U srcu teologije Sajiba Kutba je analiza ljudskog stanja, posebno ilustrovano na sekularnom zapadu. Prema Kutbu, ljudska rasa je potpuno izgubila svoj put. Ona je izgubila dodir s Bogom. To je posebno vidljivo u zapadnom svijetu gdje su ljudi prožeti novcem, seksualnošću i moći. Zbog toga su postali jadni, nervozni i skeptični. On tvrdi da što je zemlja bogatija, ljudi su nesretniji. Dokaz za svoju tezu on nalazi u činjenici da je zapad poharan drogom, alkoholom i nekontrolisanom seksualnošću, koje može obuzeti sav nečiji smisao ali opet da ne dovede do zadovoljenja. Bogatstvo nije odgovor na ljudsko stanje. Nauka se dokazala takođe kao nedovoljna. Suština problema savremenog življenja jeste što odvaja ljude od njihove istinske suštine. Kako je moguće da je hrišćanstvo izvršilo tako slab uticaj na zapadnu kulturu? Šta je pogrešno sa hrišćanstvom i zapadom da se ovo tužno stanje razvija i nastavlja?
U ovoj tački Sajid Kutb nudi objašnjenje zasnovano na istoriji zapadne civilizacije. Za njega se osnova zapadne civilizacije nalazi u judaizmu koji je Božje otkrivenje. Bog je dao Jevrejima holistički pristup životu (jedinstvo tijela, duše i duha). Izrael je bio teokratija (političko tijelo kojim je upravljao Bog kroz nadahnute sudije ili proroke) sa jasnim zakonima za život koje je Bog dao. Ali umjesto poslušnosti iz cijelog srca, Izrael je slijedio svoju religiju beživotnih rituala.
Prema Kutbu, Isus je došao da reformiše judaizam i obnovi ga na ono što je on bio ranije. Ali umjesto da prihvate cjelokupni Isusov program, sledbenici Isusa – hrišćani – su odbacili judaizam i prekinuli Božju namjeru. Zamijenili su cjeloviti pogled na čovjeka sa vjerovanjem u podijeljenu ljudsku prirodu zasnovanu na grčkoj filozofiji. Za ove hrišćane tijelo više nije bilo važno, te je svakodnevni život bio odvojen od odnosa sa Bogom, za koji su Grci vjerovali da se odvija na duhovnom, netjelesnom nivou. Ovo se u hrišćanstvu pokazalo u dvije krajnosti. Konstantinovo hrišćanstvo je često vodilo raskalašnosti. Ako tijelo nije bilo važno onda ono što radiš nije uticalo na tvoju duhovnost sve dok je tvoja duša povezana sa Bogom i crkvom. Druga hrišćanska krajnost, monasticizam, je bila potpuna reakcija na prvu. Ako tijelo nije bilo važno za nečiju duhovnost, pobožna osoba treba da ga ignoriše, izgladnjuje, bičuje, drži pod punom podložnošću. Negirajući jedinstvo tjelesnog i duhovnog, Evropa je nastavila da ispovijeda hrišćanstvo ali sekularno i duhovno više nisu bili ujedinjeni i svakodnevni život je stalno bio razdvajan od religije.
Sajid Kutb je vjerovao da je Bog poslao odgovor za probleme zapada i izazov vjeri kroz otkrivenja koja je primio Muhamed. On nije pozvan da započne novu religiju nego da reformiše judaizam i hrišćanstvo koji su već postojali u zapadnoj Arabiji. Pozvan je da obnovi ono što je izgubljeno kada je hrišćanstvo odbacilo jevrejska učenja Isusa. Muhamed je obnovio jedinstvenu ljudsku prirodu koja je tako centralna biblijskom pogledu. U šerijatuskom zakonu on je obnovio Božja pravila za život. Obnovio je poštovanje za fizički svijet tako što je vjeru utkao u svaki aspekt posla, rata i zadovoljstva. Ovaj pokret nije samo obnovio vjeru, on je vodio otkriću naučnog metoda i velikom napretku svakodnevnog življenja. To je ono što se danas poznaje pod imenom zlatno doba islama i proteže se od 750 do 1250 godine. Islamska imperija je postala vodeća svjetska civilizacija, tokom kojeg istog perioda je Evropa stagnirala u mračnom vijeku.
Ali islamsko zlatno doba nije potrajalo. Islam je takođe izgubio svoj smjer. Kombinacija krstaša, mongolskih osvajanja u XIII i XIV vijeku, muslimanske nevjernosti vodila je opadanju islamske imperije (kao i otomanskog carstva koje ju je naslijedilo). Kako je islamska civilizacija propadala, muslimanska nauka je bila preseljena u Evropu. Evropa je ubrzo počela da dominira svijetom, ali ta dominacija u kontekstu razumijevanja podijeljene ljudske prirode takođe je dovela do sekularizma, sa svim svojim otuđenjem. Islam je ponižen i gurnut u stranu s tim da su (u dvadesetom vijeku) zemlje Bliskog istoka i većine muslimanskih zemalja bile podijeljene od strane evropskih kolonijalnih sila. U suštini, kroz kolonijalizam su hrišćanske sile u svijetu objavile rat islamu.
Raniji tekstovi na istu temu:
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio
