Svi vi koji pratite ovaj blog, vas 155 koji ste “subscribed” na moje tekstove (prema wordpress statistici), te svi oni ostali koji na bilo koji način “nabasate” na ovo web mjesto, primijetili ste da prošlih sedmica nisam ništa objavio – iako je srijeda dan kada se pojavljuje novi tekst. Razlog za to je bilo jedno jako zanimljivo putovanje – u Izrael – o čemu ću pisati više u narednom periodu. Pisaću o samoj zemlji (ono što vjerovatno većina nas već zna), o svojim iskustvima i mjestima koje sam posjetio, a sve ću to ilustrovati slikama koje sam sam napravio. Hm, možda je bilo bolje da to ne napišem, s obzirom na kvalitet slika 😉
Kako god, u narednom periodu pišem o tome, a sada spominjem samo jednu dogodovštinu u vezi putovanja. I pored vrlo dobrih političkih veza (Republike Srpske) i odnosa entiteta sa državom Izrael (u Banjaluci je nedavno izgrađen jevrejski kulturni centar Ariel Livne), ipak moramo platiti vizu i to ni manje ni više nego 75 USD. Građani Srbije nemaju ovu povlasticu, oni idu bez viza. Šta više, agencija os-tours je imala sasvim poseban način podnošenja zahtjeva za vizu. Dobio sam aplikaciju putem emaila koju sam popunio i poslao nazad. Nakon toga sam sa porodicom otišao na godišnji odmor, obećavši supruzi da ovaj put neću ponijeti kompjuter sa sobom. Usred odmora prevarim se i provjerim email na telefonu gdje pronađem poruku sledećeg sadržaja: “Potrebno je ponovo popuniti formular za vizu i to online na sledećoj web stranici koju je moguće otvoriti samo putem internet explorera. Neophodno je proslijediti sve potrebne informacije za najmanje deset putnika iz iste zemlje (u ovom slučaju BiH) čak iako putuje samo jedna osoba.”
Ja se nalazim na odmoru bez kompjutera, kompjuter koji imam (kod kuće ženinih roditelja) ne može otvoriti traženu web stranicu jer ne postoji program internet explorer za Mac OS, a oko mene (u Makedoniji) se ne nalazi nijedna osoba iz BiH. Tek nekoliko dana kasnije molio sam prijatelje i prijateljice kojima se ovom prilikom srdačno zahvaljujem za veeeliku pomoć. Božidare, Daniele, Miriam, Siniša, Danijela i Ana bez vas ne bih doživio ovo lijepo iskustvo – veeeliko hvala!
Gospođica na aerodromu Nikola Tesla u Beogradu je bila malo zbunjena nekim informacijama sa vize, ali sam ipak ušao u avion sa drugim putnicima. Tri sata kasnije sretno smo sletjeli na Ben Gurion aerodrom u Tel Avivu. Moja sreća je trajala do trenutka kada je pokretna traka sa koferima stala i kada sam shvatio (doduše dva dana kasnije) da je moj kofer otišao u sasvim drugom pravcu, u Zürich. Uslijedilo je kupovanje čarapa, donjeg veša i ostalih neophodnih stvari u iščekivanju kofera. Osim tenzija u Hevronu koje su se u narednoj sedmici prenijele i u Jerusalim, gdje smo bili smješteni, sve ostalo je bilo fantastično.
