Anđele moj stražanine …

U romanu Prosjaci i sinovi autora Ivana Raosa, po kome je snimljena istoimena serija, postoji scena rastanka s ovim riječima:

“Uvijek sam mislio kad dođe čas, nešto ću ti veliko reći, nešto što će ti cili život odredit’; eto, ništa.” U tom trenutku mu najmlađi član porodice donosi sa izvora posudu studene vode, i glumac Fabijan Šovagović govori:

“Baš studena, a more biti to je ono životno: Studene se vode napit’. Neće bit’ ma ti opet promisli.”

“Odgovori Isus i reče joj: svaki koji pije od ove vode opet će ožednjeti. A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožednjeti dovijeka, nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život vječni. Reče mu žena: Gospode! daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu.” (Jevanđelje po Jovanu 4:13-15)

Poruke iz Svete zemlje: Vitanija kod Jordana

Sledeće u nizu mjesta koje sam posjetio tokom svog putovanja po Izraelu je Vitanija kod Jordana ili Qaser el-Yahud. Vjerovatno nam je svima poznatije kao mjesto krštenja Isusa Hrista. Naravno, kao i svaka druga lokacija u ovom području, i ova je označena na par mjesta kao autentična. Tačnije, nekoliko bliskih prilaza rijeci Jordan je uređeno za turiste kao mjesto krštenja. Jevanđeoski tekst ne daje preciznu lokaciju nego opisuje: ” … dođe Isus iz Galileje na Jordan k Jovanu da se krsti” (Matej 3:13)

Ova lokacija je prilično izdvojena od naseljenog mjesta i, slobodno se može reći, pusta. Do nje vodi put od najbližeg većeg gradića, Jerihona. Budući da sama lokacija graniči sa susjednom zemljom Jordanom, neophodno je proći kontrolu vojnog punkta. Sama lokacija nije pretrpana sa vojnicima kao što je to slučaj na nekim drugim mjestima: samo dvojica raspoloženih mladih vojnika su primijećena u blizini.

Mjesto je veoma posjećeno od strane turista koji upravo ovdje žele obaviti vjerski obred krštenja. Ostaci pagansko-ritualno-magijskih ideja su još uvijek prisutni među mnogim hrišćanima i oni ih potiču da smatraju posebno svetim određena mjesta i predmete. Ovo je prilično strano jevanđelju Isusa Hrista, čija misija spasenja je obuhvatala i pokušaj promjene fokusa u tadašnjoj religiji Jevreja: sa forme na suštinu. Tako sam na samom ovom mjestu susreo dvije posebne zanimljivosti.

Prva je vezana direktno uz ovo mjesto i ono što ono predstavlja. Grupa turista koja je zajedno sa svojim sveštenikom izašla iz autobusa rumunskih registracija je privodila kraju obred krštenja. Opšte je poznato da je Isus Hristos, kao i njegovi sledbenici u prvih par vijekova, kršten uronjavanjem. To znači da je cijelo tijelo osobe pogruženo (umočeno) u vodu. Ovo potvrđuje i sam grčki glagol βαπτιζο koji van religiozne upotrebe objašnjava bojanje tkanina potpunim potapanjem u vodu. Krštenje na škropljenjem nastaje u kasnijim vremenima i pravdalo se nedostatkom vode ili mogućnosti za pogružavanje. Spomenuti rumunski turisti su prevalili više od 2800 km da bi taj obred obavili na ovom istorijskom mjestu. Ali sam obred je obavljen škropljenjem a ne uronjavanjem u vodu. Ne kritikujem ničije neznanje niti praksu. Jednostavno sam bio zatečen velikom željom pojedinaca da se ovaj obred obavi na ovom mjestu, a koji je ipak učinjen na drugačiji način od originalnog. Tome je posvjedočila i jedna od krštenih osoba koja je nakon obreda škropljenjem, kada su svi krenuli ka autobusu, ušla sama u vodu i sama se uronila.

Druga zanimljivost je vezana za jednog drugog turistu s ovog istoga mjesta. Bio je to jedan fini dobrodržeći gospodin u svojim kasnim godinama koji je na ovo mjesto, čini mi se, došao sa svojom suprugom. Ono čime se on izdvajao od svih drugih turista je bio njegov talisman. Ukucajte ovu riječi u google pretraživač i wikipedia će vam reći da je to “riječ arapskog porijekla koja označava predmet ili neku drugu stvar koja se čuva i nosi, jer po opštem vjerovanju donosi sreću, odnosno štiti vlasnika od nesreće. Svaki predmet ili stvar može biti talisman, što je individualno. Mora se dobro čuvati jer je i sam gubitak znak buduće nesreće.” Nasmiješeni brkati čikica veoma spreman da mi pozira nosio je oko vrat krst. To ne bi bilo ništa novo da ovo nije bio zaista veeeliki krst, ali napravljen, izgleda, od nekog laganog drveta jer se nije primjećivalo da mu pravi probleme pri hodu. Dok je bio na ovoj zemlji Gospod Isus je pokušavao da ljude uputi na pravi oblik ispoljavanja duhovnosti. I u njegovo vrijeme su postojali ljudi koji su vlastite podvige (u obliku crkvenih predmeta i zgrada) smatrali velikim, zaboravljajući na njihovu stvarnu namjenu. Sve je trebalo da usmjerava ljude u pravcu Boga bez pokušaja da istakne veličinu niti pobožnost pojedinca (Matej 6:1). Hristos je upozoravao da je on veći od crkvenih građevina (Matej 12:6) i važniji od bilo kojih velikih ljudi iz prošlosti (Matej 12:42, Jovan 8:58).

Iako su sve ovo sasvim uobičajene pojave u hrišćanskoj tradiciji, očekivao sam da će ljudi koji odlaze na ova putešestvija i toliko mnogo ulažu u njih, biti zainteresovaniji za suštinu od forme. A opet, bez obzira gdje se nalazili, svako od nas može pasti u ovu istu zamku. Potrebno je pronaći istinski autoritet za hrišćansku duhovnost i djelovati prema istom. Za hrišćane svih vijekova i lokacija to je bilo Sveto pismo. Pišem bilo, jer očigledno je ono vremenom postalo zatrpano mnogim drugim glasovima. Potrebno je da obrišemo prašinu sa ove knjige i zapitamo se, svako od nas za sebe lično, šta kaže Gospod.

O sahrani samoubice

Tada se postavilo pitanje Fedunove sahrane. Draženoviću je naređeno da ode popu Nikoli i da se sa njim raspravi: može li Fedun biti sahranjen u groblju, iako je sam sebi oduzeo život, i da li pop pristaje da opoje pokojnika koji je bio unijat po vjeri.

U poslednjoj godini dana pop Nikola je naglo ostario i počeo da slabi na nogama; zato je uzeo za pomoćnika na velikoj parohiji pop-Josu. To je čovjek ćutljiv a nemiran, mršav i crn kao ugarak. On je poslednjih mjeseci vršio gotovo sve poslove i obrede po varoši i po selima, a pop Nikola koji se već teško kretao, uglavnom samo one koje je mogao da svršava tu kod kuće ili u crkvi koja mu je pored same kuće.

Po ritmajsterovom nalogu Draženović je otišao do popa Nikole. Đedo ga je primio ležeći na minderluku; pored njega je stajao pop Joso. Kad je Draženović iznio pred njega pitanje Fedunove smrti i sahrane, obojica popova su ćutala jedan trenutak. Videći da pop Nikola ne govori, pop Joso otpoče prvi, neodređeno i bojažljivo: da je stvar izuzetna i neobična, da ima zapreka i u crkvenim propisima i u utvrđenim običajima, i samo ako se dokaže da samoubica nije bio pri zdravoj svijesti i čistoj pameti, onda može nešto da bude. Ali da se na svom trdom i uskom logu, pokrivenom starim i izblijedelim iramom, ispravi pop Nikola. Njegov trup dobi onu statuarnu snagu koju je imao uvijek kad prolazi kroz čaršiju koja ga pozdravlja s desna i s lijeva. Prva riječ koju je progovorio obasja njegovo lice, široko, još rumeno sa ogromnim brkovima koji su se spajali s bradom, sa riđim, gotovo bijelim, gustim i čekinjastim obrvama, lice čovjeka koji je od svog postanka naučio da samostalno misli i da svoju misao iskreno kaže i dobro brani. Bez mnogo oklijevanja i bez krupnih riječi on je odgovorio neposredno i popu i vahtmajsteru:

– Sad kad se nesreća trefila nema više šta da se dokazuje. Ko će pri čistoj svijesti dići ruku na sebe? A ko bi smio opet uzeti na dušu da ga pokopa k'o nikakvu vjeru, neđe iza plota i bez sveštenika? Nego hajde ti, gospodine, živ bio, i naredi da se mrtvac opremi, pa da mi njega što prije sahranimo. I to u groblje jakako! Ja ću ga opojati. Pa poslije, ako ikad naiđe neki pop njegovog zakona, on neka doda i popravi ako nađe da nešto nije bilo kako treba.
A kad je Draženović izašao, on se okrenuo još jednom pop-Josi, koji je bio postiđen i iznenađen:

– Kako ne bih pustio u groblje krštena čovjeka? I što da ga ne opojem? Zar mu je malo što je bio zle sreće za života? A tamo, neka ga pitaju za grijehove oni koji će i sve nas ostale pitati za naše.

Andrić, Na Drini ćuprija, 152. str.

Ja vjerujem, vjeruj i ti!

Kalemegdanski park je divan u julu. Sve vrvi od boja i zvukova: veseli dječji glasovi miješaju se s cvrkutom raspjevanih ptica i šapatom Save i Dunava. Vozim rolere sa sestrom, i posmatram nasmijana lica šetača i zlatni odsjaj sunca u vodi. Osjećam umor i tražim slobodnu klupu, dok moja sestra neumorno juri dalje. Ali kao za inat, sve su zauzete! I gle sreće, na klupi koja je okrenuta prema rijekama, sjedi sama mlada djevojka sa tamnim naočarima na očima. Prilazim nesigurno i pitam:

“Da li je slobodno?”

“Da, da”, odgovara ona predusretljivo. “Samo ti sjedi.”

Sjedam pored nje i krišom je posmatram. Baš je lijepa. Duga kosa boje zrelog klasja uokviruje joj nježno ružičasto lice i u slapovima pada na ramena. Kakve li su joj boje oči? pitam se. Sigurno plave, blago njoj! Kako bih voljela da ja imam plave oči. Iz razmišljanja me prenu njen glas.

“Kako se zoveš?” pita me.

“Marija,” odgovaram.

“Koliko imaš godina?”

“Dvanaest” kažem i okrećem se prema njoj. Znatiželjno je posmatram dok ona nastavlja zagledana u daljinu.

“Ja sam Bojana,” kaže ona. “Imam četrnaest godina, volim Kalemegdan i njegove mirise. Miris trave, kamena, rijeka … Često me mama dovodi ovdje.”

“Stanuješ li daleko odavde?” pitam je.

“Ne,” odgovori, “ovdje blizu, u Knez Mihajlovoj.”

Nije mi jasno zašto nekoga ko ima četrnaest godina i ko stanuje tako blizu mora mama da dovede ali to pitanje sam sačuvala za sebe. A onda veseli razvigorac dunu sa rijeka, poigra se u mojoj kosi i ponese je ka Bojaninom licu. Jedan pramen dotače njen obraz. Ona se iznenada trže:

“Da li ti to imaš dugu kosu?” upita.

Bila sam zapanjena njenim pitanjem. Pa to je očigledno mislila sam, ali od iznenađenja još nisam mogla da progovorim. Osjetila je moje čuđenje. Pružila je ruku i dotakla me po ramenu.

“Marija, zar ne shvataš, ja sam slijepa, ovo nisu naočare za sunce.”

Pred mojim očima kao da je sijevnula munje. Bože, kako slijepa, zašto slijepa? Ne znam da li sam to glasno pitala ili je ona to pitanje osjetila.

“Rođena sam sa šest mjeseci. Nekoliko mjeseci sam provela u inkubatoru, on mi je omogućio život ali je oštetio vid.” Tu je zastala. Rukom je lagano dotakla moja obraze i njeni prsti su ispitivački klizili mojim licem i kosom. Sve je u meni drhtalo. Klupa na kojoj smo sjedili kao da se ljuljala. A onda je Bojana opet progovorila:

“Imaš divnu kosu, koje je boje?”

“Crne,” rekla sam kroz suze dok mi je glas podrhtavao.

“Oprosti mi,” rekla je, “nisam znala da ćeš tako reagovati, ali morala sam da ti kažem kad sam shvatila da ne primjećuješ. Sigurno da nisi imala prilike da sretneš nekoga kao što sam ja. Zato nisi shvatila i zato si tako iznenađena.”

Ali ja nisam bila samo iznenađena, bila sam izbezumljena. Sve je u meni jecalo. Rojila su se pitanja bez odgovora. Zašto se život tako surovo igra ljudima i njihovim sudbinama? Zašto neko tako lijep i osjećajan mora život da provodi u tami? Zašto ona nikad nije vidjela dugu, ni blistavo nebesko oko okupano jutarnjim suncem, i leptira na listu livadskog cvijeća i svica što leti nad noćnom tamom? Da li će ona to ikada vidjeti? Ali Bojana je nastavila:

“Ja nisam bez nade. Sledeće godine idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo se jednom ponovo sresti na Kalemegdanu.”

Njenu priču je prekinula visoka plava žena koja nam je prišla.

“Bojana, moramo kući, vrijeme ručka je odavno prošlo.”

Ustala je, nježno me takla po ruci i tiho rekla: “Vidjećemo se Majo, sigurno ćemo se vidjeti, ja vjerujem u to. Vjeruj i ti.”

Sjedila sam i dalje na klupi i posmatrala kako odlazi s majkom. Pitala sam se da li ću je ikada stvarno vidjeti. Iako sam to stvarno željela, smatrala sam da je to nemoguće. Svake večeri sam dolazila sa sestrom i sjedila na toj klupi. Pričala bi sestri kako je svijet lijep, bez obzira da li ga vidiš. Šta vrijedi ako ga vidiš ako ga istinski ne osjećaš? Svaki put prije nego što bih legla izgovorila bih molitvu uplašena. Sjećala sam se njenih riječi: “Sledeće jeseni idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo jednom se sresti na Kalemegdanu, ja vjerujem, vjeruj i ti.”

Istina, vjerujem u to. Vjerujem svim srcem, vjerujem da će moja drugarica Bojana jednom progledati i da ćemo zajedno sjediti na Kalemegdanu i posmatrati zalazak sunca.

Marija Vlatković, Mladenovac