Prolaznost

Nedjelja veče, bez posebnih obaveza. Nije baš atmosfera za čitanje jer djeca u susjednoj prostoriji prave galamu. Uzimam bezvoljno telefon i kliknem na plavi kvadratić sa bijelom latiničnim malim slovom “F”. Besciljno pomičem sadržaj ekrana dok mi se oči ne zaustave na linku koji je podijelio jedan od mojih “prijatelja.” A tamo slika poznatog tamnoputog košarkaša širokog osmjeha i vijest: Nastradao u 41. godini života. Nastradala i njegova ćerka od 13. godina.

Uzburka se uvijek javnost kada neko od poznatih, slavnih i uspješnih, na ovaj ili onaj način, napusti naš svijet. Davno sam pisanjem započeo diskusiju zašto žalimo samo slavne. Jedan od odgovora je bio “zato što su oni prekočili obično postojanje svojim djelovanjem.” Sigurno da ničiji napor i doprinos životu ne treba umanjivati, posebno onih koji su se na bilo koji način izdvojili od prosjeka. Ranije me mučilo to razlikovanje u životu i u smrti; danas više ne. Žao mi je svakog ko odlazi i nestaje. Muči ne taj kraj i ta prolaznost, nestanak i smrt. Prolaznost posebno.

Prije par godina sam “naletio” na jednu pjesmu koja meni na poseban način dočarava prolaznost. Otpjevao ju je Maxime le Forestier, umjetničko ime Brune Le Forestiera. Napisana davne 1972. godine, par godina prije rođenja Kobe Bryanta, pjesma nosi naslov “San Francisko.” Catherine, sestra ovog muzičara, je osvojila prvu muzičku nagradu na festivalu u belgijskom gradu Spa. Sa dobijenim novcem je otputovala za San Francisko sa svojim bratom Brunom. Prijatelj im je dao adresu jedne hipi komune u kojoj su proveli neko vrijeme tokom boravka u Americi. Po povratku nazad, želio je da se zahvali za gostoprimstvo, ne znajući engleski jezik napisao je pjesmu.

Tekst govori o plavoj kući u kojoj je boravio i sreo osobe zvane Luk, Psilvija, Lizzard … Razdvojen vremenom i prostorom pita se gdje su oni i poziva ih da ga sačekaju. I muzika i tekst podsjećaju na sve one naše uspomene i ljude iz nekog ranijeg perioda našeg života koji je prošao i koji se nikada neće vratiti. I dok slušam muziku ove gitare sjećam se imena drugara iz djetinjstva koje dozivam i želim da se vrate. Njih možda i sretnem, ali vrijeme se ne vraća nikad.

Možemo iskoristiti preostalo vrijeme u beomskom oplakivanju prošlog vremena. U iščekivanju posebnog trenutka, posebnih osoba i mjesta. Selimović piše: “Na ostrvu žale za dinamikom gradskog života; u gradu žale za mirom ostrva. A svugdje se osjećaju kao stranci, usamljeni i rđavo smješteni. Možda i ne mogu drukčije. Boje se usamljenosti, ali se isto toliko boje tuđeg društva. Sam čovjek je prepreka za drugoga. Dugo su čekali da se nekako sprijatelje s ljudima u selu. Niko im nije prišao, niti su oni umjeli da priđu drugima. Niti su znali šta da očekuju. A onda su očekivanja prebacili na slučaj; doći će neko, odnekle, nekad. Još ga nema, ne znaju ni ko je, ni kakav je, ali će doći. Jedno vrijeme Ivan je ljeti dočekivao lađe koje su pristajale u luci. Više ne čeka. Živi.”

Umjesto žaljenja za onim čega nema i iščekivanjem bolje sutra, treba živjeti. Ostaje samo pitanje da pronađemo kako i zašto.

Slavna a nepoznata

Slika djevojčice sa prodornim zelenim očma koja je objavljena, po prvi put, na naslovnoj strani časopisa National Geographic 1985. godine, naslovljena samo sa „Afghan girl“, posjedovala je neobičnu i neobjašnjivu snagu, koja je privlačila sve koji su je, makar jednom, vidjeli. Bila je izabrana za NAJBOLJU FOTOGRAFIJU u stodvadesetogodišnjoj istoriji ovog renomiranog časopisa, Amnesty International je iskoristito kao lice na svojim brošurama i posterima, bila je objavljena i štampana nebrojeno puta. Dostigla je kultni status. Ona nije ni umjetnica, ni političarka, ni revolucionar. Majka je troje djece i sve dok je Steve McCurry nije ponovo pronašao, nije bila svjesna činjenice da je jedno od najprepoznatiljivijih lica zapadnog svijeta. Sopstvena slava će joj ostati nepoznata koliko i nama njeno ime. Ovo je slika djevojke po imenu Sharbat Gula slikana 1984. godine, kada je imala 13. godina.

Steve McCurry, američki fotograf, posjetio je 1984. godine izbjeglički kamp Nasir Bagh u Pakistanu, u vrijeme sovjetske invazije na Avganistan. „Samo sam se okrenuo, a ona je stajala i gledala me. Trajalo je nekoliko sekundi.“ Želio je dobru fotografiju, ne shvatajući da će taj trenutak obilježiti njihove živote. Nakon 17 godina potrage, misteriozna „avganistanska djevojčica“ napokon je pronađena. Živi sa svojim mužem i djecom negdje u ovoj ratom napaćenoj zemlji. Bez škole, a sa svim ožiljcima koje jedan oružani sukob nosi; roditelje nikada nije upoznala, ubijeni su dok je još bila beba, svoje djetinjstvo provela je u izbjegličkom kampu u Pakistanu, sve dok se 1992. godine nije vratila. Preživjela je i talibanski režim, a sve to sa svojih tridesetak godina, mada vam ni ona neće reći koliko ih tačno ima, ne zna ni sama. Njeno ime je Sharbat Gula.

Danas Sharbat Gula i dalje živi u Avganistanu, zamolila je da se tačno mjesto njenog boravišta nikada ne objavi. Steve McCurry i National Geographic drže datu riječ, pokušavajući da joj pomognu da svoju slavu pretvori u bolji život. Časopis je, u njenu čast, osnovao humanitarni fond koji pomaže ženama u Avganistanu.

Pred našim očima putem televizije, interneta i svih drugih vrsta medija neprestano se prikazuju lica (i naličja) mnogih osoba koje svi zajedno tretiramo kao slavne i poznate. Engleski jezik je izmislio i posebnu riječ za njih koja je bez imalo otpora, kao i njihova slava, ušla u većinu drugih jezika i društava. I baš kao što se samo proslavlja golgeter, a veoma rijetko (ili skoro nikad neki odbrambeni igrač ili golman) nakon pobjede određenog tima, tako i mnogi drugi ljudi koji su uveliko doprinijeli slavi pojedinaca nikada neće vidjeti svjetlo dana. Zato je slava i veličina bilo koje medijske osobe tako relativna: uvijek joj doprinose oni za koje se nikada i ne sazna.

Ovo je ujedno pokazatelj kako svako od nas može uveliko uticati na ljude i svijet oko sebe iako nije poznat i popularan. Nije potrebno biti Madona ni Maradona da bi u ovom svijetu ostavili trag. Svako od nas je jedinstven i poseban. Postoji kamera koja bilježi mnogo bolje, bez obzira gdje se nalazili. Baš kao što je to Balašević davno otpjevao: „Neko to od gore vidi sve…“

Krvna grupa

Majku ne volim. Otvoreno joj kažem da je mrzim. I još gore, da je kurva, klošarka, alkoholičarka. Znate tužno je što joj to kažem, ali je istina. Kući dovodi nepoznate muškarce, piju, kockaju se, i svašta rade. Ne mogu da kažem, prema meni su fini, niko me ne dira.

Ona i nije nikakva majka; ostavila me na ulici kad sam se rodila. Neka žena me našla i odnela u dom za bebe. Posle, kad se pojavio tata, priznao me za ćerku. On je mnogo pio. Sad više ne pije, ali dok je bio sa mojom majkom mnogo je pio. Razišli su se, a u stvari nikad nisu ni bili venčani.

Onda je ona tražila izdržavanje, kao za mene, a on je rekao: – Ne dam, teraću do suda, to nije moje dete. Čik dokaži, kaže ona i odemo svi troje u zavod za krv. Posle toga kažu: – Mile ti nije otac. Pitala sam majku, kako to da mi Mile nije otac, a ona kaže: – Ko ti je kriv što imaš levu krvnu grupu. Ja je pitam, pa dobro ko mi je onda otac? Otkud znam, pored tolikih, kaže moja majka meni. Da me je slagala lakše bi mi bilo. Uvek se ljuti kad je pitam ko mi je otac i uvek kaže: – Ne znam.

Pre dva dana je bila ovde u prihvatilištu da me poseti. Kaže, hoće da mi uzme prezime, da je ne brukam. Ja ne znam da li to može, i šta ću ja bez prezimena. Htela sam zato da odem kod Mileta, da sa njim razgovaram, ali on je stalno na putu. Ne znam da li će mi on dati prezime, kad kažu da mi je niko i ništa. Kao da je najvažnija kakva mi je krvna grupa. Čula sam da može tačno da se utvrdi ko ti je otac, samo do pete godine. A te krvne grupe, to uopšte nije sigurno. Možda su meni menjali krv dok sam bila u domu za bebe. A možda je i moj tata imao neku nesreću pa su i njemu menjali krv.

Ako i Mile neće da mi da svoje prezime, ne znam gde da ga tražim, kad mog pravog oca ne zna ni moja majka. Možda je ipak Mile moj otac.

Devojčica, 13 godina; učenica VII razreda osnovne škole.
“Vršeći svoju redovnu službu u auto-patroli u gorenavedenom vremenu našao sam Milicu na Kalemegdanu gde bez veze skita po parku, sklanjajući se od hladnoće ispod drveća” (iz prijave milicionera)

Materijal za ovu knjigu je nastao tokom redovnog rada na radnim mjestima psihologa u Centru za socijalni rad Zemun i Prihvatilištu za decu i mladež u Beogradu.

Novogodišnja čarolija

Jedno od najvećih razočarenja tokom odrastanja je shvatanje kako ne postoji čarolija. Bilo je tako ugodno sanjati o pronalasku Aladinove lampe ili bilo koje slične čudesne naprave. Dobro, bile bi dovoljne i čarobne riječi koje samo posebni saznaju. U svakom slučaju, čarobne lampe i magične riječi treba da riješe sve što želimo da se riješi. Kod starijih je to posao; ako ne posao onda može i novac, ne mora nužno posao. Kod još starijih zdravlje; kod mlađih ljubav; kod još mlađih škola, a kod najmlađih igračke. Većina naših želja se kreće negdje u ovom spektru. Neke naše želje se nikad neće ostvariti – ko zna, možda je to i dobro. A za mnoge druge, ne moramo čekati Novu godinu.

Sad, ne želim da dalji dio ovo teksta zvuči kao iz knjige “uradi sam.” No koliko god te knjige djelovale dosadno, ima u njima dio istine: on se uglavnom odnosi na sam naslov. Znam da naše okruženje ima veliki uticaj na mnoge od naših mogućnosti. Ali pokušajmo svojim postupcima uticati na svoj život. Npr., šta god radili, odlučimo da to radimo dobro. Siguran sam da će prije ili kasnije – vjerovatno kasnije – neko primijetiti ono što radite i ponuditi vam da to, ili nešto slično, raditi ozbiljnije, više i u timu sa drugim ljudima. Dio onog savjeta koji je sveti Sava dao lijenoj ženi i dalje je jako aktuelan: “Porani Jelo i odocni Jelo, i porašće ti klupko Jelo.” Naučite da ustajete ranije, pod uslovom da ste legli na vrijeme. Budite iskreni i pošteni, bez obzira što vam govore kako je to davno prestalo biti popularno. Unesite u svoj život pozitivne promjene ukoliko očekujete pozitivne rezultate. Najluđa noć zna da donese i lude posledice, zato i kad proslavljate, slavite mudro. Čitajte više, a u ekrane gledajte manje. Jedite umjereno i zdravo, a krećite se češće.

Ovdje ću stati. Ako ste čitali, vjerovatno ste odavno poželjeli da nađete čarobnu lampu. Na žalost, ona ne postoji. Zato ovo što pišem govorim i samom sebi. Nadam se da će mi određene odluke i neke promjene pomoći da u narednoj godini nešto od svojih misli zapišem češće na ovom mjestu. Zato krećem sad, a vama želim sretnu Novu godinu!