Poruke iz Svete zemlje: En Gedi

En Gedi je manje atraktivna lokacija smještena blizu mnogo poznatijih i više posjećenih poput Mrtvog mora, Masade i kumranskih pećina. To je oaza u judejskoj pustinji, druga po veličini u Izraelu, i jedno od rijetkih mjesta u kojima izvori teku tokom cijele godine. Danas je ovo nacionalni park. Na našem Bible Study Tour Plan ovo je bila tačka koju smo posjetili zbog važnih događaja iz starozavjetne istorije.

U drevna vremena, u blizini je postojao i grad po imenu Asason-Tamar (2. Dnevnika 20:2) na zapadnoj obali Mrtvog mora. Ovo staro ime se povezuje sa palmovim drvetima, koje su ga okružavale (tamar na jevrejskom znači palma). Spominje se u kontekstu ratova starih gradova-država i njihovih kraljeva kao mjesto u kome su živjeli Amoreji (1. Mojsijeva 14:7). Kada jevrejski narod osvaja ova područja on postaje dio njihove države. Osim poznatih vinograda o kojima pjeva Solomunova Pjesma nad pjesmama (1:14), Davidovo lutanje i skrivanje daje važnost ovom lokalitetu za proučavaoce Svetog pisma.

Jevrejska nacija je bila uređena u teokratskom obliku, gdje je Bog bio priznavan za vrhunskog zakonodavca i sudiju. U kriznim vremenima Bog je pozivao pojedince da izvrše određene zadatke, povedu narod u određenom pravcu ili ga oslobode od okolnih naroda (Sudije 2:16). No, u svom predznanju, Bog je još mnogo ranije preko Mojsija, dao uputstva ukoliko narod zažele cara, “kao što imaju svi narodi oko njih” (5. Mojsijeva 17:14). To se zaista i desilo, i zapisano je u 1. knjizi proroka Samuila u osmom poglavlju, gdje se ta želja istim riječima iskazuje “da budemo i mi kao svi narodi” (2. Samuilova 8:20). Ono što je smatrano njihovom posebnošću i razlikom, narod je želio da ukloni i da se poistovijeti sa onima oko sebe. I u tom pravcu izbora cara, trebalo je izbjeći monarhiju – da cara nasleđuje njegov sin – nego je trebalo da svaki car bude Bogom izabrani pojedinac iz naroda, osjetljiv za Božju pravdu i zakon. Zakon za cara glasi: “Samo onoga postavi sebi za cara koga izabere Gospod Bog tvoj” (5. Mojsijeva 17:15).

Zato nailazimo na situaciju da prvi izabrani jevrejski car Saul biva zamijenjen zbog svoje neposlušnosti. Još za života cara Saula, najmlađi sin Jeseja Vitlejemca, osmi po redu, pastir David, biva izabran za naslednika. Naravno, kao ni jednom vladaocu tako se ni Saulu ne sviđa mogućnost da bude smijenjen sa vlasti. On želi da održi ili bolje rečeno uspostavi monarhiju te da njegov naslednik bude njegov sin a nego neko iz druge porodice. U tom pravcu on započinje traganje da ubije Davida i tako spriječi moguću promjenu na svom prijestolu.

Moralna pouka iz Davidovog života s ove lokacije je njegovo strpljivo čekanje na Božje djelovanje. Iako je bio legitimno odabran sledeći car, on nije preuzeo prijesto ubijanjem, dobro poznatim načinom kroz cijelu istoriju. Možda mi današnji hrišćani, tako spremni na oštru borbu sa svima za ostvarenje vlastitih namjera, možemo nešto naučiti iz drevnog događaja koji se odvijao u pustinjama En Gedija.

Znamo li mi kakav je on uopšte bio?

On nije izgledao ništa posebno. Mogao je proći ulicom i niko od nas ga ne bi ni primijetio. U stvari, on je bio jedan od onih od kojih najčešće okrenemo glavu; vjerovatno se ne bi uklapao u gomilu.

Ali on je bio ljubazan kao niko koga ste upoznali do sada. Mogao je ušutkati svoje kritičare bez da uopšte podigne glas. On se nikada nije borio za svoju korist; nije privlačio pažnju na sebe niti se pretvarao da mu se sviđa ono što je ranjavalo njegovu dušu. On je bio stvaran i istinit, u potpunosti i do kraja.

A u suštini njegovog bića je bila ljubav. Mi u stvarni nismo ni znali šta je ljubav dok je nismo vidjeli u njemu, dok nam je on nije otkrio. To su vidjeli svi, čak i oni koji su ga mrzili. A njemu je i dalje bilo stalo do njih, do njihovog dobra, nadajući se da će pronaći put do njihovih sebičnih srca ne bi li prepoznali ko stoji među njima.

A pored sve te ljubavi, on je bio potpuno iskren. Čak i kada su njegove riječi ili djela otkrivali najmračnije motive osoba, oni nisu doživjeli sramotu. Osjećali su se sigurnim i bezbjednim u njegovom prisustvu. Njegove riječi nisu prenosile ni nagovještaj osude, bio je to jednostavan poziv ka najvećem dobru. Nikome ne biste lakše i spremnije povjerili svoje najdublje tajne. Ako biste nekad pokazali svoje najgore izdanje, vi biste ipak željeli njegovo prisustvo. On nije trošio svoje vrijeme na ruganje drugima, niti na njihove zamke. Ako je imao nešto da im kaže, on bi im to rekao, a oni su se, poslije toga i dalje osjećali voljenim više nego od ikoga ikada ranije.

Kada kažem “voljeni” ne mislim na neku patetičnu emotivnost. On je pokazivao stvarnu, istinsku ljubav, za kakvom svi mi tragamo. Nije mu bilo važno jeste li farisej ili prostitutka, njegov učenik ili slijepi prosjak, Jevrejin, Samarjanin, Rimljanin … Njegova ljubav je bila dostupna svakome ko je želio da je prihvati. Većina jeste, čim su ga vidjeli. Iako je veoma malo njih nastavilo da ga slijedi do kraja, u onih nekoliko kratkih trenutaka dok su bili u njegovoj prisutnosti, oni su osjetili svježinu i silu koju nisu mogli poreći godinama kasnije. Nekako se činilo da zna sve o njima, ali ih je u isto vrijeme duboko volio i prihvatao.

I dok je visio prikovan na krstu, tu ljubav su i dalje mogli da primijete i osjete i oni koji su mu se rugali kao i njegovi uplašeni učenici. Dok se približavao mračnim odajama smrti, umoren mučenjem osjećajući odvojenost od oca, on je nastavio da pije tu gorku čašu koja može u potpunosti da ukloni našu samovolju i sramotu. Nije postojao silniji trenutak u svoj istoriji ljudskog roda. Njegova muka je postala sredstvo da njegov život postane i naš. Ovo nije bio neki zaluđenik. Bio je to Božji sin koji je ispustio svoj poslednji dah da bi nam otvorio potpuni i slobodni pristup svom ocu.

Da sam ja ti, ne bih trošio vrijeme na jalove rasprave nego bih pokušao da otkrijem koliko i zašto on želi da bude i tvoj prijatelj bez obzira na sve. On se želi pobrinuti za tebe i ako mu daš priliku postaće ti stvarniji od tvog najboljeg prijatelja i prepoznaćeš njegovu vrijednost veću od bilo čega drugog što želiš. Otkrićeš smisao i puninu života koja će te održati u svakom stresu i boli; bićeš promijenjen iznutra upoznavajući šta je prava sloboda i stvarna radost.

Iz knjige So You Don't Want to Go to Church Anymore

Ne postoji beskonfesionalni ateist

Ne postoji beskonfesionalni ateist, onaj koji nema svoj hram, makar bio napušten od Boga. Barem u nas, i u Europi, takvog ateista nema Možda drugdje, gdje svačega ima, i taj ateist postoji. Zato život bez Boga, ili bez vjere u njega, i dalje podrazumijeva život unutar istoga sustava vrijednosti, pravila i ceremonija. Ateist je obično obavezan da čini isto što i vjernik, živi poput njega, iste ga aveti progone, od istih strahova strahuje, samo što se nema čemu nadati, nema u što vjerovati i ne zna zašto je takav kakav jest.
To nije površna stvar, niti je Bog poput cigarete, pa da čovjek tek ne zna kamo će s rukama nakon što prestane pušiti; Boga se nekako i možemo osloboditi, pa umjesto beskraja apsoluta prihvatiti beskrajnu prazninu, ali način na koji se Bogu prilazi trajat će još dugo nakon što ga više ne bude. Put ostaje i nakon što cilj više ne postoji.

Miljenko Jergović (28. maj 1966), novinar i književnik

Nepovjerljivi da, ali prema kome?

Budite nepovjerljivi prema sebi, svojim osjećanjima i raspoloženjima. Budite nepovjerljivi prema sebi pa nećete imati potrebe da budete pretjerano nepovjerljivi prema cijelom ostalom svijetu. A time ćete biti bolji, pravedniji, svima prijatniji, i sami sebi lakši. Čim osjetite opštu zlovolju prema svijetu i nepovjerenje prema ljudima, više nego što je to razumno opravdano i potrebno, odmah budite na oprezu, ali prema samom sebi, i obratite pažnju na svoju unutrašnjost, jer to je najbolji znak da nešto u vama nije u redu.

Ivo Andrić