Poruke iz svete zemlje: Wadi Qelt

Poslednji tekst o mom putovanju u Izrael sam napisao prije jedanaest sedmica. Pisao sam o Vitaniji kod Jordana, a pošto nas je put vodio dalje za Jerihon, zaustavili smo se kratko na mjestu koje se naziva Wadi Qelt. Dok ovo pišem sjedim sa mladićem iz Irana koji mi objašnjava da na arapskom jeziku ova riječ označava dolinu između dvije planine, što upravo možete i da vidite na ovim slikama. Ja se sjećam da su nas učili u školi da je to isušeno korito rijeke, što Nazar, Iranac, poriče.

Kako god, Wadi Qelt se prostire od istoka ka zapadu u judejskoj pustinji, 24 km istočno od Jerusalima, na 775 km nadmorske visine. To je dio prostora koji se često u vijestima spominje kao “West bank” ili “Zapadna obala.” Neki će ga i označiti i kao okupirano područje Palestine od strane izraelske države. Ovuda je vodio poznati (u Bibliji) put od Jerusalima prema Jerihonu. Putovanje bi obično trajalo do osam sati hoda, ali sa za porodicu sa malom djecom bi se znao produžiti i do dva dana. Poznata Hristova priča o Milostivom Samarjaninu se odvija na ovom putu (jev. po Luki 10:25-37).

Pustinja je igrala važnu ulogu u životu ljudi s ovog područja. Danas se na ovom mjestu mogu pronaći male grupe beduina, ali u ranije vrijeme prostor je bio u potpunosti nenastanjen. Ipak, to ne znači da se na ovom mjestu nisu, s vremena na vrijeme, mogli pronaći ljudi. Kada sam izrazio svoju želju da ovim putem najzad dođemo do grada (Jerusalima), naš vodič je sa nama podijelio lokalnu mudrost: “Ko želi da omudra odlazi u pustinju, a ko želi uživanja ide u grad.” Iskustvo prolaska jevrejskog naroda kroz pustinju je uveliko doprinijelo kreiranju ove izreke. Činjenica da nije bilo nikakve vanjske podrške osim Božjih čuda u njihovu korist, učinilo je da oni doživljavaju pustinju kao učionicu za duhovnost i posebno mjesto za povezivanje sa božanskim uticajem.

Nakon Hristovog odlaska u pustinju i iskustva borbe sa đavolom (jev. po Mateju 4:1-11, Marku 1:12-13, Luki 4:1-14) i hrišćani ovo područje počinju da posmatraju na sličan način. Iskustvo osamljivanja postaje jako važno i za Hristove učenike: čitamo i da je veliki propovjednik jevanđelja, apostol Pavle, takođe proveo jedno vrijeme na sličnom mjestu, u arapskoj pustinji (Galatima 1:17). Dvije stotine godina kasnije, ovaj koncept će ojačati, te će nastambe popularnih “pustinjaka” postati mjesto okupljanja hodočasnika – manastir. Na ovom mjestu, Wadi Qelt, nalazi se pravoslavni manastir sv. Đorđa od Kozibe. Istorija kaže da je nekoliko monaha iz IV vijeka želeći doživjeti (pustinjsko) iskustvo proroka nastanilo se u pećini za koju su vjerovali da je pripadala sv. Iliji (1. O car. 17:5-6). Jovan od Tebe (kasnije Jovan od Kozibe) osniva manastir 480. godine, koji biva razrušen 614., a obnovljen 1878. godine od strane grčkog monaha Kalinikosa.

Tradicionalne crkve (pravoslavna i katolička) i dalje daju vrijednost ovakvim duhovnim centrima, iako se ponekad ponekad ne slažu sa svim aktivnostima u koje se takvi centri pretvore (kao što je slučaj sa Međugorjem u Hercegovini, iako nema konkretnih odluka i čvrstog zvaničnog stava). Protestantske crkve, nastale reformacijskim pokretom, odbacuju ovaj pristup duhovnosti. (Zanimljivo, reformacija je pokrenuta, pored ostalih, upravo od strane jednog od monaha katoličke crkve.) Ali sa druge strane, osamljivanje ili izdvajanje iz svakodnevne gužve života, protestantske zajednice vide kao neophodnu praksu za zdrav duhovni život i rast.

Dok sam boravio u manjim sredinama, posebno za vrijeme perioda života provedenog na selu, nisam vidio nikakvu potrebu za posebnim trenucima izdvajanja. Moj život je tada prirodno imao trenutke mira i tišine, aktivnosti i pauze, te svakodnevnog boravka u prirodi. Ali odlaskom u veći grad u potpunosti sam shvatio ovu potrebu. Život koji se svakodnevno odvija samo na ulicama velikih gradova traži izdvajanje i osamljivanje onih koji žele da održe zdravim duhovnu stranu svoje ličnosti. Ukoliko nam ugled bivaju biblijske ličnosti koje sam spomenuo (Isus Hristos, apostol Pavle) onda to odvajanje ne podrazumijeva stalno napuštanje vlastite porodice i svakodnevnih obaveza. U njihovim slučajevima to je uvijek povremeno i u skladu sa Hristovom molitvom: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla” (jev. po Jovanu 17:15).

Žaba i okean

Žaba je provela čitav svoj život u bunaru. Jednog dana doživjela je da sretne drugu žabu.
“Odakle dolaziš?” – pitala je.
“Iz okeana. Tamo ja živim.” – odgovorila je druga žaba.
“Kakav je taj okean? Da li je velik kao moj bunar?”
Žaba iz okeana prsnula je u smijeh.
“Ne može se ni porediti”, – rekla je.
Žaba iz bunara pravila se da se zanima za ono što je druga žaba pričala o okeanu, ali je u sebi mislila: “Od svih lažova koje sam u životu srela, ova je ubjedljivo najgora!”

Naravoučenije: “Još vam mnogo imam kazati, ali sad ne možete nositi.” (Isus, jev. po Jovanu 16:12)

San majke Božje

Sveto pismo je knjiga koju moraš imati i svakodnevno je čitati, jer je to Riječ Božja i osnova vjere. “Koji god prizove ime Gospodnje, spašće se”, ali da bi ga prizvao mora vjerovati, da bi vjerovao mora čuti. Čuj zato riječ Istine, Jevanđelje tvog spasenja!

Čitaj prvo Novi zavjet i Psalme, moleći Boga da ti osposobi um da razumiješ. Nemoj se pokolebati ako odmah ne budeš sve shvatio. Jer kad god budeš ponovo čitao tu Knjigu, uvijek ćeš u njoj naći neku novu istinu, i biće ti sve jasnije. Upravljaj svoj život prema nauci Svetog pisma. Riječ Hristova tada će ti uvijek donositi radost i mir!

Iz knjižice San majke Božje

Život u bajci

Prije dva mjeseca sam sa porodicom stigao u Francusku, u okolinu Pariza. Dok smo jednog dana čekali u redu za kasu, osoba iza nas je prepoznala naš jezik i uključila se u razgovor. Ispostavilo se da je porijeklom iz gradića 130 km od Banjaluke, što za ljude u tuđini predstavlja veoma malu udaljenost. Pored ostalog o sebi, reče da radi u Disneylandu i pozva nas da dođemo sa djecom gdje će nas uvesti za džabe. S obzirom da stanujemo petnaest kilometara od Disneylanda ova ponuda je mojoj djeci djelovala nevjerovatno te su od tada nestrpljivo iščekivali odlazak.

Disneyland Paris je smješten u Francuskoj zbog svoje geografske lokacije. Od 1200 potencijalnih lokacija izabrana je ova zbog procjene da je 68 miliona ljudi mogu posjetiti za manje od četiri sata vožnje te dodatnih 300 miliona kojima treba samo dva sata leta. Park je otvoren 1992. godine i bio je daleko od ovako popularnog i posjećenog kao što je to danas. Francuska javnost se bunila zbog “američkog kulturološkog imperijalizma” te strahovala od nezdravog konzumerizma (zaboravljajući izgleda da su Francuzi izmislili ono što Amerikanci nazivaju shopping mall). Tek od 2002. godine Disneyland postaje najposjećenija lokacija u Evropi, ispred muzeja Louvre i Eiffelovog tornja.

Posjetiocima su na raspolaganju Disney village, Golf Disneyland, Walt Disney Studios Park te Disneyland Park, koji smo mi imali priliku da vidimo. On se sastoji od pet tematskih dijelova: Main Street, U.S.A., Frontierland, Adventureland, Fantasyland i Discoveryland. Main Street, U.S.A. je napravljen prema izgledu gradića sa američkog divljeg zapada. U njemu dominiraju restorani i prodavnice koje ne djeluju uopšte jeftino za prosječnu platu iz naših krajeva. Nismo bili jedini koji smo sebi obezbijedili sendviče i “upotrijebili” ih u trenucima čekanja u dugim redovima. Na ulazu u svaku od atrakcija stoji vrijeme čekanja koje se tog dana kretalo od 45-70 minuta. Frontierland je u potpunosti američki krajolik sa obaveznim detaljima iz života kauboja i indijanaca. U njemu dominira jezerce kojim možete se provozati u kopiji broda sa Misisipija. Pored ostalih ponuda tu je vožnja vozom kroz pustinjski rudarski predio te, za period oktobra-novembra nezaobilazna, kuća strave i užasa. U Adventureland je smješten Robinzon Kruso, Indiana Jones i Pirati sa Kariba. Fantasyland je posebna zanimljiv prostor za djecu. U nju se ulazi direktno iz Main Street kroz dvorac uspavane ljepotice koji dominira cijelim parkom. Petar Pan, Mickey Mouse, Pinokio i Alisa su samo neki od stanovnika ovog dijela parka. Discoveryland je odvojen za tematike naučne fantastike poput “Ratova zvijezda” i sličnog.

Disneyev plan za ovaj park je uveliko vezan uz američke ideje. Još davne 1955., otvarajući park u SAD on je rekao: “Svima koji dođu na ovo sretno mjesto: Dobrodošli. Disneyland je vaša zemlja. Ovdje stariji evociraju sjajne uspomene na prošlost, i ovdje mladi mogu uživati u izazovu i obećanju budućnosti. Disneyland je posvećen idealima, snovima i činjenicama koje su stvorile Ameriku, uz nadu da će to biti izvor radosti i inspiracije za cijeli svijet.”

Koliko je to danas drugačija stvarnost, vjerujem da je svima prilično jasno. Disneyland je trebao biti neka vrsta Foresta Gumpa za djecu, samo bez mnogo napora sa vlastite strane. Ostvarenje svih snova iz svijeta bajki, (bar) na jedan dan, kada njihovi roditelji otvore svoje novčanike i učine dostupnim svoje kreditne kartice (cijene ulaznica možete vidjeti na zvaničnoj stranici). A ti svi koji dođu na ovo sretno mjesto uglavnom govore veoma ograničen broj jezika. Osim francuskog, oko sebe možete čuti jezike Skandinavije, engleski i pomalo španskog. Bez želje za diskriminacijom, preovlađuju lica svijetle puti.

Vrhunski stručnjaci svih vrsta su dali svoj maksimum u stvaranju ovog centra zabave. Sva vaša čula poprimaju konstantno mnoštvo informacija koje ne možete sačuvati bez ogromnih memorija na pametnim telefonima, fotoaparatima i kamerama. Ali ovaj preveliki stimulans pravi ogroman jaz između onoga što se desi u Disneylandu i van njega. Dan kasnije normalan život izgleda prazan i traži se nova doza nestvarnosti, u bilo kom obliku. U Disneylandu je sve predobro da bi bilo istinito. Nakon završene posjete i izlaska iz parka otkrili smo da zbog saobraćajne nesreće naš voz ne prevozi putnike i da je potrebno pronaći drugi oblik prevoza nazad. Moja djeca su tada osjetila da ih bole noge, da im se spava i da ne mogu da izdrže i čekaju. Zanimljivo kako ništa od toga nije bilo prisutno tokom desetočasovnog hoda po parku.

Centralna tačka u programu je svečana parada svih likova kroz park. Mjere obebzbjeđenja za ovaj trenutak se mogu porediti sa bilo kojim zvaničnim političkim događajem. Euforija klinaca dok posmatraju ples izmišljenih junaka uz bučnu muziku sa ogromnih zvučnika je mene roditelja zabrinula. To me podsjetilo na paradiranja kojima se mladi današnjeg vremena mnogo radije predaju od ozbiljnog učenja, rada i spremanja za napore u životu. Čini mi se kako većina ovih parada čuvenu rečenicu Baza svjetlosnog (lik iz animiranog filma Toy Story, ima posebno odjeljenje u Discoverylandu) “Do beskonačnosti i dalje” potiskuju iz naših umova. Beskonačnost i vječnost, i ostale ideje potekle iz Svetog pisma, bivaju sve nestvarnije i dosadnije dok izmišljene ličnosti preuzimaju svu našu pažnju i vrijeme. Dok je i sama ideja o Bogu za mnoge nestvarna, u isto vrijeme nestvarne osobe se tretiraju kao realne.

Ne želim da budem negativan već se i sam se suočavam sa dilemom roditelja. Djeca ne mogu odrastati bez bajki: one su im potrebne i iz njih uče mnogo. Ali je neophodno da ih prerastu. Problem je što današnja generacija ne uspijeva u tome: nikako da paradno odijelo zamijene radnim. Kako im pomoći u tome? Možda se jedno od rješenja nalazi u tome da poradimo na nama odraslima. Ne vaspitavajte djecu, nego sebe: ona će se i onako ugledati na vas.