Islamska država i korijeni radikalnog džihada – 1. dio

Ko god da je čuo za terorističke događaje u svijetu (a ko nije?) i za spremno izjašnjavanje određenih grupa koje stoje iza istih, sigurno se zapitao za razloge i motive takvog ponašanja. Jedna od najprisutnijih vijesti u medijima već duže vrijeme jeste situacija u Siriji i oko nje te stvaranje nove “države” na prostoru Iraka i Sirije – Islamska država u Iraku i Siriji (ISIL, ISIS, IDIL, ID). Pripadnici islama su zbog ovih pojava – još od napada 11. septembra 2001. – počeli da bivaju potpuno drugačije posmatrani od strane velike većine, uglavnom negativno. Serijom članaka pod naslovom “Islamska država i korijeni radikalnog džihada” želim podijeliti ono što sam pročitao i prevodio na ovu tematiku. Vjerujem da, i pored mnoštva informacija koje postoje na ovu temu, nekima će biti od koristi da stvari pogledaju što je objektivnije i nepristrasnije moguće.

Iz islamske perspektive, uzrok većine problema u islamskom svijetu je rezultat kolonijalizma. Sa padom otomanske imperije (sa sjedištem u današnjoj modernoj Turskoj, koja se širila od sjeverne afrike do centralne Azije) poslije prvog svjetskog rata, pobjedničke evropske snage (Engleska, Francuska, Italija) su podijelije otomansku zemlju u vještačke države, čije granice su napravili stranci sa malo ili nimalo osjećaja za uticaj tih granica. Npr., nove kolonijalne granice su ignorisale plemenske veze. Hašemitsko pleme se protezalo od današnjeg Jordana sve do zapadne Saudijske Arabije. Ali kolonijalne granice su podijelile ovo pleme na pola. Jedno pleme je podijeljeno između Jemena i Saudijske Arabije. Ono što se posebno tiče kreiranja islamske države, sunitski dio Sirije i Iraka je podijeljen takođe. Ono što su nekad bile prirodne zajednice sada su podijeljene u različite države sa svim preprekama za putovanje i podijeljenom odanošću koja je nastala nakon toga.

Takođe, kolonijalne granice su ignorisale vjerske podjele i veze. Osnovno tijelo šiitskih muslimana je živjelo u potezu od Irana do Libana. Ali u srcu ovog dijela šiitske zemlje se nalazila jaka skupina sunitskih muslimana, koji su činili većinu u Sriji i zapadnom Iraku, ali su manjina u Libanu i Iraku kao cjelini. Iako manjina, oni su podržani od sunarodnika u Egiptu, Turskoj, Jordanu i Saudijskoj Arabiji. Ali da stvari budu komplikovanije, u ovom sudaru Šita i Sunita se nalazi značajan broj sekularizovanih Arapa koji se ne osjaćaju ugodno ni sa jednom od militantnih struja. Teško da bilo koji sistem granica na Bliskom istoku može u potpunosti odgovoriti ovoj složenosti, ali je džihadistima jasno da granice postavljene od strane zapadnih sila ne služe islamskim interesima i da treba da se ukinu.

Sledeći aspekt kolonijalizma koji još uvijek utiče na tamošnji poredak je tendencija evropskih sila da vladaju ovim “državama” kroz društvene elite. Umjesto uspostavljanja istinske demokratije, kolonisti vladaju kroz lokalnu elitu – ljude koji su prepoznati lokalno zbog svog bogatstva i uticaja – koji su često obrazovani na zapadu i podržavana od strane kolonijalnih sila u zamjenu za dodatno bogatstvo i moć. Ovaj pristup je stvorio ozbiljnu podjelu između običnog naroda i autoriteta (kao što su plemenske poglavice) koji su nekad vladali opštom saglasnošću ali sada su sluge stranog ugnjetavača. Kolonijalizam je zabio klin između naroda i njihovih tradicionalnih vođa, sijući sjeme pobune i revolucije.

Suprostavljanje kolonijalnim silama potiče iz dva glavna izvora. Prvi je grupa protivnika tzv. panarabista, koji su sekularni i sanjaju o Ujedinjenoj arapskoj republici – “Sjedinjenim državama arapskih naroda” koji dominiraju prostorom od Maroka do Iraka. Njihov cilj je bio zbacivanje kolonijalnih sila i zamjena sa domaćom, arapskom verzijom sekularnog zapada (ili u ono ranije vrijeme komunističkom ideologijom). Veliko ime ove ideje bio je Gamal Abdul Nasser, koji je jedno vrijeme vladao Egiptom i Sirijom nazivajući ove države Ujedinjana arapska republika. Ličnosti poput njega su zamijenjene kasnijom generacijom: al-Sisijem u Egiptu, Yasserom Arafatom u Palestini, kraljem Huseinom u Jordanu, Basharom Assadom u Siriji te Saddamom Huseinom u Iraku.

Druga grupa protivnika kolonijalizma su bili “pan-islamisti,” čija vizija je bila zasnovana na islamu i tako prevazilazila nacionalnost. Oni su sanjali o “kalifatu” (islamskoj verziji teokratije: direktnoj Božjoj vladavini) koja bi se prostirala dalje od arapskog svijeta, uključujući zemlje u kojima dominiraju muslimani sve do Malezija i Indonezije. Dok su pan-arabisti usmjerili svoje ciljeve na društvo vođeno od Arapa za Arape, pan-islamisti su priželjkivali društvo koje bi vladalo prema islamskim principima. Najveća islamska “uspješna priča” u XXI vijeku desila se prvo u Saudijskoj arabiji, a onda poslije 1979. u Homeinijevom Iranu. U ovim zemljama odbor islamske uleme (sveštenstva) ima konačnu silu veta nad izabranim ili postavljenim upraviteljima. Nastaviće se …

Jevanđelje srijedom: Matej 12. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvanaesto poglavlje nije tako dugačko koliko je bogato tematikom i poukama. U njemu Isus brani svoje učenike koji kidaju klasje u subotu te svoje liječenje u subotu, iscjeljuje nijemog i slijepog čovjeka, govori o neoprostivom grijehu, neće da pokaže čudo farisejima koji ga traže te objašnjava ko su njegovi pravi srodnici. Svaki od ovih odjeljaka je poruka za sebe a ja ću se pozabaviti kratko samo sa dvije: pitanjem subote i neoprostivog grijeha.

Biblijski koncept sedmičnog odmora od posla nema paralelu u drevnom svijetu. Četvrta od deset zapovijesti (2. Moj. 20:8-11) povezuje subotu sa stvaranjem, potiče da se svi ljudi tretiraju jednako i dobiju zasluženi odmor od svih obaveza te imaju priliku za duhovni mir, zajedništvo i razmišljanje. Odmor je trebao ljude poučiti da “ne živi čovjek o samom hljebu”, kojeg stiče i privređuje, nego Božija sila i milost održava ljude u životu. Jevreji su posebno bili pažljivi u poštovanju ovog dana i ogradili ga još mnogim drugim propisima da bi ga održali svetim. Tom logikom je i trganje pšeničnih klasova sa polja smatrano žetvom, a to je bilo zabranjeno (2. Moj. 34:21).

Pitanje oko koga se spore fariseji sa Isusom nije da li se subota treba držati svetom nego kako se to čini. Dakle, ne nalazimo raspravu između sedmog dana subote i nekog drugog dana, nego više između Hristovog i farisejskog pristupa sedmom danu, suboti. Isus se predstavlja kao onaj koji je veći od crkve (12:6), veći od Jone – kao istaknutog proroka (12:41) i veći od Solomuna – najvećeg cara (12:42). On je gospodar od svega, pa tako i od subote (12:8) i on ima pravo da pruži pravo tumačenje kako se ono što je On zapovijedio ljudima da čine treba upražnjavati. Mnogo kasnije poslije Isusa dolazi do rasprava oko dana svetkovanja i promjene istog. No kroz cijelu istoriju mnogi sedmi dan – subotu – nastavljaju da smatraju svetim i pokušavaju da ga održe posebnim onako kako je to Isus činio i poučavao.

Ideja neoprostivog grijeha je veoma zanimljiva savremenom čovjeku. Često se posmatra potpuno negativno, u kontektstu krajnje granice – koliko daleko se možemo udaljiti a ipak imati priliku da se vratimo. Tradicionalno se samoubistvo smatra neoprostivim grijehom jer poslije njega čovjek nema prilike da se pokaje. No širi kontekst ovog poglavlja ukazuje da fariseji čine ovaj grijeh time što Hristova djela pripisuju sotoni (Veelzevul, 12:24), umjesto Božijem Duhu (12:28), čijom silom Isus tvrdi da čini čuda. Iz ovog zaključujemo da je suština neoprostivog grijeha namjerno odbijanje da se prepozna i prihvati djelovanje Božijeg duha. Istrajavanje u takvom stavu vodi otvrdnjavanju srca te potpunom odbacivanju djelovanja i uticaja Boga u ličnom životu. Dakle, svako neprihvatanje otkrivene istine potiče u pravcu zanemarivanje ne samo tog aspekta istine nego Istine u potpunosti. Ovdje je korisno podsjetiti se Hristovih riječi iz Jovanovog jevanđelja: “Ja sam put, istina i život” (14:6). Isus i njegova istina dolaze kao cjelina, neodvojivi. Prihvatajući jedno, prihvatamo oboje – i obrnuto, na žalost: odbacujući Isusova učenja iz Svetoga pisma, odbacujemo i Isusa.

Žrtvama svih lažljivih sistema

Svi pričaju o tome pa hajde i ja da napišem riječ dvije. Jeste da malo kasnim, ali šta je tu je. Napravljena je velika buka oko pjesme koja je naslovljena “Sistem te laže,” a izvodi je “hip hop sastav iz Beograda” (tako kaže Wikipedia). Nikad nisam bio ljubitelj te vrste muzike, jednostavno bila mi je strana a posebno me nerviralo kako se oblače: izgleda da su me vaspitali prekonzervativno. Ali me svo to dijeljenje ove pjesme na društvenim mrežama navelo na razmišljanje i, evo, glasno razmišljam, i dijelim to svoje razmišljanje sa vama.

Ukoliko se pod sistemom podrazumijevaju politički sistemi, oni su uvijek lagali – to nije ništa novo. “Veliki uporno zezaju male.” Zašto? Evolucija će to objasniti tezom kako najjači opstaju – i tako treba. Vjerovanje u stvaranje svijeta od strane dobrog božanskog bića tvrdi da je to rezultat grijeha koji se javlja u svakom pojedincu: “Svi sagriješiše i izgubili su slavu Božiju.” Ostali pate i trpe. Dokle? Pametniji popušta? Ali ne može ni pametan popuštati koliko lud može zatezati. I da li zaista postoji mogućnost promjene?

Ne zanosim se idejom da imam odgovore na sva ova pitanja. Prepuštam ih mudrijima od sebe, onima čija je dužnost da njima lupaju glavu. Mene više interesuje doživljaj ovakvih sistema od strane nas malih, sitnih, te pitanje šta mi možemo da učinimo. Jedna od korisnih ideja pada mi na um, a potiče iz knjižice koju je napisao Erik Artur Bler, javnosti poznatiji pod svojim pseudonimom Džordž Orvel. Ne, nije u pitanju “1984” nego “Životinjska farma”. Životinje nisu zadovoljne uslovima života na farmi i podižu pobunu. Pobuna se završava pobjedom životinja, ali svinje koje preuzimaju vlast umjesto čovjeka uskoro počinju jednako da se ponašaju. Cijeli put pobune počinje geslom, “Sve životinje su jednake”, da bi stigao do “… ali su neke jednakije od drugih.” Ovaj roman završava kultnim pasusom:

“Sada je bilo jasno šta se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće prepoznati ko je svinja, a ko čovjek.”

I poslije toliko godina ratovanja i prolijevanja (nedužne) krvi ono što je čudno jeste da veliki broj ljudi (posebno na našim prostorima) i dalje smatra revolucije kao najbolji način popravke loših okolnosti. Naravno, niko i ne razmišlja da nešto treba mijenjati kod sebe nego ono što je potrebno jeste zamijeniti one koji su trenutno na vrhu. Iako ne negiram potrebu promjene loše vlasti, smjena jednih loših da dođu drugi loši ne pomaže mnogo. To mi se čini veoma slično “magičnim” rješenjima koje nudi lažni isjelitelji: uvijek su u pitanju trikovi (npr. stavi ovo ispod jastuka …) koje treba da obaviš, a nikada poziv vlastitim karakterom da se pozabaviš. Na kraju krajeva, većina i želi promjenu koja je bolja samo za nas i naše (Evropska unija, Velika Srbija, Lijepa naša, Novi svjetski poredak …), a nikada za sve ljude koji su uključeni u globalni problem.

Za one koji se izjašnjavaju kao hrišćani, primjer Isusa Hrista čini se korisnim i kad se suočavamo sa lošom upravom. Obraćajući se onima koji su vodili negativan sistem u njegovo vrijeme, označio ih je kao djecu đavola, a njega nazvao ocem laži (jev. po Jovanu 8:44). Svoje sledbenike je pozivao da, dok žive i rade u negativnim sistetima (a negativnosti možemo pronaći u svakom koji je postojao i koji postoji i koji će postojati na ovoj zemlji), tragaju za vječnijim vrijednostima koje ne prolaze i koje pozitivno djeluje i na naše i na njihove (jev. po Mateju 6:33). I sam Hristos je osuđen od strane jednog sistema bez svoje krivice (jev. po Luki 23:4) i doživio najokrutniju kaznu i najsramotniju smrt. Ne znam koliko ko od nas uspijeva u slijeđenju Njegovog principa, ali ono što zasigurno možemo jeste da ponavljamo Očenaš i to posebno dio koji moli “da dođe carstvo Tvoje i da bude volja Tvoja i na zemlji kao na nebu” (jev. po Mateju 6:10). Ne znam za vas, ali često mi se ovo čini kao jedino rješenje.

Nedjelja vaskrsenja

Prije dvije hiljade godina, Isus iz Nazareta je ušao u ljudski rod kroz mali jevrejski narod. Poticao je iz siromašne porodice, koja je pripadala malom plemenu, živio u jednoj od najmanjih zemalja svijeta. Njegov životni vijek je trajao samo 33 godine, od kojih najviše 3,5 godine obuhvataju njegovu javnu službu. Pa ipak, nijedna druga osoba nije izvršila tako veliki uticaj na naš svijet. Datumi na našim novinama i u našim udžbenicima svjedoče o tome da je Isusov život jedan od najvećih života ikada proživljenih, ako ne i najuticajniji. Ali nije samo život Isusa ono što je učinilo da On bude tako važna ličnost za nas ljude nego još više Njegova smrt.

Njegovi učenici su nakon Njegove smrti ponavljali Njegovi riječi i tvrdili da smrt ovog jednog čovjeka, učitelja iz Galileje može donijeti vječni život svakom ko u to vjeruje. Vijekovima su ljudi raspravljali o ovome, a te rasprave traju i dan danas. Jer, ako je ovo tačno, onda je to od suštinske važnosti za našu egzistenciju, za naš život. O tome piše i jevanđelista Luka u svom jevanđelju (24:1-12). Nakon što je subotni dan prošao, žene (a ne muškarci!) su došle na grob da bi dovršile proces pripremanja tijela za pogreb. Ali na njihovo veliko čuđenje tijela nije bilo! Nakon prvog čuda, uslijedilo je drugo: dva čovjeka u sjajnim haljinama daju čudne izjave – “Zašto tražite živoga među mrtvima: nije ovdje jer ustade!”

Žene se odmah otrčale do Isusovih učenika i prenijele im ono što su vidjele i doživjele. „I njima se učiniše njihove riječi kao laž i ne vjerovaše im“ (24:11) Ove riječi su jako važne za nas, današnje čitaoce ovog izvještaja. Jer ako je izvještaj o Hristovom vaskrsenju djelovao kao laž Hristovim učenicima, onima koji su hodali sa Njim i za Njim tri i po godine, zar je uopšte čudno da današnji izvarani skeptični čovjek, uplašen od svake moguće prevare, zar je onda čudno da i mi danas reagujemo jednako, sumnjajući i ne vjerujući? Kakve i kolike su naše šanse da povjerujemo u ovaj događaj? Evo nekoliko činjenica u prilog ovom događaju:

1. Ako je izvještaj o Hristovoj smrti zaista bila laž, koju su pronijele prvo žene, pa onda i Hristovi učenici, čudno je da su oni koji su prvi posumnjali u vaskrsenje bili kasnije spremni umrijeti za ovu laž. Jer istorija potvrđuje da je

Petar – razapet

Andrija – razapet

Matej – ubijen mačem

Jovan – jedini umro prirodnom smrću nakon što je preživio vrelo ulje i izgnanstvo na Patmos

Jakov Alfejev – razapet

Filip – razapet

Tadija – ubijen strijelom

Jakov, Isusov brat – kamenovan

Toma – ubije kopljem

Vartolomej – razapet

Jakov Zavedejev – ubijen mačem.

2. Petar je bio onaj koji se odrekao Isusa, u trenutku Isusovog hvatanja i saslušanja, baš kao što je Isus i prorekao. Ali nakon Hristovog vaskrsenja, nalazimo Petra u Jerusalimu da propovijeda o vaskrsenju uprkos smrtnoj opasnosti kojoj je izložen.

3. Jednak izvještaj svih koji su govorili i pisali o ovom događaju je malo vjerovatan ukoliko je sve izmišljotina. Postoji malo izgleda za bilo koju veću grupu ljudi da se slože oko većine činjenica, dok u izvještajima nalazimo jednakosti u vezi vaskrsenja Isusa. Kada bi se radilo o prevarantima, teško je objasniti zašto nijedan od njih nije podlegao pritisku i promijenio svoju priču.

4. Savle postaje Pavle: ovo je poznat događaj (Djela 9. poglavlje). Čovjek koji je progonio one koji su propovijedali o Isusu u jednom trenutku postaje propovjednik ove iste poruke. Mnogi su u ovoj radikalnoj promjeni fariseja Savla u apostola Pavla otkrili najubjedljiviji dokaz istine i snage vjere u koju se preobratio, kao i pravu vrijednost koju ima Hristos. A mnogi su (sličnu) promjenu doživjeli u vlastitom iskustvu.

5. Rimski stražari su bili postavljeni pored groba nakon Hristove smrti. Strah od kazne je uticao na njihovo besprijekorno izvršavanje dužnost, naročito u noćnim satima. Svako ko bi pokušao da priđe grobu morao bi se susresti sa vojskom najmoćnije armije tadašnjeg svijeta. Jednostavan izgovor da su učenici došli i uzeli tijelo, bio bi nešto najneozbiljnije što bi vojnik pomislio da prenese svojim starješinama.

6. Prazna grobnica je nešto što se ne može lako objasniti. Danas se ide na grob popularnim vođama, osnivačima religija i filozofskih pravaca… ali Isusov grob je prazan. Jedno od rješenja koje je ponuđeno jeste pogrešna grobnica. U svojoj tuzi i razočarenju, učeniic su otišli na pogrešan grob. Ako bi ovo bilo tačno, protivnici hrišćanstva su mogli u svakom trenutku odvesti na pravi grob ili pokazati Hristovo tijelo.

Ovo su samo neki od argumenata koji potvrđuje vjeru onih koji to žele. Naravno, i dalje postoji mogućnost za sumnju jer je Bog ostavio prostor da čovjek može da se opredijeli i da pokaže svoju slobodnu volju. Dodatno pitanje koje treba odgovoriti u ovom kontekstu jeste gdje je Isus bio dok je bio mrtav? Kuda idu ljudi poslije smrti?

Ovo pitanje se često postavlja i čujemo različite odgovore. Najpopularnije vjerovanje je u besmrtnost duše: u trenutku smrti duša izlazi iz tijela i odlazi na nebo, u pakao ili raj. Biblija ipak pruža drugačiju sliku. Ona nigdje ne spominje da čovjek ima neki poseban aspekt koji nazivamo duša. „A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga i posta čovjek duša živa“ (1. knjiga Mojsijeva 2:7). Po biblijskom učenju, čovjek jeste duša. Baš kao što u našem jeziku postoji običaj da se kaže: „Bilo je prisutno 15 duša,“ misleći na ljude. Besmrtnost duše je uvoz iz grčke filozofije i strano je biblijskom učenju.

Jednoga dana, niko ne zna kada, svako od nas će završiti svoj život. Jevanđelje poziva da prihvatimo Hrista kao svog Spasitelja, da povjerujemo da je Njegov način življenja uzor za nas da bi i Njegov način smrti i vaskrsenja mogao isto tako da se primijeni na nama. Poruke i događaji oko nas često idu protiv ovog poziva i to je borba da održimo pravac u životu. Kroz čitanje Biblije, zajedničke razgovore i molitvu moguće je održati ovu nadu i ovu misao do onog trenutka koji će stići svakog od nas.