Društvene mreže imaju čudesnu sposobnost da nevažne događaje učine važnim, a onim važnim smanje ili povećaju značaj u zavisnosti od broja “šerovanja linkova”. Njihova viralnost – a ne istinitost i korisnost – čine ih čitljivim i dostupnim. To važi i za današnji datum, 31. oktobar, kada različite grupacije obilježavaju njima važne praznike. Tako se u Indiji danas proslavlja nacionalni dan jedinstva. U Kambodži se obilježava rođendan kralja oca. Katolička crkva se sprema za obilježavanje praznika svih svetih, dok u pravoslavlju se danas opominju apostola Luke, jevanđelista i, prema istočnoj tradiciji, ikonopisca. Protestantske denominacije koje još uvijek održavaju svoju vezu sa korijenima reformacije sjećaju se dana kada je Luter zakucao svojih 95 teza na vrata vitenberške katedrale. Istog dana se dešava i tzv. Halloween, na neke jezike preveden i kao dan, ili bolje rečeno, noć vještica.

O porijeklu i istoriji ovoga dana je mnogo pisano. Veza sa religijom druida, tamnim i mračnim ritualima, žrtvovanje bogu Samhainu (ili Samanu??), fokusu na mrtvima (zanimljivo je ovo uporediti sa sličnim naglaskom nekih tradicionalnih crkava) … je prilično poznata i možete je pronaći u svim enciklopedijama i člancima o ovoj tematici. Osnovne karakteristike se kreću od autentičnog i stvarnog zanosa misterioznim i mračnim silama tame do kulturološkog i zabavnog oblačenja kostima, ukrašavanjem bundeva, strašnih priča i horor filmova. Međunarodnu popularnost su ove aktivnosti stekle promovisanjem kroz filmove i nekritičkim usvajanjem od strane drugih kultura. U tom pravcu je zanimljiva pojava sasi dana ili na portugalskom Dia do Saci čime neke brazilske nevladine organizacije žele da se odupru amerikanizaciji i globalizaciji, te pokušavaju da održe vlastiti foklor, običaje i kulturu.

Na našim područjima, ili bar na društvenim mrežama, je vidljivo slično probuđenje. Sve više nailazim na one koji u ovom internacionalnom kulturološkom fenomenu vide napad na njihove kolektivne duhovne vrijednosti. A pošto je napad najbolja odbrana zato se Halloween satanizuje (a čini se da mu ne treba mnogo 🙂 i posmatra kao jedan od najvećih problema sa kojima se danas – bukvalno danas – susrećemo mi i naša djeca. Daleko da branim i afirmišem Noć vještica kao takvu. Moja uvjerenja možete prepoznati u tekstovima ovog bloga gdje zastupam jevanđeoske vrijednosti i težim da one zažive u mom životu i iskustvu. Ali mislim da to ne znači frontalnu borbu protiv svega i svakoga sa čim i kim se ja ne slažem i u šta ne vjerujem.

Ukoliko vjerujemo da iznad nas postoji božanstvo koje se, igrom slučaja, našlo baš na našoj strani (ili mi na Njegovoj), zanimljivo je da se Ono čini mnogo tolerantnijim na mnoge negativne pojave i ljudske ludosti nego što su to Njegovi nazovi sledbenici. Čak i kada govorimo o hrišćanima, mogu se pronaći slične paralele. Čini mi se da se u ovom kontekstu mogu vrlo korisno upotrijebiti riječi fantastičnog Marinka Madžgalja iz jedne od najpoznatijih sekvenci u seriji Crni Gruja. Kada susreću turskog špijuna (Dragan Jovanović) prerušenog u pravoslavnog sveštenika, on lobira za Boleta riječima:

“Mi više nismo kicoši na crkvu, mi smo se sad prosvetlili i sekularizovali …”

U ovim riječima ima tako mnogo istine! Oni koji su do juče bili veliki protivnici crkve i svega duhovnog, sada su odjednom veliki pobornici i zagovornici crkvenih i vjerskih vrijednosti. U isto vrijeme, često je životni stil takvih mnogo više sekularan nego duhovan, dok postoji samo veza sa tradicionalnim i sa revnovanjem. A ovakav oblik revnovanja, prema riječima apostola Pavla “nije po razumu” (Sveto pismo, Rimljanima poslanica apostola Pavla 10:2). Isto kao što su se prije tridesetak i kusur godina u odorama ateizma protivili vjernicima sada se to isto čini samo što je meta promijenjena. Meta su sad nevjernici, vješci i vještice … a plašim se kako ne treba mnogo vremena i neprilika da to postanu i vjernici, samo drugačijeg folklora, tradicije i denominacije.

Osvrćući se na sličan problem sukoba vjere i nevjere, morala i strasti, u kome mu se čini da ovo drugo pobjeđuje, Meša Selimović piše:

“… poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve grešne, ili kaznu, da ih urazumi? Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ Božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti? … Da nije suviše suho i neprivlačno ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprostavljamo čarima pradavnih doziva? … Nikoga ne tužim, Bože koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svim grešnim ljudima.” 

Kada posmatramo pojave oko nas, potrebno je razlučiti kulturološke obrazce i slike od stvarnih negativnih duhovnih sila i njihovog obožavanja. Nije uvijek jednostavno i lako otkriti laž; zato je korisnije provoditi vrijeme u traganju za istinom. Posebno je upitno nekritično usvajanje tuđih kulturnih obrazaca. To je veći problem od samog napada i omalovažavanja svega onoga što je drugo i drugačije. Pozitivno će biti mnogo lakše usvojeno promovisanjem dobrog i ispravnog nego kritikovanjem lošeg i pogrešnog. Zato podijelimo jevanđelje na adekvatan način i ono loše će izgubiti svoju draž.