се просветувате од мене.
Ме викате татко, а го напуштате мојот дом.
Ме викате цар, а не влегувате во моето царство.
Кога ќе дојдам пак во сета воја слава,
Тогаш, какав откуп ќе дадете?
(Текст нашао у малој цркви, у рибарском насељу Канео у Охриду)
Oznaka: Hristos
Zlatno pravilo
Hristos nas uči da ne brinemo o tome koliko treba da primimo, nego koliko možemo da damo. Mjerilo naše dužnosti prema drugima je upravo ono što smatramo da je njihova dužnost prema nama. U ophođenju prema drugima, prenesimo se uvijek u njihov položaj. Nastojmo da shvatimo njihova osjećanja, njihove teškoće, njihova razočarenja, njihove radosti i njihove tuge. Poistovijetimo se s njima i postupajmo s njima onako kako bismo sami željeli da oni postupaju prema nama kada bismo bili na njihovom mjestu. To je pravi zakon časti. … To je načelo Neba i ono će biti izgrađeno u svima koji su se pripremili za svetu nebesku zajednicu.
Nijedan čovjek, koji ima pravu predstavu o tome šta čini savršeni karakter neće propustiti da ispolji Hristovo saučešće i nježnost. Blagodat svojim uticajem omekšava srce, oplemenjuje i čisti osjećanja, darujući nam nebesku istančanost i osjećanje pristojnosti. Mjerilo zlatnog pravila je mjerilo hrišćanstva; sve što je manje od toga je prevara. Religija, koja navodi ljude da malo cijene ljudska bića, koja je Hristos toliko cijenio da je svoj život dao za njih; religija, koja nas navodi da budemo nemarni prema ljudskim potrebama, patnjama ili pravima, lažna je religija. … Hrišćanstvo u svijetu ima tako malo sile zato što ljudi samo nose Hristovo ime, dok se životom odriču Njegovog karaktera. Zbog toga se i huli na Gospodnje ime.
Misli s Gore blagoslova, str. 147-9.
Bog i ljudska patnja
Bilo je to teško vrijeme za njegov narod. Bili su već sedam godina u okupaciji, ruka neprijatelja je postala veoma teška i nasilna. Narod je iz straha napuštao svoja naselja i tragao za pećinama i sličnim prirodnim skloništima. Hrane je već ponestajalo i panika se širila poput jutarnje magle. Jedan mladi sin tog naroda je skupio hrabrosti i izašao na njivu da sabere nešto malo pšenice i pobjegne sa njom prije nego stignu neprijateljski vojnici. U tom trenutku mu se javio anđeo i pozdravi ga posebnim riječima: “Gospod je s tobom, hrabri junače!” Taj pozdrav kao da je isprovocirao ovog čovjeka koji je kratko zastao u svom radu, okrenuo se i upitao: “Ako je Gospod s nama, zašto nas snađe sve ovo? I gdje su sva čudesa Njegova, koja nam pripovijedaše oci naši … a sada nas je ostavio i predao u ruke neprijateljima!”
Bez obzira koliko zreli vjernici bili, trenuci lične i kolektivne patnje podstiču pitanja. Zašto? Zašto se ovo dešava ako je Bog svemoćan i dobar? Posvećeni ljudi tragaju za odgovorima i pokušavaju da osmisle svoje situacije oslanjanjem na neke od biblijskih stihova i koncepata. Dešava se često da dati odgovore ne obuhvataju dovoljno realne situacije i znaju praviti štetu umjesto da budu od koristi. Prije nego pređem na neke od uobičajenih odgovora i primjedbe za iste, treba se podsjetiti da nisu sva zla jednaka. Postoje tzv.
- Prirodna zla – na koje nema direktnog ljudskog uticaja (poplave, cunami, tornada …)
- Incidentna zla – kada neplanirani događaji utiču na ljudske živote (pad zgrade, sudar …)
- Moralna zla – ono što nastaje zbog ljudske grešne prirode (holokaust, ubistva, ropstvo …)
Različiti odgovori
- Mora postojati neki smisao u patnji. Ovo je prirodna težnja ljudskog uma da uskladi život i pojave u njemu. Ako postoji Bog koji je stvorio svijet sa ciljem, mora postojati neki razlog za patnju. Problem s ovim pristupom je da se na taj način sve može opravdati.
- Patnja kao kazna. Postoje biblijski tekstovi koji neke situacije objašnjavaju ovim putem. Ali to ne znači da svaku situaciju mi možemo staviti u isti koš. Knjiga o Jovu, kao i neke Hristove izjave, ukazuju da nije ispravno praviti univerzalnu primjenu ovog odgovora.
- Patnja kao lekcija. Prema ovom mišljenju, patnja nas obučava i pročišćava naš karakter. Sigurno da se to može desiti ali dok je ovo adekvatan odgovor za neke situacije, nije – kao ni prethodni – ispravno primjenjivati ga na sve. Ne samo da je problematičan nego može biti i destruktivan. Ovaj pristup ide tako daleko da može tvrditi kako je zlo neophodno za ljudsko sazrijevanje i rast.
- Patnja kao test. Bog dopušta patnju onima za koje zna da će položiti ispit. U Bibliji nalazimo primjere i za ovo (Avram, Jov) ali je od veoma male koristi za osobu koja prolazi kroz muku. Posebno pitanje se postavlja: ko određuje šta je test, a šta nije? Ovo zasigurno nije posao za ljude koji posjećuju one što se muče i pate.
- Patnja ukazuje na vječnu slavu. Postoje biblijske reference i za ovo mišljenje (2. Kor. 4:17, npr). Ali ako se generalno prihvati, ono negira emotivni bol koji može donijeti dugotrajne negativne psihološke posledice pojedincu. Takođe, ovaj pristup se ne bavi traganjem za uzrokom patnje.
- Đavo kao uzročnik svakog zla. Sve naše patnje i zla ovog svijeta pripisuju se jednom izvoru. Ovaj pogled je prilično dramatičan i uvjeravajući, posebno u kontekstu ideje o velikoj borbi između dobra i zla u koju je uključena svaka pojedinačna osoba na ovom svijetu.
Patnja je besmislena
Izuzetno je važno zapamtiti da patnja nikada nema smisla. To znači da ni odgovori koje dajemo osobi u patnji, ne mogu biti u potpunosti zadovoljavajući. Patnja je stvarna, ali ujedno i tajanstvena i mučna. Sveto pismo je prikazuje kao stvarnost ovog života, ali ne daje detaljne odgovore na sva pojedinačna pitanja koja možemo imati. Svaka situacija je posebna i zahtijeva drugačiji pristup. Ipak, ne smijemo zaboraviti, da nisu svi odgovori podjednako korisni. Neki ozbiljno koče ljude u traganju za Bogom u trenucima muke. Ljudi su stvoreni da postavljaju pitanja. Svaki odgovor koji to sprečava ne služi na čast Bogu koga predstavljamo. Mi svi možemo iskusiti patnju i muku jer živimo na zemlji gdje zlo vlada. Ali moramo zapamtiti: patnja nevinih nikada nije Božija volja. On u Svetom pismu obećava uništenje zla i muke, ali je neophodno istrajati čekajući u nadi.
Zato se uzdržimo od svako povezivanja patnje sa ličnim grijesima i duhovnošću. Često se čuje kako se muka dešava zbog učinjenog grijeha, nedostatka vjere ili kao potreba za ličnim rastom. Izbjegavajmo racionalizovanje tuđe patnje. Umjesto toga ponudimo utjehu i ohrabrenje onima koji prolaze kroz mračne periode svog života. Tišina i prisutnost može pomoći mnogo više nego mnogi odgovori zajedno. Usmjerimo njihove pažnju na biblijske tekstove koji ulivaju nadu, služimo onima koji pate, izbjegavajmo brze i jednostavne odgovore, budimo otvoreni za višedimenzionalnu prirodu patnje, koristimo adekvatan jezik i pokažimo jevanđeosku poniznost.
Bog je na patnju odgovorio na silan način u ličnosti Isusa Hrista. On je iskusio muku, patnju i bol, kao i mnogi drugi ljudi. Njegov uzvik “Bože, zašto si me ostavio?” daje prostora svakome da podijeli svoja pitanja i bol sa Bogom. Hristos se poistovijetio sa onima koji pate bilo da su nevini ili krivi. Njegovo vaskrsenje nije samo utjeha i obećanje nego znak glasnog božanskog protesta protiv patnje ljudskih bića.
John Stott je pisao, “Nikada ne biih mogao da vjerujem u Boga da nije krsta. Jedini Bog u koga ima smisla vjerovati je Bog kome se Niče rugao – kao Bogu krsta. U svijetu u kome su bol, patnje i nevolje svakodnevna pojava, kako neko može služiti Bogu koji je neosjetljiv prema svemu što se dešava Njegovim stvorenjima. Ulazio sam u mnoge budističke hramove u mnogim azijskim zemljama i s poštovanjem stajao pred kipom Bude, koji je, skrštenih nogu i ruku, sklopljenih očiju, s jedva primjetnim osmjehom na usnama, odsutnog pogleda, djelovao kao odvojen od ljudskih patnji. Ali svaki put bih se, poslije izvjesnog vremena, okrenuo do njega. U mašti sam se, umjesto njemu, obraćao usamljenom, izobličenom, izmučenom tijelu na krstu, ruku i nogu probodenih klinovima, leđa naruženih bičevanjem, polomljenih udova, čela okrvavljenog trnovim vijencem, usta suvih i nesnosno žednih – tijelu utonulom i tamu napuštenosti od Boga. To je za mene Bog! Odrekao se svoje neosjetljivosti na bol. Ušao je u naš svijet krvi i mesa. Patio je za nas. Naša patnja postala je podnošljiva u svjetlosti krsta. I dalje je ljudska patnja pod znakom pitanja, ali preko nje smjelo stavljamo još jedan znak – krst koji simbolizuje božasnku patnju. Hristov krst … jedini je znak Božjeg samoopravdanja u svijetu kakav je naš.”
Vera i neverje u svetlosti jevanđelja
Verujući čovek, neverujući čovek – kako su to, u suštini, apstraktne reči! Kao da verujući čovek svagda i svo vreme veruje. I kao da neverujući čovek sve vreme živi svojim neverjem. U Jevanđelju, otac bolesnog deteta obraća se Hristu rečima: “Verujem Gospode! Pomozi mome neverju!” (Mk. 9:24) I u ovim rečima ima više istine o čoveku, više duboke i stvarne istine, nego u svim apstraktnim sporovima o veri neverju.
Verujući čovek, ako je iskren prema sebi, zna da isuviše često živi kao da nema nikakvoga Boga, i da suviše često u zbrci i strci svakodnevnice gubi, raspršuje svoju veru. A u nekom neverujućem čoveku često ima više tuge za Bogom, više tuge za Svetlošću i Istinom, nego u nekom samozadovoljnom verniku-fariseju. Zato su u najdubljem smislu, tako isprazni i tako bespredmetni svi sporovi o veri i neverju.
Ove misli prolaze čoveku kroz glavu dok čita i sluša sporenja o religiji. S obe strane, čuje se hvalisanje o svojim pobedama i trijumfima: nastupa sila protiv sile, propaganda protiv propagande, mržnja protiv mržnje, i, u krajnjem ishodu, tako često, čak, i zlo protiv zla. Ali, svekoliko Hrišćanstvo tvrdi da se zlom ne može uništiti zlo, da se ne može mržnjom pobediti mržnja – sve je to “ovaj svet”, za koji je odavno rečeno da “u zlu leži” (1. Jov. 5:19).
I zar onda, nije pravo vreme da se mi, koji sebe nazivamo verujućima, setimo tog središnjeg paradoksa Hrišćansva – da je njegova pobeda jedino u krstu, u nepobedivoj i nepojmivoj sili krsta, u jedinstvenoj krasoti i duhonosnoj dubini krsta? Zar Hristos nije došao da nas spasi, ali ne silom, niti spoljašnjom pobedom, već zapovešću da saznamo kakvoga smo duha, da bi u nama dejstvovala sila krsta?
I zaista je zapanjujuće da i danas, tamo gde se vodi borba protiv Hrišćanstva, pobeđuju samo oni koji se nasilju suprostavljaju isključivo istinom, mržnji – isključivo ljubavlju i žrtvom, huci i buci propagande – isključivo “glasom tihim i tananim”, tišinom i svetlošću istinske vere. … Vreme je da se “svetu koji u zlu leži” suprostavi ne čudo, ne autoritet i ne hleb, već onaj likujući oblik dobra, ljubavi, nade i vere, bez koji se rod ljudski guši.
(A. Šmeman, Živeti danas po jevanđelju)