© Želimir Stanić
Jedan ateista pao je s litice i, dok se kotrljao niz strminu, uspio je da se uhvati za granu nekog žbuna, i tako ostao između neba i stijena u dubini provalije, svjestan da neće još dugo izdržati. Tada mu je sinula ideja:
“Bože!” prodrao se iz sveg glasa.
Tišina. Nije bilo odgovora. Continue reading “Pusti granu”
“Prije nekoliko godina … htio sam da prokrstarim otadžbinom … Spavaća kola su bila prazna. Vagoni prve klase prazni… Ali vagoni treće klase… stotine poljskih radnika, otpuštenih… Zaustavio sam se da posmatram… vidio sam čitav jedan zbunjeni svijet koji se klati po taktu brzog voza. Čitav jedan narod, utonuo u rđav san, vraćao se svojoj bijedi… I, evo, izgledali su mi kao da su upola izgubili ljudske osobine. Bacani s jednog kraja Evrope na drugi, ekonomskim teškoćama … Continue reading “Zemlja ljudi”
Dakle, u tom nekom vodu vojnika, na frontu, jedan vojnik je nešto teško pogriješio, odrekao poslušnost, opsovao njegovo carsko veličanstvo, probo nožem oficira, i za to osuđen na smrt. Određeno je da ga strijeljaju drugovi iz njegova voda, zato što ga nisu spriječili u izvršenju zločina. Vojnici se dogovore da pucaju u vazduh, iznad glave osuđenog druga, bili su iz istog kraja, blisko po svemu, zajedno su “narukovali” u vojsku, zajedno su pošli u rat, zajedno ratovali, jednako se mučili, jednako radovali, ako se imalo čemu, jednako su mrzili oficire, kako bi oni mogli da ga ubiju? Continue reading “Lijepa priča o manipulisanju ljudskim moralom”