Kako provesti godišnji odmor?

Ponoć je odavno prošla. Svi u našem autu spavaju, a ja vozim: upravo zbog toga volim voziti noću. Misli se rasprše niz cijeli put, odu na različita mjesta sa kojih ne moram brzo da ih vraćam. Putujem ja, a putuju i one dok se primičem planiranom cilju i odredištu: jednom malom selu u Makedoniji. Moja supruga je od tamo, a upravo smo proveli desetak dana u isto tako malom mjestašcu, u Bosni i Hercegovini, gdje žive moji roditelji. Pretičem automobile i oni pretiču mene; približivam se jednom od graničnih prelaza i gledam razne oznake na registracijama. Najviše vidim sledeća slova D, A, SLO, CH, I, B; malo manje F, N, NL, GB, CZ, RO… Vrijeme je godišnjih odmora i jedni idu kući, a drugi od kuće. Kada sam ja išao u školu, ovaj put se zvao “Bratstvo i jedinstvo” – danas su to termini čije značenje moramo da nađemo u riječniku.

Veliki broj ovih automobila prevoze putnike koji žele da stignu u Grčku na more. Njima ne smetaju požari koji ovih dana haraju Atikom. Odmoriti se, uživati u suncu i morskoj vodi za mnoge je idealan način iskorištavanja godišnjeg odmora. Ja odlazak na more nikad nisam smatrao posebnim: tamo odem samo zbog onih iz moje porodice koji to vole. A što sam stariji, javljaju se neke druge lokacije na kojima bih mnogo radije proveo vrijeme nego na obali i najljepše pješčane plaže. U stvari, nisu to lokacije koliko ljudi.

Naravno, svako ima pravo da provede svoje vrijeme kako želi. Ali dok vozim i posmatram automobile sa krovnim nosačima i ostalim predmetima koji jasno ukazuju da je krajnja destinacija more, razmišljam i to razmišljanje dijelim ovdje sa vama. Sigurno da ima onih koje previše vremena provedu na jednom mjestu i kojima godi i treba udisanje morskog vazduha. Ali mislim da je djeci koja odrastaju negdje “tamo daleko” isto tako potrebno da se povežu sa nekim lokacijama koje su (bile) važne njihovim roditeljima i roditeljima njihovih roditelja. A šta ako se to posebno i dragocjeno iskustvo ne može prenijeti? Možda je to samo odraz moje nostalgije zbog kratkog vremena provedenog u nekom drugom kraju ovog svijeta.

No godila mi je šetnja poznatom šumom, u koju sam često zalazio kao dijete i na čijim starim deblima još uvijek mogu vidjeti urezane poznate inicijale i predmete. Pogled na livade kojima sam tračo i njive na koje sam vodio životinje. Odlazak kući djeda i bake u kojoj već neko vrijeme niko ne živi nego samo navrati. Kuća je dobila novu fasadu i time uveliko promijenila izgled. Ne mogu takvu da je smjestim u svoja sjećanja: otima se i gubi svaki put kada je povežem sa voćkama koje ju okružuju. I po prvi put se protivim napretku i promjeni na bolje: trebala je ostati onakva kakvu sam je upamtio i kakva je mogla da zadrži moje uspomene. Ova nova farba kao da je istjerala iz nje njene vlasnike, ukućane i sve one vezane za njih. Pomogao je malo komšija Desimir kada se kratko zaustavio i podijelio najnovije informacije vezane za svoju djecu i unuke koji, takođe, žive daleko od ovoga kraja. I onda se sjetim penjanja sa njegovim sinom na djedova trešnju i još nekih događaja, koji mene vežu za to mjesto i te ljude. A tih ljudi nema: čini se kao da su prisutniji oni koji su mrtvi, ali umrli na ovom tlu, a ne oni što žive na nekom tuđem.

Posjeta školi u kojoj sam završio svoje osnovno obrazovanje potakla je mnoge uspomene. Tim više, što sam – iako je vrijeme raspusta – u njoj baš tog dana sreo svog učitelja. On me proveo kroz školu koja nije doživjela puno promjene: novi je pod, novi su prozori. Mnogo je novih radnika u njoj, i nova je slika na zidu svake učionice. Sa tog zida nas je gledao Josip Broz Tito, a ovu sadašnju djecu princ Rastko Nemanjić, tj. monah Sava. Na kraju dana, otišao sam do jezera na koje sam s ocem dolazio. On je ribolovac ali je jezero – za to vrijeme – bilo predaleko od naše kuće: put je bio loš, a prevoz ne tako lako dostupan kao sada. Nije to bilo prije stotinu godina, ali je zaista bilo tako. Vozili smo se biciklima po neasfaltiranom drumu da bi tamo proveli par sati gledajući u štapove i sanjajući ulov. Dugački put nazad je bila jedina briga.

Dok smo mladi pitamo se kako iskoristiti vrijeme. Kada to vrijeme prođe, pitamo se u šta smo ga potrošili. Bio sam ja i na mnogim drugima mjestima i u drugim zemljama, ali nekako su uspomene vezane za ove lokacije draže i drže se duže u moždanim ćelijama. A negdje duboko u neoronima se smjestilo i ovo pitanje koje počesto izlazi na površinu i traži jasan odgovor. Nije to pitanje kako provesti godišnji odmor, koliko kako iskoristiti godine koje smo dobili i na šta ih potrošiti. Poteško pitanje za godišnji odmor? Ništa onda, nastavimo svoj put prema nekoj egzotičnoj lokaciji koja će otjerati ovo pitanje kao i uspomene iz djetinjstva. Ali u ključnim trenucima života, dendriti neće na svjetlo dana iznijeti selfi slike sa plaže nego lica i riječi dragocjenih nam osoba. Zato se na vrijeme povežimo sa dragim ljudima, a ne sa lijepim mjestima. Ne dajte da vas reklame prevare.

Poruke iz svete zemlje: Irodijum

Bude tako osoba koje se pokažu u svom životu grozni kao ljudi, a dobri, predobri u posebnim poduhvatima kojih se uhvate i kojima se bave. Jedan od takvih je Irod Veliki ili Irod I, živio od 74 prije nove ere do 4 godine poslije nove ere. Spominju ga jevanđelisti i Josif Flavije gdje je opisan kao okrutni vladar, tiranin. Ubija sve moguće pretendente na njegov prijesto i ne zaustavlja se ni kada su u pitanju njegovi vlastiti sinovi. Ali kao graditelj, on je jedan od nenadmašnih vođa na području cijelog Bliskog istoka za duži vremenski period. Njegovi građevinski projekti uključuju proširenje hrama, izgradnju Cezareje na moru te tvrđava Masade i Irodijuma. O svojoj posjeti ovoj poslednje spomenutoj lokaciji želim napisati par riječi i podijeliti nekoliko svojih slika.

Za razliku od svojih ostalih poduhvata, ovaj je trebao biti veoma ličan što potvrđuje i samo ime. Arapi ovu lokaciju nazivaju Rajskom planinom (Jabal al-Fourdis) mada oni koji žive u brdovitijim krajevima ne trebaju termine iz ovog područja da čitaju doslovno. U vremenu kada Parćani osvajaju Siriju, Irod bježi u Masadu pored Mrtvog mora. Te dvije vojske se susreću upravo na ovom mjestu, a Irod pobjeđuje. Kao uspomenu na taj događaj, on podiže grad i ukrašava ga predivnom palatom kojoj daje svoje ime.

Arheolozi se slažu da je ovo najvjerovatnije bilo mjesto gdje je Irod živio. U skladu sa tim, ono je i izgrađeno i imalo je sve neophodno za carsko življenje. Četiri kule su bile više nego samo osmatračnica i zaštita od napada: koristile su se i u svrhe boravka i skladištenja. Tu je bilo još i kupatilo, veliko dvorište, rimski teatar, soba za prijeme, veliko šetalište kao i luksuzne sobe za kralja i njegove goste. Car se u kupatilu mogao rashlađivati ili grijati, po njegovoj želji. Teatar je mogao primiti i do 650 posjetilaca, za najvažnije su postojala posebna mjesta. Bilo je ukrašena pejzažima iz Italije i scenama rijeke Nil: pretpostavlja se da je slikare poslao sam Cezar iz Rima. U ovom objektu je slavni jevrejski arheolog Ehud Necer pronašao i Irodovu grobnicu. Sam Necer će i završiti svoj život zbog nesreće upravo na ovom mjestu. Kasnija iskopavanja potvrđuje ideju da je cijeli ovaj prostor trebao da posluži i kao mauzeloj, grobnica cara Iroda.

Na kraju našeg obilaska, prije ulaska u autobus, poželio sam da dopunim svoju flašu sa vodom. Nešto malo vode je ostalo koju sam prosuo hodajući do česme. Dva mlađa Palestinca, vjerovatno vodiči nekih od turista, su glasno negodovali zbog ovog mog poteza. Njihov i moj doživljaj vode i njene vrijednosti nije bio jednak. Meni su učinilo kao da je nešto od Irodovog temperamenta i mentaliteta ostalo na ovom mjestu. I sam sam bio spreman na verbalni konflikt i da nije bilo vođe puta koji me uveo u autobus, vjerovatno da bih izvukao deblji kraj. I pored silnih objekata koji su ostali iza ovog drevnog cara, ono što je ostavilo veći trag jeste njegov karakter i njegova ličnost koji su, prema estetskoj vrijednosti, bili dijametralno suprotni njegovim građevinama. Toliko mnogo je izgradio za sebe, a tako malo je radio na sebi. Jednako iskušenje je i za nas ostale. Šta ćemo mi ostaviti iza sebe?

“Bože, kako neki mogu gore …”

“… a ja i Žuga ni na more,” svirao je Nele i Zabranjeno pušenje. Da li taj stih odražava zavist ili samo mladalačku želju (otpjevanu na osnovu stvarnog događaja dvojice Sarajelija)? Želje, zavist, poređenje … jave se danas često kod ljudi. Internet je postao jeftin i dostupan, ali ne i neke druge pojave koje oni imućniji, srećniji ili šta već dijele na svim mogućim društvenim mrežama. Jer, šta je danas i koliko vrijedan vlastiti doživljaj ako nije ispračan, podijeljen, zapisan, zabilježen, “šerovan” … Vidio sam to u očima mnoge djece kojima roditelji nisu mogli da priušte više od interneta, a oni su na njemu vidjeli da ima mnogo više nego što njihovo iskustvo i prostor mogu da ponude. Spominjanje Boga u ovom stihu postavlja (bar meni) i pitanje pravde i podjele sredstava i mogućnosti na ovoj zemlji. Zaista, kako to da neki mogu, a neki ne mogu? I zašto je toliko razlika i da li je moguće da svima bude isto? Ili bar da onima kojima je loše bude malo bolje?

Nedavno sam sa planine Salev, koja se nalazi na samoj granici Francuske i Švicarske (ili Švajcarske, ako želite) posmatrao Ženevu koja se prostire ispod da vam se čine da je možete dotaknuti. Bio je to onaj vikend kada je fudbalska reprezentacija Srbije doživjela poraz od Švicarske i kada su moja patriotska osjećanja bila prilično ugrožena. Više od samog poraza zasmetalo je suđenje Feliska Briha, te način proslavljanja golova od strane naturalizovanih Albanaca. Da moj događaj bude potpun, postarala se jedna gastarbajterska porodica koja je svojim turanom, registrovanim u Ženevi i ukrašenim zastavama, izašla na piknik te nedjelje da proslavi pobjedu. A prethodno veče sam proveo sa Francuzom koji je bio jedna od “plavih kaciga” u Bihaću, dvije stotine kilometara od moje kuće. Dok je narod u mojoj zemlji stradavao oni su zarađivali dobre novce. Zašto?

Misao da su “svi protiv nas” je česta među mojim narodom. Nisam ja nikada bio posebno koristan nacionalista, ali posmatrajući iz daljine, iz tuđe sredine, dođu i drugačije misli. U isto vrijeme, drugi misle kako je to sve jedna velika zabluda i iluzija. Ali jasna podjela na dvije strane od kojih jedna (uvijek) dobija, a druga (skoro uvijek) gubi se da primijetiti i na ozbiljnijim izvorima. Riječi našeg nobelovca – koga svi svojatamo – jasno opisuju nepravednu podjelu svijeta i njegovih dobara:

“Lijepo ste podijelili svijet:
Sve je za vas, za vašu djecu, za djecu vaše djece i za vaše sluge.
Dobro ste podijelili svijet.
Sve što je svjetla i ljepote uzeli ste sebi, a sve što je mraka i tegobe ostavili ste nama, pa sad se svi rađamo sa jasno i neumoljivo predodređenim sudbinama, vi sa svijetlim, a mi sa tamnim. Priroda sa suncem, morem, glečerima i ružama služi kao šaren ćilim za vas i vašu djecu. Religije, umjetnosti, znanosti, izumi i otkrića zato su tu da vaš život čine bogatijim, ljepšim i lakšim, i sama ljubav i dobrota samo su nakit u vašoj velikoj riznici koja se zove svijet.
A nama, nama je dan sav teret života, sve što je teško, oskudno i tamno. Ni sunce, ni mjesec nisu jednako naši kao vaši, jer naši prozori ne gledaju ni na istok ni na zapad nego u prazninu susjedskih prozora, beznadnih kao što su i naši.”

I dok sam stajao tu na rubu bankarskog raja nisam mogao da otjeram ove misli iz svoje glave. Zašto je svijet tako nepravedno podijeljen? Zašto je dogovoreno da baš ova država, a ne neka druga (moja, na primjer?), bude neutralna tokom ratnih sukoba? Kako to da neki mogu gore, a neki znaju samo za gore, za lošije?

Teško da mogu ponuditi sve i konačne odgovore na ovo pitanje: ne mislim da sam toliko pametan. Ali se oslanjam na svetopisamsku priču i njene tvrdnje o grešnosti čovjeka koja ga vodi u sebičnost i egoizam, uzimanje i iskorištavanje. Ono je toliko suptilno i silno da nam ne pomaže mnogo ni poređenje sa onima koji su u težoj poziciji od nas. A ima i takvih. Moj najmanji problem je veći od tuđeg najvećeg, jer je moj. A oni što imaju ne znaju, a drugi zaboravljaju, kako je biti u suprotnoj poziciji. Neke od nas malo tješi činjenice da ne postoji konačna radost i stalna sreća, bez obzira na okolnosti. No, ukoliko ne dođe do radikalne promjene o kojoj Biblija govori, ovo pitanje će vječno da ostane neodgovoreno. Jer neki, poput Pišonje i Žuge, nikada neće stići na more.

Fudbal naš nasušni

Bilo je to, ako se dobro sjećam, 1991. godine kada su braća Mučibabići došli, kao svakog ljeta, na raspust kod bake i djeda. Njihova baka Milka i djed Milorad su bili moje prve komšije. Godinu dana ranije se završilo fudbalsko prvenstvo u Italiji, prvo koje sam pratio i razumio. A godinu dana kasnije će početi opsada Sarajeva, grada u kome su oni živjeli, zbog čega će nastaviti svoje obrazovanje sa nama, u našoj seoskoj školi. Sa sobom su donijeli i svoj skoro potpuno popunjen Panini album, nedostajale su samo dvije-tri sličice. Par mjeseci kasnije, nekom dječijom trampom, ja sam postao ponosni vlasnik, ovog albuma kojeg sam čuvao više od petnaest godina. Važno je napomenuti da je fudbalska reprezantacija Jugoslavije bila kompletirana. Tu bili svi: Jozić, Vulić, Hadžibegić, Spasić, Stanojković, golmani Ivković i Omerović, braća Vujović, Katanec, Brnović, Stojković, Sušić, Prosinečki, Savićević, Škoro i meni omiljeni Pančev (kao da sam nasludio da ću oženiti Makedonku 🙂

Ja, dječak sa sela, nikada ranije nisam znao da tako nešto postoji. Ni za naredno prvenstvo nisam imao mnogo više sreće: i pored rata, sankcija i embarga, nekako sam došao do albuma USA “94, ali nisam mogao ni da pomislim o novcu za sličice. Dresove fudbalskih reprezentacija smo zamijenili dječjim uniformama. Dobro se sjećam ulaska u robnu kuću Bosku gdje sam prvi put vidio maskirnu dječiju uniformu, koja je važila za mnogo “jaču” od SMB uniforme. Mojoj želji se moralo udovoljiti: otac je u Gospodskoj ulici kod švercera (koji i danas tamo stoje) zamijenio 51,00 CAD koje sam dobio u toku nekoliko godina od njegovog strica Boška iz Toronta.

Danas, skoro dvadeset godina kasnije, pišem o tome 1600 km udaljen od mjesta na kome sam sa Mićom, Mikijem, Ljušom, Darkom, Ćakom, Topom i ostalima provodio mnogobrojne sate u trčanju za loptom. A sutra počinje novo svjetsko prvenstvo u fudbalu, ovaj put u Rusiji. Zemlja u kojoj sam tada živio sada ima devet fudbalskih saveza, dok dvije zemlje učestvuju na ovom prvenstvu: Srbija i Hrvatska. Sve je to mnogo drugačije od onoga nekada; da li je dobro ili loše ne znam – ali je drugačije. I sam fudbal je drugačiji: vjerovatno je u njemu i ranije bilo novca, bar za one vodeće, dok je danas to biznis u kome neki uveliko prosperiraju, kao i u mnogim drugim sportovima. Ali sport je više od biznisa.

“Le sport est une religion avec une Èglise, des dogmes et an culte, mais avant tout avec un sentiment religieux. L'athlète est une espèce de ministre de la religion musculaire.”

“Sport je religija sa crkvom, učenjem, službom, ali prije svega sa vjerskim osjećajem. Sportista je jedan oblik sveštenika koji promoviše religiju mišića,” govorio je Kuberten, osnivač modernih Olimpijskih igara, čija ljetna verzija će se za par godina održati u njegovoj domovini, gdje se i ja trenutno nalazim. Složili se s ovom izjavom ili ne, sakralizacija sporta se odavno dešava u našem postmodernom i posthrišćanskom svijetu. Mjesto koje je nekada imao Bog i sve ono vezano uz njega sada dobija neko drugi. Napustiti pogrešno obožavanje i krive slike o Bogu je neophodno, ali nije dovoljno to zamijeniti idolopokloničkim pristupom bilo kojoj grani sporta. Globalna sportska dešavanja je nemoguće (a nije ni potrebno) u potpunosti izbjeći, ali određenim aspektima ovih takmičenja hrišćani – ukoliko stavove Isusa Hrista uzimaju za ozbiljno – bi trebali pokazati kritiku i neprihvatanje. Na primjer, ogromni novčani iznosi koji se izdvajaju za preplaćivanje fudbalskih zvijezda su u potpunom neskladu sa osnovnim principima jevanđelja. Naše praćenje sportskih takmičenja pomaže u ovome: širenju nesklada između zarade onih koji stvarno rade i doprinose ovom svijetu i drugih koji zabavljaju klasu koja žive na račun radnika i savremenih robova.

Ne mogu da se ne sjetim jednog mladog čovjeka koji je stopirao na putu Sarajevo – Zenica, u blizni skretanja za Travnik. Nije imao više od dvadeset godina i radio je kao rudar. Bio je poput mladog udarnika oduševljen zajedništvom i podrškom starijih rudara sa kojima je radio. Iznos koji je za to dobijao je toliko neznatan da ne smijem ni da ga spomenem. U isto vrijeme, mnogobrojni mladići njegovih godina ne znaju šta da čine sa novcem od sponzora, ugovora, reklama i sporta kojim se bave. “Nepravda, pa to ti je,” rekao bi Kalimero, ali mora postojati više mogućnost da se uradi više od toga. Ako ništa drugo, onda bar verbalno izraziti svoje neslaganje sa ovakvim poretkom stvari i prestati obožavatit sport i njegove promotere.