Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?

Nekada davno živio je siromašni starac, kome je umrla žena, ostavivši mu sina od godinu dana. Otac je ulagao sve svoje napore da bi odgojio sina koji mu je bio sve na svijetu. Jedino što su imali bio je konj kojim je otac iz obližnje šume prevozio drva u grad i tako hranio i sebe i sina. Godine su brzo prolazile, i kad je sin imao deventaest godina, jedne je večeri zaboravio zatvoriti kapiju, tako da je konj otišao u planinu i pridružio se divljim konjima.
Siromah je tako ostao bez jedinog izvora prihoda. Odmah se su sakupile komšije da ga potješe.
– “Kakve li velike nepravde?” – uzviknuo je jedan od njih. Međutim, starac je odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Nakon nekoliko dana u dvorištu siromahove kuće iznenada se začulo udaranje kopita i rzanje konja. Sin je istrčao iz kuće i ugodno se iznenadio. Naime, kroz otvorenu kapiju utrčao je odlutali konj, a za njim još dva divlja konja. Sin je odmah zatvorio kapiju i tako su odjednom postali bogati. Komšije su se ponovo okupile, ovaj put da izraze svoju radost. Neko je uzviknuo:
“Kakve li rijetke ali velike sreće?” Starac je odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Sutradan je sin uhvatio najljepšeg divljeg konja, stavio mu uzde i sedlo i pokušao da ga jaše. Nenaviknut na uzde i sedlo, ni na težinu jahača, konj se počeo propinjati na zadnje noge, skakati, vrtiti u krug, pokušavajući na sve načina da se oslobodi neočekivanog i iznenadnog tereta. Najzad, kada se konj propeo na zadnje noge, jahač je pritegao uzde i konj je izgubio ravnotežu. Pao je na leđa i slomio mladiću desnu nogu. Otac je podigao sina, stavio mu zavoje i daščice na povrijeđenu nogu i položio ga u postelju. Odmah su dotrčale i komšije.
– “Kakve li velike nesreće!” – ponovo se čuo uzvik. A starac je opet odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Nakon dvije sedmice izbio je rat i svi sposobni mladići pozvani su u vojsku. Jedino je mladić sa slomljenom nogom ostao kod kuće. Po završetku rata mnogo mladića se nije vratilo kući. Komšije su se okupile i neko je zaključio: “Ovom našem komšiji sve ide na dobro. Njemu se svaka nesreća pretvara u sreću!” Starac je i na ovo odgovorio svojom poznatom izjavom:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Naravoučenije: “Jer ja znam misli koje mislim za vas, govori Gospod, misli dobre a ne zle, da vam dam pošljedak kakav čekate.” (Sveto pismo, knjiga proroka Jeremije 29:11)

Imati i nemati

Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.

Devojčica kaže majci: „Nema…“

Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje.

Majka kaže: „Pogledaj još malo…“ i dete ponovo iščezava u đubretu.

Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.

Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč – zadužbina.

Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute.

Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.

Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.

I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni, opet su sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.

Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori!

Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima“. A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!“ I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.

Momo Kapor

Žaba i okean

Žaba je provela čitav svoj život u bunaru. Jednog dana doživjela je da sretne drugu žabu.
“Odakle dolaziš?” – pitala je.
“Iz okeana. Tamo ja živim.” – odgovorila je druga žaba.
“Kakav je taj okean? Da li je velik kao moj bunar?”
Žaba iz okeana prsnula je u smijeh.
“Ne može se ni porediti”, – rekla je.
Žaba iz bunara pravila se da se zanima za ono što je druga žaba pričala o okeanu, ali je u sebi mislila: “Od svih lažova koje sam u životu srela, ova je ubjedljivo najgora!”

Naravoučenije: “Još vam mnogo imam kazati, ali sad ne možete nositi.” (Isus, jev. po Jovanu 16:12)

Ja vjerujem, vjeruj i ti!

Kalemegdanski park je divan u julu. Sve vrvi od boja i zvukova: veseli dječji glasovi miješaju se s cvrkutom raspjevanih ptica i šapatom Save i Dunava. Vozim rolere sa sestrom, i posmatram nasmijana lica šetača i zlatni odsjaj sunca u vodi. Osjećam umor i tražim slobodnu klupu, dok moja sestra neumorno juri dalje. Ali kao za inat, sve su zauzete! I gle sreće, na klupi koja je okrenuta prema rijekama, sjedi sama mlada djevojka sa tamnim naočarima na očima. Prilazim nesigurno i pitam:

“Da li je slobodno?”

“Da, da”, odgovara ona predusretljivo. “Samo ti sjedi.”

Sjedam pored nje i krišom je posmatram. Baš je lijepa. Duga kosa boje zrelog klasja uokviruje joj nježno ružičasto lice i u slapovima pada na ramena. Kakve li su joj boje oči? pitam se. Sigurno plave, blago njoj! Kako bih voljela da ja imam plave oči. Iz razmišljanja me prenu njen glas.

“Kako se zoveš?” pita me.

“Marija,” odgovaram.

“Koliko imaš godina?”

“Dvanaest” kažem i okrećem se prema njoj. Znatiželjno je posmatram dok ona nastavlja zagledana u daljinu.

“Ja sam Bojana,” kaže ona. “Imam četrnaest godina, volim Kalemegdan i njegove mirise. Miris trave, kamena, rijeka … Često me mama dovodi ovdje.”

“Stanuješ li daleko odavde?” pitam je.

“Ne,” odgovori, “ovdje blizu, u Knez Mihajlovoj.”

Nije mi jasno zašto nekoga ko ima četrnaest godina i ko stanuje tako blizu mora mama da dovede ali to pitanje sam sačuvala za sebe. A onda veseli razvigorac dunu sa rijeka, poigra se u mojoj kosi i ponese je ka Bojaninom licu. Jedan pramen dotače njen obraz. Ona se iznenada trže:

“Da li ti to imaš dugu kosu?” upita.

Bila sam zapanjena njenim pitanjem. Pa to je očigledno mislila sam, ali od iznenađenja još nisam mogla da progovorim. Osjetila je moje čuđenje. Pružila je ruku i dotakla me po ramenu.

“Marija, zar ne shvataš, ja sam slijepa, ovo nisu naočare za sunce.”

Pred mojim očima kao da je sijevnula munje. Bože, kako slijepa, zašto slijepa? Ne znam da li sam to glasno pitala ili je ona to pitanje osjetila.

“Rođena sam sa šest mjeseci. Nekoliko mjeseci sam provela u inkubatoru, on mi je omogućio život ali je oštetio vid.” Tu je zastala. Rukom je lagano dotakla moja obraze i njeni prsti su ispitivački klizili mojim licem i kosom. Sve je u meni drhtalo. Klupa na kojoj smo sjedili kao da se ljuljala. A onda je Bojana opet progovorila:

“Imaš divnu kosu, koje je boje?”

“Crne,” rekla sam kroz suze dok mi je glas podrhtavao.

“Oprosti mi,” rekla je, “nisam znala da ćeš tako reagovati, ali morala sam da ti kažem kad sam shvatila da ne primjećuješ. Sigurno da nisi imala prilike da sretneš nekoga kao što sam ja. Zato nisi shvatila i zato si tako iznenađena.”

Ali ja nisam bila samo iznenađena, bila sam izbezumljena. Sve je u meni jecalo. Rojila su se pitanja bez odgovora. Zašto se život tako surovo igra ljudima i njihovim sudbinama? Zašto neko tako lijep i osjećajan mora život da provodi u tami? Zašto ona nikad nije vidjela dugu, ni blistavo nebesko oko okupano jutarnjim suncem, i leptira na listu livadskog cvijeća i svica što leti nad noćnom tamom? Da li će ona to ikada vidjeti? Ali Bojana je nastavila:

“Ja nisam bez nade. Sledeće godine idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo se jednom ponovo sresti na Kalemegdanu.”

Njenu priču je prekinula visoka plava žena koja nam je prišla.

“Bojana, moramo kući, vrijeme ručka je odavno prošlo.”

Ustala je, nježno me takla po ruci i tiho rekla: “Vidjećemo se Majo, sigurno ćemo se vidjeti, ja vjerujem u to. Vjeruj i ti.”

Sjedila sam i dalje na klupi i posmatrala kako odlazi s majkom. Pitala sam se da li ću je ikada stvarno vidjeti. Iako sam to stvarno željela, smatrala sam da je to nemoguće. Svake večeri sam dolazila sa sestrom i sjedila na toj klupi. Pričala bi sestri kako je svijet lijep, bez obzira da li ga vidiš. Šta vrijedi ako ga vidiš ako ga istinski ne osjećaš? Svaki put prije nego što bih legla izgovorila bih molitvu uplašena. Sjećala sam se njenih riječi: “Sledeće jeseni idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo jednom se sresti na Kalemegdanu, ja vjerujem, vjeruj i ti.”

Istina, vjerujem u to. Vjerujem svim srcem, vjerujem da će moja drugarica Bojana jednom progledati i da ćemo zajedno sjediti na Kalemegdanu i posmatrati zalazak sunca.

Marija Vlatković, Mladenovac