Quo vadis?

Nemati obaveze, biti “slobodan.” To zasigurno nije najveća vrijednost i najviši ideal bez obzira koliko mi to jedni drugima stalno ponavljali. Sa druge strane, ima trenutaka kada je čovjeku neophodno da ne mora ništa, kao što pišem u jednom od prethodnim tekstova. Kao neko ko već duži niz godina živi u kontekstu obaveznih mjesečnih izvještaja rada, počinjem da otkrivam ljepotu “umjetničke slobode.” Sad, trebalo bi i to definisati jer će svako od nas pod tim pojmom imati neko svoje razumijevanje. Mislio sam neki oblik kreativnog izražavanja koji ne traži usklađenost sa unaprijed određenim zahtjevima: vremenom, oblikom, sadržajem … Zato sam pomislio o jednoj novoj rubrici na ovom mom blogu koji bih nazvao … slika vrijedi više od 1000 riječi. Već godinu dana uploadujem slike koje napravim u hodu na svoj instagram profil. Neke od njih možete vidjeti i ovdje, na ovoj stranici, ispod teksta. Želim da ih u narednom periodu, s vremena na vrijeme, bez obaveze i moranja, podijelim i na ovoj web stranici uz par misli koje sam imao u trenutku pravljenja te fotografije. Neke moje asocijacije i ideje, zašto sam uslikao to što sam uslikao i šta sam pomislio da vidim u tom trenutku, na tom malom ograničenom kadru mog pogleda.

Kuda ideš, Gospode? (Quo vadis Domine?) je pitanje koje legenda kaže da je postavio apostol Petar Hristu bježeći iz Rima tokom vremena progonstva. Na to mu je Hristos odgovorio da se ide u grad Rim da bude razapet ponovo. Legenda kaže da je to apostolu dalo snage da se vrati nazad gdje je doživio mučeničku smrt. Sjenkjevič piše roman s ovim naslovom, koji kasnije biva ekranizovan nekoliko puta.

Kao dijete sam često maštao o nekom obliku zapisa o pređenom putu i kilometrima koje smo napravili svojim nogama. Kakve bi priče mogla ispričati naša obuća kada bi to bila u stanju? Naš hod se mnogo bolje očituje na nekim drugim mjestima našeg tijela i ličnosti. Ako bi se malo bolje zagledali možda bi mogli vidjeti nešto slično onome što vidite na ovim mojim starim skechers patikama. Ogrebotine, poderana i prljava mjesta, iznošanu kožu … Iznošanih patika se jednostavno riješimo i zamijenimo ih novim. To se ne ostvaruje tako lako sa našim uspomenama i unutrašnjim ožiljcima. Da bi ih bilo manje, možda bi trebali bolje pripaziti tokom sledećeg hodanja. Ako ništa drugo onda bar upitati sami sebe: “Quo vadis, dokle i zašto?

Jevanđelje srijedom: Matej 25. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadesetpeto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži tri cjeline. Prvih trinaest stihova sadrži tekst poznat kao Priča o deset djevojaka. Od četrnaestog do tridesetog stiha zapisana je Priča o talentima, a do kraja ovog poglavlja slijedi tekst o konačnom sudu u narodu poznatijem kao “strašni sud”. Iako imaju mnoge različite detalje, naglaske i ideje, sva tri teksta imaju jednu, glavnu, zajedničku misao i poruku. U pitanju je stav tokom očekivanja Hristovog ponovnog povratka na ovu zemlju.

Prije nego se pozabavimo porukom ovih tekstova, korisno je primijetiti ideju Hristovog drugog dolaska na ovaj svijet. Hristos je o tome dosta govorio u prethodnom poglavlju, Matej 24. Čini se kako je to danas među hrišćanima zanemarena tematika. Sigurno da je važno pozabaviti se savremenim problemima našeg svijeta i pokušati dati jevanđeoske odgovore. Ali u konačnici, jedini mogući odgovor za sve naše probleme – a posebno za pitanje smrti – iz perspektive jevanđelja je Hristov dolazak. U ovim tekstovima Hristos poučava svoje učenika kako izbalansirati očekivanje dolaska sa življenjem na ovom svijetu.

Priča o deset djevojaka

Sam termin priča nije najbolji za ovu književnu vrstu. Mnogo bolje je dozvati u pomoć grčki original, παραβολή, čije je značenje “poređenje, ilustracija, analogija.” To je kratki, jednostavni narativ koji prenosi određenu poruku. Kroz istoriju se javljao problem kada su tumači pokušali da odrede svaki detalj parabole. Tada se uglavnom odlazilo u alegorijski način tumačenja gdje je tumač proizvoljno dodavao vrijednost svakom pojedinom detalju iz parabole. Da bi to izbjegli potrebno je vidjeti osnovnu poruku teksta. U ovom slučaju, Hristos je uzeo poznati događaj iz jevrejskog društva i preko njega prenio određenu poruku. Tokom svadbe je postojao običaj očekivanja dolaska mladoženje, u čemu su učestvovale djevojke, nevjestine drugarice. Za to su se opremile advekvatnim izvorima svjetlosti računajući da se će se glavni dio događaja odigrati kasno u noć. Jedan broj djevojaka je nazvan ludim jer nisu uzele u obzir mogućnost odlaganja dolaska mladoženje. One su bile jako sigurne u svoju procjenu događaja: nisu bile spremne za bilo kakve izmjene u budućnosti. Zbog potrebne naknadne pripreme, zakasnile su na glavnu svečanost. Poruka je jasna: neophodno je da se obavi pripreme mnogo prije nego se sam događaj desi. Mnogi su u nedostatku ulja vidjeli simbol Svetoga duha (Zaharija 4, Otkrivenje 11:4). Ako je to tačno, onda prva “priča” govori o neophodnosti duhovne pripreme prije samog glavnog događaja.

Priča o talentima

Ako je glavni naglasak u prethodnoj paraboli na duhovnoj pripremi, u ovoj drugoj čini se da je u pitanju “materijalni” aspekt. Hrišćani svih vremena su imali problem da nađu mjeru između laborare i orare. Na sličan problem ukazuje jevanđeoski tekst iz jevanđelje po Luki 10:38-42. Dok je jedna sestra, Marta, bila zauzeta time kako dočekati Isusa, druga sestra, Marija, je sjedila i slušala Hristov govor. Marta nije bila oduševljena Marijinim ponašanjem i zatražila je od Isusa da je ukori. Umjesto ukora, Hristos je pohvalio Mariju naglašavajući da je ona “dobri dijel izabrala, koji se neće uzeti od nje” (Luka 10:42). Mnogi su u ovim sličnim tekstovima vidjeli kako su “duhovne” stvari značajnije od svega ostalog i tako podcjenjivali vijekovima sve ono što, prema njihovoj procjeni, nije nosilo etiketu duhovnog. Smatram da Hristos svojom rečenicom nije pravio jaz između duhovnog i neduhovnog. On je djelovao u kulturi koja nije pravila tu vrstu dihotomije: ona potiče iz helenističkog svijeta. Jevrejska misao poznaje samo jedan svijet u kome sve fizičko u isto vrijeme ima i duhovno značenje. Hristos naglašava vrijednost vremena koje je Marija provela sa njim, zato što to vrijeme – vrijeme Njegovog boravka na ovoj zemlji – neće trajati zadugo.

U priči o talentima Hristos upozorava sve one koji se Njegovim imenom zovu, da samo izjašnjavanje nije dovoljno. Dok iščekuju Njegov dolazak i promjenu ovog eona u drugi, bolji, vječniji … oni treba da aktivno učestvuju koristeći darove koje imaju. Takav život nije život usmjeren sebi i svojim potrebama nego je život službe i koristi. Ukoliko želite da budete spremni za moj ponovni dolazak, onda iskoristite svoje sposobnosti na dobro drugima koji vas okružuju. To je još jedna vrsta pripreme koja se ne smije izostaviti.

O strašnom sudu

Za razliku od prethodna dva teksta, ovaj poslednji u 25. poglavlju opisuje proces suđenja. Koncept suda u Svetom pismu ima aspekt istrage i izvršenja. Čini se da je ovdje u pitanju izvršni aspekt. Na drugom mjestu Hristos izjavljuje da dolazi uskoro i “plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovim” (Otkrivenje 22:12). Ovaj sud se bavio pitanjem motiva i razloga djelovanja. Ono što mi vidimo su tuđa djela; ponekad i motivi isplivaju na površinu, ali u najvećem broju slučajeva oni su skriveni našim očima. Zato sud uzima u obzir oba aspekta pripreme, duhovni i materijalni, i procjenjuje ih kroz prizmu razloga i motiva. Izgleda da se to najbolje vidi kroz naše ponašanje prema onima koji su nama najmanje važni, ali koji takvi ne izgledaju u očima neba. Gladni, žedni, stranci, siromašni, bolesni i zatvorenici su kategorije koje posebno pomažu ovom sudu da procijeni motive i pobude. Isus, ovdje predstavljen kao sin čovječiji, interese ovih kategorija ljudi poistovjećuje sa svojima. Ludi i mudri, vjerne i nevjerne sluge, ovce i jarci … svi oni predstavljaju dvije grupe ljudi koje će postojati na kraju svijeta. Jedni će biti spremni da nesebično djeluju u korist unesrećenih, i zbog toga biti pohvaljeni. Oni ne smatraju da su uradili ništa posebno veliko, iako Hristos smatra da su ta djela učinjena u Njegovu korist. Drugi su primili osudu jer u ovim ljudima nisu vidjeli nikakvu vrijednost. Da su oni znali da je u pitanju nešto što im može donijeti pozitivni ishod na konačnom sudu, oni bi sigurno djelovali. Pitanje “kad te vidjesmo” otkriva njihove motive: “Da si to bio to Isuse, mi bi zasigurno nešto učinili. Jer biti tvoj prijatelj ima svoje prednosti.” Time su u potpunosti otkrili da je njihov duhovni pogled bio zamračen sebičnošću i vlastitim interesima. Njihov kraj je konačan i negativan.

Poruke iz Svete zemlje: Davidov grad

Pokušavam sačuvati dragocjene uspomene s ovog putovanja ali mi ne ide najbolje. Do sada sam uspio da zapišem utiske iz Vitlejema, Jerihona, Irodijuma, uadi Kelta, Tel Arada, Vitanije, Mareše, Virsaveje, En Gedija, Kumrana, sa Mrtvog mora i Masade. Zato evo danas par fotografija i misli od posjete Davidovom gradu u Jerusalimu. Davidov grad (עיר דוד – Ir David na jevrejskom jeziku) je arheološka lokacija koja se smatra osnovnom lokacijom ovog drevnog grada. Ime počinje uveliko da se koristi sedamdesetih godina prošlog vijeka nakon zauzimanja istočnog dijela grada od strane Izraela. Sa druge strane, Palestinci ga smatraju svojom teritorijom nasilno im oduzetom nakon šestodnevnog rata (1967. godine) i legalizovano jerusalimskim zakonom iz 1980. godine. Ova lokacija je jedno od najistraživanijih terena na ovom području. Ovdje se nalaze, pored ostalih, izvor rijeke Gijon u kedronskoj dolini, Jezekiljev tunel te Siloamska banja.

Ova lokacija se spominje na nekoliko mjesta u Svetom pismu:

1. Mojsijeva 14:17-24 :: Susret Avrama i Melhisedeka
Sudije 19:10-11 :: grad je u ranijem vremenu nazivan Jevus
2. Samuilova 5:5-16 :: ovaj tekst spominje zauzimanje grada od strane Davida koji ga pretvara u svoju prijestonicu
2. Samuilova 6:1-12 :: David donosi kovčeg zavjeta i grad čini i vjerskim centrom

Izvor Gijon je omogućavao dovoljno snabdijevanje vodom vijekovima. Greben oblikovan u zid je još iz vremena Avramove posjete Melhisedeku, 1800. godina prije Hrista. Postojala su dva načina snabdijevanja vodom u drevnom Jevusu: izvor Gijona koji se nalazio van grada i unutrašnji vodovod. David je dodatno utvrdio grad, a njegov sin, Solomun, izgradio hram. Utvrde su dograđivane oko izvora tokom opsade Asirica pod Senahiribom. Car Jezekilj je izgradio tunel dovodeći vodu od izvora do banje Siloam (2. O carevima 20:20, 2. knjiga Dnevnika 32:4, Jovan 9:7, Nemija 3:15).

Iskustvo prolaska kroz ovaj tunel je jedna od najboljih stvari koju sam doživio na ovom putovanju. Na žalost, nemam mnogo – ako uopšte – vlastitih slika s ove lokacije. U pitanju je uski prolaz prokopan između dvije stijene. Hodate u potpunom mraku, ako izuzmemo vještačka osvjetljenja, po ledeno hladnoj vodi koja dopire do članaka. Posjetioci poput mene nemaju stvarni osjećaj o dužini puta, tako da u jednom trenu poželite da se niste upustili u ovu avanturu. Ne pomažu mnogo glasovi onih ispred i iza vas. Nakon što ugledate svjetlost dana, zapitate se kako je ovaj poduhvat bio uspješan u ono vrijeme.

Siloamska banja ima posebno mjesto u Hristovoj službi. Čitamo o obredu prosipanja vode tokom praznika Sjenica (Jovan 7:37-39) kada je Isus napravio poređenje sa sobom. Kao što je voda neophodna za život tako je On suštinski element za duhovnost. Sve one koji su žedni i svoju žeđ ne mogu da ugase poziva da u Njemu pronađu smisao. Nakon toga oni će biti sposobni da i drugima pomognu u njihovom traganju. Drugo spominjanje je u kontekstu izliječenje slijepog čovjeka. Tekst je zapisan u devetom poglavlju jevanđelja po Jovanu i prepun je duhovnih poruka i usporedbi.

U svakom slučaju, ako imate priliku da posjetite Jerusalim nemojte propustiti ovo mjesto. Sigurno se nećete pokajati. A ako se odlučite za Jezekijin tunel, ponesite papuče ili čizme.

Vukov prevod Novog zavjeta

Vuk Stefanović Karadžić se rodio 6. ili 7. novembra 1787. godine u Tršiću, a umro je januara ili februara 1864. godine u Beču. Bio je član deset međunarodnih učenih društava i akademija nauka, počasni doktor nauka, počasni građanin Zagreba i Poreča, počasni član više univerziteta i instituta, i nosilac tri ruska, dva austrijska, jednog pruskog i jednog crnogorskog ordena, kao i drugih priznanja. O Vukovom radu, životu i prevodu Novoga zavjeta mnogo je pisano. Sam prevod usko je povezan sa Vukovom jezičkom reformom, tako da je Vuk poslije prevođenja Novoga zavjeta imao više od jednog neprijatelja: osim što su mu se suprotstavljali pobornici staroga pravopisa, prevod nije bio po volji ni dostojnicima Srpske crkve ni države. Tadašnja cenzura nije dopuštala štampanje bez prethodne saglasnosti crkvenih starješina, i mada je Vuk imao saglasnost jednog episkopa, to ipak nije bilo dovoljno. Zato je prevod čekao na izdavanje punih 27 godina, a u međuvremenu je doživio nekoliko recenzija od strane samoga Vuka.

Na nagovor Jerneja Kopitara (poznatog i kao Vartolomej), sa kojim se upoznao u Beču 1815. godine, i po savetu Lukijana Mušickog, koji je smatrao da će narod i Srpska crkva prihvatiti samo prevod koji podržava Rusko biblijsko društvo, a ne englesko, ili neko drugo zapadno, Vuk stupa u kontakt sa Ruskim biblijskim društvom, putuje u Petrograd, i 1818. godine sklapa sa njim ugovor o prevođenju Novoga zavjeta na srpski jezik. Posle samo šest mjeseci rada, Vuk je predao rukopis. Prevod je načinjen uglavnom sa tzv. slovenskog prevoda, koji je bio potvrđen od crkvenog Sinoda, uz obimne i važne konsultacije sa njemačkim Luterovim prevodom i ruskim. Vuk u predgovoru kaže da je, ponekad, konsultovao i deset različitih prevoda na evropske jezike. U prevođenju su mu pomagali Kopitar, i kasnije Franc Miklošić, naročito savjetima oko težih mjesta. Ipak, Rusko društvo rukopis vraća 1823. godine, nezadovoljno jezikom Vukovog prevoda, a poslije negativne recenzije komisije u kojoj su se nalazili mitropolit Leontije Lambrović, tada bivši srpski mitropolit, arhimandrit Filipović i Atanasije Stojković. Komisija je prevod počela da ispravlja po starom pravopisu, i onda zaključila da je to uzaludan posao, pa je predložila svoj prevod. Poslije odbijanja Ruskog društva da mu štampa prevod, Vuk 1824. godine objavljuje Oglede Svetog pisma na srpskom jeziku na dvadeset pet stranica, jer je želio da javnost vidi njegov rad, kao i da Britanskom društvu učini ponudu za štampanje njegovog prevoda. Ogledi su štampani u Lajpcigu u 1000 primeraka, a sadržavali su odlomke iz Novoga zavjeta. Međutim, sve je bilo uzalud. U Srbiji ni vlast (knez Miloš), ni crkva, kao ni u Austriji Srpska crkva, nisu htjeli da daju preporuku za štampanje. Sa druge strane, Biblijsko društvo bez preporuke nije željelo da štampa, jer je austrijska cenzura izričito zahtijevala preporuku srpskih crkvenih vlasti. Zato 1831. godine Vuk izlazi sa novim predlogom: da se njegov prevod štampa za “Srbe Turskoga zakona (za Bošnjake)” kojih je u Bosni tada bilo više od milion ljudi. Međutim, sve ovo vrijeme Britansko biblijsko društvo je štampalo Stojkovićev prevod (za koji isto tako nije imalo odobrenje), pa bi objavljivanje Vukovog prevoda bilo štetno po ovaj drugi. Vuk se 1832. godine obraća Berlinskom (pruskom) biblijskom društvu sa istim zahtjevom, ali ono zahtjev vraća londonskoj centrali. Godine 1833. Vuk se obraća NJegošu, sa kojim je tada bio u veoma dobrim odnosima. NJegoš mu izdaje pismenu preporuku čija je težina bila u tome što je NJegoš već bio novoposvećeni episkop crnogorski i brdski. Prema crkvenom istoričaru Radoslavu Grujiću “vladika Petar I nosio se takođe mišlju da narod svoj prosvijeti u hrišćanskom duhu, te je 1826. izrazio želju da se Sveto pismo Novoga zavjeta prevede na srpski i u narod raširi”. Vuk NJegoševu preporuku odmah šalje Biblijskom društvu, ali opet nema pozitivnog odgovora. Sledeće, 1834. godine Vuk odlazi u Crnu Goru sa namjerom da tamo štampa Novi zavjet, ali odustaje zbog loših tehničkih mogućnosti. I pored mnogobrojnih odbijanja, Vuk i dalje ne odustaje. Preko prijatelja i poznanika obraća se Američkom biblijskom društvu, odnosno njihovim predstavnicima koji su tada bili u Srbiji. Oni su, razgovarajući sa ljudima, stekli utisak da je Vukov prevod zaista poželjan i takvu su preporuku poslali u London. Međutim, Biblijsko društvo 1840. godine ponovo planira (neuspjelo) izdavanje Stojkovićevog prevoda. Zato se 1847. godine Vuk konačno odlučuje da objavi privatno izdanje. Godina 1847. je i po drugim knjigama dragocjena za srpsku književnost. Iste godine izlaze i Pesme Branka Radičevića i Gorski vijenac Petra Petrovića NJegoša.

Posle odobrenja bečke cenzure, Vuk rukopis predaje štampariji u Jermenskom manastiru (mehitarista) u Beču, sa kojima je i ranije sarađivao. Prvi tiraž je bio dvije hiljade primjeraka, a Vuk je napisao predgovor i priložio list sa novom srpskom azbukom. Reakcija je bila brza. Po zahtjevu Srpske crkve, kneževska Popečiteljstva (ministarstva) prosvjete i finansija zabranila su uvoz Vukovog prevoda u Srbiju. U obrazloženju je stajalo da je “druga strana” štampala Novi zavet, pri čemu se očigledno misli na jermenski manastir, što je protumačeno kao djelovanje rimske papske propagande. Međutim, Biblijsko društvo iz Londona 1850. godine otkupljuje od Vuka hiljadu primjeraka. Tom prilikom je sklopljen ugovor po kojem Vuk pristaje da iz budućih izdanja Društva ukloni svoj predgovor, kao i da se prevod može dalje štampati i u drugom pismu i veličini – formatu. Prvi tiraž je rasprodat do 1953. godine. Prema sačuvanim rukopisima, možemo da rekonstruišemo obim rada i revizija koje je Vuk načinio na Novom zavetu od prvog rukopisa 1819. godine do prvog štampanog izdanja 1847. godine. Zatim je dalje radio i prepravljao ga za izdanje Ogleda 1824. godine, isto tako na ekavici. U rukopisu iz 1829. godine primjetno je vraćanje na slavjanoserpsku ortografiju. Rukopis iz 1835. godine (vjerovatno pripreman za štampanje u Crnoj Gori) ponovo se vraća Vukovom pravopisu, ali je na ijekavici. U rukopisu iz 1845. učinjene su manje ispravke, pa je ta verzija i predata u štampu 1847. godine. Prvi kritičari Vukovog prevoda bili su zaslepljeni strahom i mržnjom. Knjaz Miloš je smatrao da predstavlja napad na pravoslavnu vjeru: “On previđa da će težnje takove kojima je Vuk pristao, težnje reformizma, ako im se za vreme ne stane na put u današnja naša zgodna i nezgodna vremena, samo razdor u naš narod useliti, jer on zna i to šta je krvi Nemačku stalo dok je prevod Novog Zavjeta, dok je reformacija prodrla kud je naumila.” Knjažev savjetnik Petronijević je napisao da je knjiga štampana od strane Propagande, da je štetna za pravoslavlje, a slične stavove izneo je i sekretar srpskoga mitropolita i cenzor knjiga i novina Vasilije Lazić, sa kojim je Daničić polemisao preko novina. Godine 1850. vladika Evgenije Jovanović (koji je nasledio Mušickog, poslije njegove smrti) objavio je knjigu O prevodu Novoga Zavjeta Vuka Karadžića, a drugi su u napadima govorili o tome da je Vuk u vezi sa luteranskom crkvom – vjerovatno zbog korišćenja Luterovog prevoda na njemački. Govorilo se da je Vuk plaćeni agent katoličke ili protestantske propagande. Napadi su stigli i iz Rusije, gdje je Vukov pravopis shvaćen kao uvođenje latinskog pravopisa, samo prividno zadržavajući spoljni izgled ruskih slova, itd. Jedan od poslednjih napada dogodio se samo dvije godine prije Vukove smrti u časopisu Svetovid. Tada je optužen kako je od nemačkih luterana primio pare, štampao Novi zavet u Berlinu (1857. godine), a da je u Beograd primjerke donio čovjek “druge vjere” – protestantski pastir, koji je, ustvari, bio legitimni predstavnik Biblijskog društva. Vuka je najviše branio njegov učenik i sledbenik Đura Daničić, koji je postao čuven po svom spisu Rat za srpski jezik i pravopis, u kome je branio i odbranio Vukov pravopis. Daničić je vodio mnoge rasprave sa Vukovim kritičarima, i uglavnom ih je ućutkivao, koristeći naučni metod komparacije i analogije. U međuvremenu, Vuk se branio, pisao utuke na utuke, odgovore, molbe, žalbe i “ljubezna pisma”, i radio na reviziji prevoda, pripremajući drugo izdanje. Ono je objavljeno 1857. godine, štampano u Berlinu, u tiražu od 5000 primeraka. “Ovo izdanje predstavlja Vukovu zadnju reviziju njegova Novoga zavjeta. U tekst su unijete samo neke manje izmjene i ispravci. Tehnički, izdanje je skoro sasvim istovjetno s onim iz 1847. godine.”

Vukov najozbiljniji i najbolji kritičar u to vreme bio je Nikanor Grujić, vladika pakrački, član Matice srpske i Srpskog učenog društva. On je 1852. godine u Zemunu objavio knjigu “Primjetve Nikanora Grujića, arhimandrita kuveždinskog, na prevod Novoga Zavjeta, koji je gospodin Vuk S. Karadžić pisao”, u kojoj je nabrojao oko tri stotine primjedbi na prevod. Vuk je obratio pažnju na ove kritike, iako se o njima u pismu Platonu Atanackoviću loše izjasnio, i u izdanje iz 1857. godine unio je osam ispravki. Sledeće, treće izdanje, štampano je poslije Vukove smrti, 1864. godine, u tiražu od 5000 primeraka, a redosled poslanica je promijenjen u današnji. Ovo izdanje, kao i ostala do 1871. godine, spadaju u lošija, jer je ispravke i korekcije činio Đura Daničić, koji je, unoseći ih, učinio niz drugih grešaka. “I tako sve hotimične izmjene u svijem izdanjima Vukova Novoga Zavjeta od g. 1864. do g. 1871. idu na račun Daničićev, kao što na njegov račun idu i sve nehotične štamparske pogreške koje su se u tijem izdanjima potkrale.” Nauka se o ovim ispravkama veoma nepovoljno izrazila, pa je zato Prosveta štampala kritičko izdanje 1974. godine, a 1987. godine izdavačke kuće Prosveta i Nolit štampale su izdanje iz 1847. godine u (za naše uslove velikom) tiražu od 14 hiljada primeraka. Godine 1868. Vukov pravopis je zvanično prihvaćen u Srbiji i uveden u školski sistem. Te iste godine prvi put je objavljeno Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta na srpskom jeziku.