Pravilo srca

old-townNe tako davno u prošlosti, postojao je jedan grad koji se hvalio svojim zakonima i propisima. U tom gradu sve je bilo određeno pravilima: kada šetati parkom, kakvu odjeću nositi na javnim mjestima, kada i kako obrađivati njive… Jednostavno, za sve što bi neko mogao samo da pomisli da uradi ili ne uradi – postojao je nekakav propis.

Gradonačelnik je sjedio u svojoj kancelariji ponedjeljkom, srijedom i petkom, studirajući prihode i rashode grada i, – to je bilo sve. Trgovci su u svojim prodavnicama nudili robu koju su sami proizvodili i – ništa više od toga. Žene su uvijek šetale istim stazama, do određene tačke, i dalje ne. Svako je imao svoje odgovornosti i nije se brinuo ni o čemu izvan toga.

Jednog jutra se u gradu pojavio neki starac. Jedva je čuo i nije ništa govorio, a izgledao je kao da je prevalio dugačak put. Jedna noga mu je bila osakaćena pa je hodao uz pomoć štake, a na sebi je imao stari vojnički kaput, ostatak iz davno prošlog rata. Starac je šepajući ušao u grad, sjeo na jednu klupu nasred gradskog trga, sklopio oči i pognuo se, oslanjajući se rukama na drvenu štaku.

Prve su ga primijetile žene koje su povremeno izvirivale kroz prozor da vide šta se događa na ulici. Ali odmah su se povukle iza zavjese; na upitne poglede svojih kćeri odgovarale su da je to sigurno nečiji rođak koji je izašao u jutarnju šetnju. Međutim, kako je dan odmicao i prelazio u veče, s hladnim vjetrom koji je nemilosrdno počeo da duva, gradom se proširila vijest o starcu na gradskom trgu. Bilo je očigledno da starac ne pripada nikome.

0111_politically-speaking«Vlasti su dužne da učine nešto za njega», – govorile su žene jedna drugoj. «Sigurno postoji nekakav propis i za ovakve slučajeve. On, vjerovatno, pošto je star, pripada u starački dom».

U staračkom domu rekli su da nepoznati starac treba da ide u bolnicu jer ima osakaćenu nogu. U gradskoj bolnici su objasnili da ne treba oni da ga prime nego vojna bolnica, pošto starac ima vojnički kaput na sebi. Vojna bolnica, međutim, nije mogla da ga primi jer starac nije imao nikakve podatke o svom imenu, eventualnom činu i serijskom broju. Ni gradska dobrotvorna ustanova nije mogla da se pobrine o njemu jer su se njene kompetencije odnosile samo na stanovnike grada, a ne i na pridošlice sa strane. Pošto gradonačelnik nije mogao da pronađe nijedno pravilo koje bi se odnosilo na ovakav slučaj, odlučio je da sledeće sedmice detaljno ispita mogućnosti, s obavezom da na kraju mjeseca podnese izvještaj o tome.

Te noći podigla se jaka, hladna oluja, s vjetrom koji je prodirao do poslednje kosti i ledenom kišom. Kad je osvanulo, starac je još uvijek sjedio u istom položaju, pognut, naslovnjen na drvenu štaku, ali kada su mu prišli bliže, vidjeli su da je mrtav.

U gradu je postojalo pravilo da zvona oglase nečiju smrt; zato je s tornja crkve odjeknuo zvuk koji se razlegao gradom.

Postojalo je takođe pravilo da prodavci zatvore svoje radnje; zato su toga dana sve trgovine u gradu ostale zatvorene.

Postojalo je i pravilo da se sahrana umrlog mora obaviti u roku od dva dana nakon smrti; ali sada su stanovnici grada zaključili da ne postoji pravilo koje određuje ko treba da obavi sahranu u ovom slučaju.

I tada, odjednom, prvi put otkako je ovaj grad postojao, ljudi su počeli da rade nešto bez pravila koje bi odobrilo ili naredilo njihovu aktivnost.

U sažaljenju, žene su izvadile iz svojih ormara čistu odjeću i presvukle umrlog starca.

U tišini, njihovi muževi su napravili kovčeg i tijelo umrlog stavili u njega.

Coffin in Open Grave --- Image by © Daniel Smith/CorbisS poštovanjem, trgovci su odnijeli kovčeg do gradskog groblja.

Svečano i dostojanstveno gradonačelnik je održao pogrebnu ceremoniju.

Ali starac, koji je još juče bio živ, nije više mogao ni da čuje, ni da vidi niti da osjeti njihovo saučešće.

Na kraju pogrebne službe gradonačelnik je kazao:

«Hajde da od sada, ako već nešto treba da žrtvujemo, žrtvujemo pravila a ne ljude».

Ljudi su se vratili svojim kućama osvjedočeni da iznad svih pravila, uputstava, propisa i zakona stoji – pravilo srce.

Naravoučenije: “Pokazao ti je, čovječe, što je dobro; i šta Gospod ište od tebe osim da činiš što je pravo i da ljubiš milost i da hodiš smjerno s Bogom svojim?” (Sveto pismo, knjiga proroka Miheja 6:8)

Neka bude malo riječi tvojih …

508_1r2002__reformed_liarKrаlj је trеbаlо dа prоglаsi nоvоg ministrа zа nајvišu službu u cаrstvu. Zа tu priliku оrgаnizоvао је pоsеbnо tаkmičеnjе u lаgаnju: kо mоžе dа izgоvоri vеću lаž. Svi njеgоvi ministri priјаvili su sе zа tаkmičеnjе i svi su izgоvоrili svојu nајvеću lаž. Mеđutim, krаlj niје biо zаdоvоljаn; njihоvе lаži bilе su nеubjеdljivе. Krаlj је tаdа upitао svоg nајbližеg i nајpоvjеrljiviјеg sаvjеtnikа: »Zаštо sе ti nisi priјаviо?«

Sаvjеtnik је оdgоvоriо: »Žао mi је štо ću vаs rаzоčаrаti, аli ја nе mоgu dа sе priјаvim.«

»Zаštо«, upitао је krаlj.

»Zаtо štо nikаdа nе lаžеm«, оdgоvоriо је sаvjеtnik.

Krаlj је оdlučiо dа pоstаvi njеgа nа tu pоziciјu.

Naravoučenije: Nemoj nagliti ustima svojim, i srce tvoje da ne bude brzo izgovoriti što pred Bogom, jer je Bog na nebu a ti si na zemlji, zato neka bude malo riječi tvojih (Sveto pismo, Knjiga propovjednikova 5:2)

Isus ili Juda?

Giampietrino-Last-Supper-ca-1520Prilikom izrade slike Tajna večera, Leonardo se suočio s teškim problemom: trebalo je da naslika dobro – u liku Isusa – i zlo – u liku Jude. Riješio je da prekine s radom dok ne uspije da nađe savršene modele. Jednoga dana, na službi, dok je slušao crkveni hor, jedan mladić mu se učini kao stvoren za lik Hrista. Pozvao ga je u svoj atelje i izradio mnoštvo skica i studija njegovog lica.

Prošle su još tri godine. Tajna večera bila je gotovo završena, ali Leonardo da Vinči još nije pronašao nikoga ko bi odgovarao Judinom liku. Kardinal zadužen za tu crkvu počeo je da ga pritiska, zahtijevajući da što prije završi fresku.

emo_xlargePošto je danima bezuspješno tragao, slikar je napokon slučajno nabasao na nekog prerano sastarjelog mladića koji je, sav u ritama, pijan ležao u jarku. Jedva je umolio svoje pomoćnike da ga prenesu u crkvu, jer više nije bilo vremena za skiciranje.

Skitnicu odvukoše nekako do crkve, u besvjesnom stanju. Pomoćnici su ga pridržavali dok je Leonardo preslikavao crte bezbožnosti, grijeha, sebičnosti, koje su se jasno i upečatljivo odražavale na njegovom licu.

Kad je sve bilo gotovo, skitnica, koji se u međuvremenu donekle rastrijeznio, otvori oči, spazi pred sobom sliku, i s prizvukom čuđenja i tuge u glasu, reče:

– “Pa ovu sam sliku već vidio!”
– “Kada?,” upita Leonardo, takođe začuđen.
– “Prije tri godine. Sjećam se vrlo dobro, jer sam ubrzo poslije toga izgubio sve što sam imao. Život mi je u to vrijeme još bio prepun snova. Pjevao sam u crkvenom horu i jedan me je umjetnik pozvao da mu poziram za lik Hrista.”

P. Koeljo, Đavo i gospođica Prim.

Radnik i hor

hammerHor je pjevao na poslednjoj probi pred premijeru opere, usred velike gužve, jer je ekipa radnika posavljala scenu. Kada je jedan mlađi radnik krenuo usrdno da čekića, tako da je buka postala nepodnošljiva, dirigent je dao znak horu da prekine i upitno pogledao ka proizvođaču buke.

“Samo vi nastavite s probom,” veselo je rekao mladić, “ništa mi ne smetate.”

Naravoučenije: “Mudar čovjek kad se pre s ludijem, ili se srdio ili smijao, nema mira.”  (Sveto pismo, Priče Solomunove 29:9)