Za šta umrijeti?

U šta će ko potrošiti svoje Bogom dane, svako za sebe određuje. Mučno mi je jedino kad nam to određuje neko drugi. Ratovanje, na primjer … K'o dijete sam živio za pušku i radov'o se vojsci, dok nisam shvatio šta to sve napravi u životima drugih. Još kad sam shvatio da ono za šta su se moji djedovi borili sada više ne vrijedi pa ih današnje istorijske čitanke stavljaju na pogrešnu stranu. A oni koji sve to započnu rijetko kad ispaštaju. Sigurno, postoje pravedni ratovi; mada nije jednostavno razlučiti da je to baš onaj u kome mi učestvujemo. Najgore od svega što su posledice svih ratova uvijek smrtonosne.

Način kako Šehaga, karakter iz Selimovićeve Tvrđave, žali za sinom dezerterom koga su izdali drugovi najbolje opisuje moju misao:

“Blesavi sine, grdio ga mrtvog, zašto li pogibe, za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo, pa te neko ubio, halal vjera i njemu i tebi. Da je zbog zlatne jabuke iz priče, da je zbog djevojke iz pjesme, da je zbog druga iz života, žalio bih ali razumio. Ali, šta je ovo, nesrećni sine? Za đeriz, za razbojnike, za otimačinu tuđe zemlje? Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje čisto srce?”

Sudbina čovjeka u savremenom svijetu

Živimo u vrijeme ludila. Niko nije primijetio da je čovjek jednostavno poludio. Zbog žudnje za životom, zbog ljubavi prema palom svijetu, on je izgubio ravnotežu i srušio se. Čovjek se otvorio za svaku vrstu ludila, za demoniju svake vrste, njime su ovladale demonske kosmičke i socijalne sile. Usled te hipnoze čovjek postaje opsjednut ili elementarnim kosmičkim telurskim silama zemlje, rase, naroda, pola ili elementarnim socijalnim silama ekonomskih interesa, novca, klasa, socijalnih grupa, partija. Ali duhovno je potpuno dezorganizovan.

Savremenom kolektivnom ludilu i opsjednutosti, savremenom polidemonizmu i idolatriji, moguće je suprostaviti se jedino kroz mobilizaciju duhovnih snaga. Sama po sebi, socijalna organizacija je nemoćna da se suprostavi haotičnom raspadanju svijeta i čovjeka. Čovjek će se razdvajati u dva suprotna pravca, u pravcu poživotnjenja ili u pravcu mašinizacije. Spasenje može da donese samo nova duhovnost u kojoj će ljubav prema Bogu biti i ljubav prema ljudima, u kojoj će sloboda od vlasti svijeta takođe biti i ljubav prema čitavoj Božijoj tvorevini, u kojoj će duhovni život čovjekov biti ne samo iskupljenje već i stvaralačko djelo u svijetu.