Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.
U ovom poglavlju nalazimo sedam priča koje je Isus ispričao sa željom da svoje slušaoce (pa i nas čitaoce) pouči o prirodi carstva koje je nagovještavao. Ovih sedam priča, pored ostaloga, objašnjavaju kako se carstvo nebesko daje, kako djeluje, kako se pribavlja i kako, na kraju trijumfuje. Grčki termin za ove priče je παραβολη, parabola, termin koji postoji i u našem jeziku. Parabola prenosi određenu ideju, ne naglašavajući važnost svih detalja u cijeloj priči – to je jedan od promašaja mnogih čitalaca danas koji pokušavaju da nađu značenje za svaku sitnicu koja se spominje.
Zbog odbacivanja koje je opisano u 11. i 12. poglavlju ovog jevanđelja, Isus nastavlja da govori ali mijenja način. Ne želi da požuri svoj kraj. Ovim oblikom kazivanja on
- 1) pobuđuju interesovanje
- 2) čine istinu stvarnom i opipljivom (govori o njihovom svijetu)
- 3) daje trajnu, dinamičnu vrijednost svom poučavanju
- 4) podstiču ljude da otkrivaju istinu za sebe
- 5) ispunjava proročanstvo (13:34-35)
Ovo poglavlje spominje sedam parabola: o sijaču, o pšenici i kukolju, o gorušičinom zrnu, o kvascu, o skrivenom blagu, o dragocjenom biseru te o ribarskoj mreži. Priča o sijaču na neki način daje odgovor na pitanje zašto je Isus odbačen od jednog dijela svog naroda. Odgovornost nije na sjemenu, nego na tlu. Objašnjavajući svojim učenicima spominje četiri vrste tla, od kojih je samo jedno ono koje donosi rod.
Sledeća, još zanimljivija, parabola je o kukolju i pšenici. Ona ovlaš daje odgovor o porijeklu zla i dopuštanju postojanja istog u kontekstu stvaranja svijeta od strane dobrog Boga. Na pitanje “Otkuda kukolj” stiže odgovor da je to djelo neprijatelja, koji je u prethodnoj paraboli imenovan kao nečastivi (na grčkom πονηρος = zli, 13:19), a u objašnjenju parabole kao đavo (13:39). Žeteocima nije dopušteno da naprave red na njivi trgajući kukolj zbog njihove slabosti u procjenjivanju i razlikovanju kukolja i pšenice tokom procesa čupanja. Sav rod se ostavlja do kraja da bi plod jasno pokazao ko je ko i šta je šta. Ova odluka je vjerovatno nešto što nas posebno muči.
Sledeće dvije parabole (o gorušičinom zrnu i o kvascu) govore o tajanstvenoj prirodi djelovanja jevanđelja na srca ljudi. U Markovom jevanđelju će to biti objašnjeno riječima da “sjeme niče i raste, da ne zna on” (Marko 4:27b). Tajanstvena i skoro neprimjetna sila djeluje na ljude ukoliko joj oni to dopuste. Peta i šesta parabola (o blagu i o biseru) stavljaju naglasak na važnosti prepoznavanja vrijednosti carstva nebeskoga – jevanđelja. Ono je dragocjeno i vrijedno svake razmjene i zamjene. Poput mudrosti koja se ističe u Pričama Solomunovim, carstvo nebesko je neprocjenjivo, “skuplje od dragog kamenja, i što je god od najmilijih stvari ne mogu se izjednačiti s njim” (Priče 3:15). No ta vrijednost nije lako vidljiva i ne nalaze je površni tragaoci. Poslednja parabola, o ribarskoj mreži, govori o različitim vrstama ribe koje ona uhvati što zahtijeva prebiranje i odvajanje. Ovdje je jasna aluzija na nebeski sud koji će jedini adekvatno ocijeniti ko je bio adekvatno tlo, pšenica a ne kukolj, u čijem životu je carstvo naraslo poput zrna gorušičinog i kvasca, te ko je tu vrijednost otkrio tokom svog života, pronašao blago sakriveno u polju i “kupio” dragocjeno zrno bisera.
