Velika subota

U događajima koji su se desili pred veliku subotu jedna od glavnih ličnosti je bio Josif iz Arimateje. On je bio ugledni i bogati čovjek, (dokaz da Isusa nije slijedila samo sirotinja), koji je za Isusova života slušao o Isusu, ali nije imao hrabrosti da ga otvoreno podrži. Zajedno sa Nikodimom, odlučio je da Hristovo tijelo treba sahraniti sa počastima (Luka 23:50-54).

Josif je imao novi grob, uklesan u stijeni. Čuvao ga je za sebe, ali kako je bio blizu Golgote – mjesta gdje je Isus razapet – sada ga je ustupio za Isusa. Zajedno sa mirisima koje je donio Nikodim, tijelo je brižljivo umotano u lanenu prostirku i Spasitelj je prenesen do groba (Luka 23:54-56). Žene, Hristove učenice, došle su vidjeti da li je učinjeno sve što je bilo moguće i potrebno. Vidjele su teški kamen navaljen na ulaz u grob. Ove žene su bile poslednje kod krsta i poslednje kod Isusovog groba. Interesantno je posmatrati kako Biblija daje vrijednost vjeri ovih žena, a samim tim ženama uopšte. Danas se često ovo potiskuje i pravi se velika razlika između polova. Mnoge feministkinje ne vide (ili ne žele da vide) ove detalje i Bibliju smatraju strogo muškom knjigom. Sve češći i veći su problemi nasilja u porodici, nasilja nad ženama i djecom. Iako se o ovoj pojavi se dosta diskutuje, mnogo je onih koji sa podozrenjem govore o jednakom pristupu oba pola ka duhovnosti. Predivna je vijest znati i čuti da smo pred Bogom svi jednaki i da imamo jednaku mogućnost spasenja i pristupa Bogu.

Situaciju koja je nastala nakon što je Isus položen u grob, jedan autor opisuje ovim riječima: „Nikada Isus nije privukao toliku pažnju mnoštva kao sada kad je položen u grob. Ljudi su po svom običaju dovodili svoje bolesne i nevoljne da ih On izliječi, ali njega nije bilo. Mnogi su došli izdaleka da nađu Onoga koji je liječio bolesne i podizao mrtve. Sa svih strana čuo se uzvik: „Tražimo Hrista Iscjelitelja!“ Bilo je očito da su željeli imati živog Hrista u svojoj sredini. Nevoljnici koji su došli da ih Isus izliječi klonuli su pod teretom razočarenja. Ulice su bile ispunjene jecajima. Uzalud su tražili savjet, niko nije imao takvo umijeće kao Onaj koji je ležao u grobu.“

Čini se kao da je trebalo da postoji ovakav jedan dan, da bi svi mi naučili i vidjeli kako bi izgledao svijet bez Boga. Kako bi to bilo kada ne bi postojala nada, uzdanje, vjera da će sutra biti bolje i drugačije. Na moja vrata često dođu siromašni i ljudi u različitim potrebama. Ponekad uspijem da odgovorim na njihove zahtjeve i potrebe, a ponekada ne. I nikada mi nije jednostavno da onima koji traže materijalno ponudim duhovno, ali znam, na kraju da je to jedino rješenje svih naših problema ovdje na zemlji. Iskustva mnogih pokazuju da čovjek može biti u najgorim okolnostima ali kada ima Isusa u svom životu, sve te okolnosti mogu biti prevaziđene i može se imati mir. I obrnuto: čovjek može imati mnogo onoga što se smatra velikim dragocjenostima a ipak biti prazan, potišten i pun nemira.

Tekst dalje kaže: „u subotu dakle ostaše po zakonu.“ Na ovom mjestu jevanđelista Luka nas podsjeća na zakon, Božji zakon, Deset zapovijesti koje je Bog dao ljudima preko Mojsija. U tom zakonu stoji poziv na sedmični odmor, o kome čitamo u 2. knjizi Mojsijevoj 20:8-11. Hristovi učenici i sledbenici, ljudi koji su bili svjedoci velikog petka i velike subote, su takođe bili ljudi koji su poštovali Božji zakon i sve ono što u njemu stoji i piše.

Vjerujem da je poznato kako je došlo do toga da se danas nedjelja praznuje kao sveti neradni dan. U tom poslu je car Konstantin odigrao veliku ulogu pokušavajući da sačuva svoje carstvo koje je bilo podijeljeno na dva različita pogleda, dvije različite vjere. Postoje i oni koji vide upravo u vaskrsu opravdanje ili argument za promjenu dana svetkovanja. Ali nam Biblija daje drugačiju sliku, da su Hristovi učenici i poslije njegovog vaskrsenja, svetkovali subotu kao sedmi dan. Par takvih navoda se nalaze u Djelima apostola 17:2, 18:4. Baš kao što je na početku stvaranja Bog odmarao u subotu (2. Moj. 2:1-3) tako je Isus nakon smrti na krstu u petak, odmarao od djela otkupljenja. Iako je na zemlji među njegovim sledbenicima bila velika žalost, na nebu je bila radost. Slavno je obećanje budućnosti u očima nebeskih bića. Obnovljeno stvaranje, otkupljenje ljudskog roda, prilika za vječni život – to su vidjeli Bog i anđeli kao plod završenog Hristovog djela na krstu. Osim uspomene na stvaranje, nakon Hristove smrti, svaka sledeća subota je uspomena na djelo spasenja koje je za nas izvršio Spasitelj Isus Hristos.

Veliki petak

Većina hrišćana zna da je Vaskrs u stvari najveći hrišćanski praznik, iako veću medijsku pažnju privlači Božić, praznik Isusovog rođenja. Možda je to zato što nedovoljno obraćamo pažnju na novozavjetne tekstove koji o tome govori. Pogledajmo događaje vezane za ovaj hrišćanski praznik iz perspektive jevanđelja po Luci, koji ih je hronološki prikazao.

Nakon što je doveden pred jevrejsko vijeće koje ga je osudilo jer huli na Boga i pravi se jednak Bogu, trebalo je da se ta odluka odobri i od strane rimske vlasti. Ona je jedina imala pravo donijeti smrtnu presudu. Isus je doveden pred Pilata, sa željom da bude osuđen. Nakon prvog ispitivanja, Pilat daje izjavu (Luka 23:4-5): „Ja ne nalazim nikakve krivice na ovom čovjeku.“ Ove riječi jevrejski prvaci dočekuju navaljivanjem da se donese drugačija presuda.

I ova scena se ponavlja nekoliko puta. Sud ne nalazi krivicu, a oni koji su Isusa optuživali zahtijevaju drugačiju presudu (23:14-23). “I Pilat presudi da bude kao što oni ištu. I pusti onog što iskahu, koji biješe bačen u tamnicu za bunu i za krv; a Isusa ostavi na njihovu volju” (24-25).

Ovakav scenario je poznat i na današnjim sudovima: sudija se podmiti i presuda bude u korist onih koji su dali novac. Ali Biblija ne staje na ovom. Ona ne govori da je Isus bio samo nepravedno osuđeni čovjek. Biblija govori da je Isus bio nepravedno osuđeni Bog i da je taj Bog umro zbog grijeha ljudi. Jevanđelista Luka spominje mnogo ličnosti, mnogo ljudi i žena koje se pojavljuju tog petka oko Isusa: dok je pred sudom, dok se kreće prema Golgoti, brdu gdje je razapet, oko krsta na kome je razapet… i bilježi njihove reakcije na ono što se dešavalo. Zanimljive je posmatrati te reakcije, koje je jevanđelista Luka zabilježio, i analizirati sebe kroz njih. To je dužnost bar onih koji se danas nazivaju Hristovim sledbenicima.

Pilat

Pilat je zanimljiva ličnost jer je njegovo ponašanje slično ponašanju mnogih ljudi. On je poput onih čije ponašanje određuju drugi. On zna šta je istina, on je siguran da Isus nije kriv, ali ne pristaje da napravi taj korak nego sluša većinu, sluša one koji viču i galame i koji pozivaju da krši svoju savjest, da čini ono što zna da nije ispravno da učini … To su neke od najvećih patnji koje ljudi mogu da dožive – da, fizičke patnje su takođe grozne. Ali kada vi znate da možete bolje, kada vi znate da trebate da postupate drugačije, kada vaša vrijednost opada u vlastitim očima jer se ne ponašate onako kako vi znate da treba da se ponašate, to je veliki unutrašnji bol – koji traje dok ne poništimo i odbacimo vlastite ideale.

Simon Kirinac

Sledeća osoba koju jevanđelista Luka spominje, se zove Simon, koji je prema gradu iz koga potiče nazvan Simon Kirinac. On je onaj koji se slučajno našao u ovoj koloni. Vraćajući se sa teškog rada u polju tog dana, on je naišao na kolonu koja je išla ka mjestu gdje su razapinjali osuđenike. Ovo nije bio jedinstven događaj: često se događalo da na taj način izvršavaju smrtnu kaznu. Ali u ovom osuđeniku, u slučajnom prolazu, Simon je vidio nešto više, Nekog višeg. Vjerovatno zbog izraza saučešća, kojeg su rimski vojnici vidjeli na njegovom licu, on biva pozvan da ponese komad drveta na kome će Isus biti razapet nešto kasnije. Istoričari pretpostavljaju da je to bio samo vodoravni dio krsta, tzv. patibulum, a ne cijeli krst kao što je to prikazano na ovoj slici.

Oni koji se rugaju

Dok zapisuje ovaj događaj Luka primjećuje među određenim brojem ljudi jednaku karakteristiku: to su oni koji se rugaju – narod, knezovi, jedan od obješenih. I takvi ljudi postoje danas. Ljudi koji se ismijavaju Bogu, Isusu, njegovim sledbenicima i svemu što je povezano sa tim. I pored slobode da radimo šta god želimo, veoma je ružno zauzeti ovakav stav prema Bogu, stav nepoštovanja i stav drskosti. Mnogo je ljudskije poštovati, čak i ono što mi lično ne vjerujemo, a ima veliku vrijednost drugih ljudi koji žive pored nas.

Oni koji vjeruju

Iako je jedan od razapetih sa Isusom bio u grupi onih koji se rugaju, drugi razbojnik je imao drugačiji stav. To je je još jedan poticaj pisca jevanđelja da i njegovi čitaoci zauzmemo ispravnu poziciju. Oba razbojnika su u istoj situaciji, ali dok jedan moli za milost, drugi psuje i proklinje. Ovo je dokaz da okolnosti ne moraju odrediti naše ponašanje. Mi imamo potpunu vlast nad našim ponašanjem i našim odlukama u svakom trenutku. Niko nas ne može natjerati da mislimo na ovaj ili onaj način. Hvala Bogu na toj slobodi i mogućnosti: ali upotrijebimo tu Bogom danu slobodu na pravi način.

Rimski kapetan

Poslednji u ovom nizu ličnosti jeste rimski kapetan. Njegova reakcija na Veliki petak je takođe zanimljiva. On je imao priliku sve vidjeti i čuti, sve što se dešavalo sa Isusom. Njegov postupak je, neki će reći, najprirodnije što čovjek može učiniti nakon što se upozna sa onim što je Isus doživio tog dana. Dok čitamo o Hristovim mukama, patnji na krstu, stradanju i smrti, jedino što možemo i trebamo uzviknuti su riječi ovog rimskog kapetana: Zaista ovaj čovjek bijaše sin Božji.

Poziv

Jednako kao u vrijeme prvog velikog petka, kada se desilo Isusovo stradanje i smrt, i mi danas smo u istoj poziciji. I negdje se možda čak i piše kakva je reakcija svakog od nas pojedinačno. Kada se ponašamo kao Pilat: kada postupamo drugačije nego što znamo, nego što nam Božija riječ i naša savjest govori. Kada smo u grupi onih koji se rugaju, a kada u društvu onih koji prihvataju Isusa za svog Spasitelja a sebe prepoznaju kao jednog od grešnika za koje je Isus umro i traži milost i spasenje. Cilj zapisa jevanđelja je da svaki put kada ga čitamo doživimo iskustvo drugog razbojnika i rimskog kapetana. To je potrebno da se desi češće, a ne samo jednom godišnje, a ne samo na veliki petak.

Jevanđelje srijedom: Matej 11. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Nakon što je u desetom poglavlju jevanđelista Matej zapisao Hristovo poslanje svojih učenika, u jedanaestom poglavlju ponovo se dotiče uloge Jovana Krstitelja. Ponovo, zato što je Jovan krstitelj spomenut u trećem poglavlju (3:1-17), u ulozi onoga ko priprema put za dolazak Isusa Hrista, prorečenog Mesije. Kao što njegov dodatak imenu kaže, krstitelj, Jovan je bio taj koji je Hrista uronio u vodu čime je označen početak Njegove javne službe. U četvrtom poglavlju (4:12) stoji kratka napomena “da je Jovan predan.” Matej će ovu rečenicu razraditi u četrnaestom poglavlju (14:1-13) gdje zapisuje događaj u narodu poznat kao “usjekovanje glave Jovana krstitelja.” No, prije toga, za vrijeme boravka u tamnici, Jovan šalje svoje učenike Hristu sa jednim važnim pitanjem.

“A Jovan čuvši u tamnici djela Hristova posla dvojicu učenika svojih i reče mu (Isusu): Jesi li ti onaj što će doći ili drugoga da čekamo?” (Jev. po Mateju 11:2-3)

Težina okova i utamničenja uticala je i na Jovanova uvjerenja. On koji je najavljivao Mesiju i pripremao narod za njegov dolazak, sada sumnja. Jovan sumnja ne samo u Hristov identitet i misiju, on sumnja u svoju misiju. Očigledno da Isus iz Nazareta ne ispunjava sva očekivanja koja je Jovan imao. Na kraju krajeva, zašto je on, Jovan, u tamnici, ako je Isus onaj za koga je i sam Jovan do skoro bio uvjeren da jeste? Ovo poglavlje, pored ostalog, govori o problemu sumnje u životu Hristovih sledbenika. Ona ne zaobilazi ni velikane vjere: sam Isus je istakao Jovanovu veličinu i vrijednost. Jovan krstitelj je ličnost koja premošćuje dva različita perioda: period do Isusa (najava carstva) i period poslije Isusa (pojava carstva). On je najveći u onom prvom periodu zbog svog djela, ali svaki iz carstva nebeskog je veći od njega jer se njegova veličina mjeri Hristom. Period ispunjenja je mnogo veći od perioda obećanja i ukazivanja na carstvo.

Kakav je Hristov odgovor Jovanu? Kao i u većini slučajeva, Isus citira starozavjetne tekstove koje On prihvata kao nadahnutu riječ Božiju. Najsličniji ovom tekstu (Matej 14:5) je tekst iz knjige proroka Isaije 35:5-6. Jovan je čuo o Hristovim djelima, a sada Isus ukazuje na tekst koji tvrdi da će takva djela biti znak mesijanskog vremena i djelovanja. Čini se kao da Isus ništa novo nije rekao osim što je potaknuo Jovana da u vremenu svoje muke i sumnje traži utjehu i nadu u svetopisamskim riječima. To je potvrda da Božija riječ ima silu i moć i nad mučnim iskustvima ovoga života. To je ujedno i poziv da joj se izložimo i u ugodno vrijeme da bi nam povratila život, vjeru i nadu u trenucima sumnje i teškoće.

Gandi je hrišćanin?

“Isusova poruka, kako je ja razumijem, je sadržana u Propovijedi na gori u čistoći i cjelini. Ako treba da se suočim samo s ovom Propovijedi na gori i mojim ličnim tumačenjem iste, ne bih oklijevao da kažem: “O da, ja sam hrišćanin.” Ali, na žalost, mogu vam reći po mom skromnom mišljenju, ono što prolazi kao hrišćanstvo je negacija Propovijedi na gori… Govorim o hrišćanskom vjerovanju, o hrišćanstvu kako je shvaćeno na zapadu.”

mahatma-gandhi-33 — Mohandas Karamchand Gandhi (1869-1948), indijski mislilac i državnik

“The message of Jesus as I understand it, is contained in the Sermon on the Mount unadulterated and taken as a whole… If then I had to face only the Sermon on the Mount and my own interpretation of it, I should not hesitate to say, ‘Oh, yes, I am a Christian.’ But negatively I can tell you that in my humble opinion, what passes as Christianity is a negation of the Sermon on the Mount… I am speaking of the Christian belief, of Christianity as it is understood in the west.“