Riječ, dvije o Božiću

Ime dana kojim se obilježava Hristovo rođenje je različito u različitim jezicima. Englesko Christmas dolazi od Hristova misa. Na španskom (Navidad), portugalskom (Natal) i francuskom (Noël) riječi označavaju rođenje. Njemačko Weihnachten (kao i Weihnacht) ukazuje na blaženu, blagoslovenu noć. Na jezicima naših naroda, Božić je umanjenica riječi Bog, što ukazuje da se na taj dan rodio mali Bog, Božić. Sam termin nije naslavniji: malo iskrivljuje cijelu poruku i smisao, za moj ukus, u nekom mitološko-bajkovitom smjeru. Problematika postoji i oko datuma (i ovdje ne mislim da li je 25. decembar ili 7. januar), u koju radije ne bih ulazio: prošle godine sam zbog iste izgubio par prijatelja na facebooku. Radije bih napisao nešto o smislu ovog biblijskog događaja.

Pisci jevanđelja ukazuju na misao da je Bog odlučio da uzme ljudski oblik sa ciljem otkrivanja samoga sebe (Jovan 1:14-18, 14:9). On je mogao doći na ovaj svijet i na drugačiji način: kao odrastao čovjek. Biblija izvještava da je prvi čovjek stvoren kao takav (1. Mojsijeva 2:7-8) te da nije odrastao kao dijete. Umjesto toga, Bog je povjerio samog sebe zemaljskim roditeljima da bude hranjen, odgojan i štićen. Iako nam sama misao donosi mnoštvo pitanja, pokušajmo razumjeti šta tekst želi da nam poruči. To je bio način na koji je Bog pokazao svoju bezgraničnu ljubav prema čovjeku, koja je preuzimala veliki rizik i nije zadržala nikakvog “keca u rukavu.” Jedino je na takav način čovjek u potpunosti mogao razumjeti kakav je Bog (Jevrejima 1:1-3). Samo ljubav bi se odlučila na takav način. Ljubav koja je dopustila svojim stvorenjima da Ga muče i ubiju umjesto da im vrati istom mjerom (Luka 23:34). Nema potrebe plašiti se takvog Boga, a pronalazimo svaki razlog da Ga obožavamo. A dobra vijest je da mi možemo postati slični onome što obožavamo. Obožavati i diviti se takvom Bogu znači postajati sve sličniji Njemu. To bi bio pravi smisao obilježavanja Božića.

Svijet u kome živimo

Snijeg je padao cijelu noć. Pa sam ja ujutro u …

08:00 – Ustao i napravio snješka.
08:10 – Deset minuta kasnije je ulicom naišla feministkinja i pitala me zašto nisam napravio ženskog snješka.
08:15 – Poslušao sam je i napravio ju.
08:17 – Moja komšinica feministkinja mi je dala primjedbu zbog izgleda ženskog snješka govoreći kako on od nje pravi objekat i kako je to veliki problem ženskim osobama danas.
08:20 – Homoseksualni par koji živi nedaleko je podizao pesnice i mrmljao pitajući zašto nisam napravio dva snješka umjesto ovoga što sam uradio.
08:22 – Osoba koja je promijenila pol je pitala zašto nisam napravio snješka koji će prikazati njeno iskustvo.
08:25 – Vegeterijanci sa kraja ulice su se žalili zbog upotrebe mrkve umjesto nosa: to je ipak hrana i ona ne treba da se koriste u te svrhe.
08:28 – Neko mi je rekao da sam rasista jer je snježni par bijele boje.
08:31 – Musliman koji je prošao ulicom tražio je da ženski snješko bude sa burkom.
08:40 – Stigla je i policija govoreći kako je neko telefonirao jer su bila povrijeđena njegova prava.
08:42 – Ispostavilo se da je u pitanju moja komšinica feministkinja koja zahtijeva da uklonim metlu jer time ženi dodjeljujem kućne poslove i uskraćujem njenu mogućnost ostvarivanja van tog prostora.
08:45 – Stigla je i TV ekipa koja mi je postavila pitanje šta ukazuje na razliku između muškog i ženskog snješka? “Snowballs,” odgovorio sam i bio optužen za stereotipno etiketiranje osoba na osnovu njihovih polnih osobina.
09:00 – Samo sat vremena kasnije već sam na vijestima bio predstavljen kao osumnjičeni terorista, rasista i homofob koji stvara probleme u teškim vremenskim uslovima.
09:10 – Pitali su me imam li saučesnika u ovom djelu? Nakon odgovora, moju djecu odvodi socijalna služba.
09:30 – Pripadnici krajnje ljevice, uvrijeđeni svime što se desilo, marširaju ulicom zahtijevajući da budem linčovan.

Pouka priče? Ne postoji pouka iz ove priče. To je samo opis svijeta u kome živimo.

A vi, šta vi čekate?

“Čekaj me, ja ću sigurno doći…” pisao je Konstantin Simonov, a otpjevao Toma Zdravković. Jedna od naših najvećih pjesnikinja, Desanka Maksimović, je na poseban način opisala koncept čekanja u ljubavi stihovima “… jer sreća je lepa samo dok se čeka.” Bob Marley je pjevao o uzaludnom čekanju (Waiting in vain).

Ljudi danas, posebno u velikim gradovima, mnogo vremena provedu u čekanju. Čekanju na prevoz, čekanju u redovima za kupovinu, u redovima za plaćanje računa, u čekanju na promjenu prilika, čekanju da im se osmijehne sreća, u čekanju na pravog ili pravu, čekanju na dokumente, čekanju na kraj radnog vremena, čekanju na penziju, čekanju na godišnji odmor … lista je beskrajna.

Pripadam grupi onih koji čekaju. Iako je dio života znam kako čekanje zna da bude naporno. Nemamo mnogo izbora bez obzira na sve ljudske pokušaje da se čekanje smanji: ko uštedi na mostu, mora da čeka na ćupriji. Ali postoji i nešto što možemo da učinimo dok čekamo. Možemo da izaberemo društvo koje nam odgovora i kreiramo atmosferu koja će nam olakšati taj period. Zato krenite, šta čekate?

Bonaparta o Hristu

“Sve me u Hristu zapanjuje. Njegov duh me začuđuje, a njegova volja zbunjuje. Između njega i svakog drugog na svijetu ne postoji moguće poređenje. On je istinsko biće za sebe. Tražio sam uzalud u istoriji da nađem sličnog Isusu Hristu ili bilo šta što se može uporediti sa Jevanđeljem. Ni istorija, ni čovječanstvo, ni vijekovi, ni priroda, ne nude mi nešto sa čim bih ga mogao uporediti ili objasniti. U vezi njega sve je izvanredno.“

Napoléon Bonaparte (1769-1821)