Krvna grupa

Majku ne volim. Otvoreno joj kažem da je mrzim. I još gore, da je kurva, klošarka, alkoholičarka. Znate tužno je što joj to kažem, ali je istina. Kući dovodi nepoznate muškarce, piju, kockaju se, i svašta rade. Ne mogu da kažem, prema meni su fini, niko me ne dira.

Ona i nije nikakva majka; ostavila me na ulici kad sam se rodila. Neka žena me našla i odnela u dom za bebe. Posle, kad se pojavio tata, priznao me za ćerku. On je mnogo pio. Sad više ne pije, ali dok je bio sa mojom majkom mnogo je pio. Razišli su se, a u stvari nikad nisu ni bili venčani.

Onda je ona tražila izdržavanje, kao za mene, a on je rekao: – Ne dam, teraću do suda, to nije moje dete. Čik dokaži, kaže ona i odemo svi troje u zavod za krv. Posle toga kažu: – Mile ti nije otac. Pitala sam majku, kako to da mi Mile nije otac, a ona kaže: – Ko ti je kriv što imaš levu krvnu grupu. Ja je pitam, pa dobro ko mi je onda otac? Otkud znam, pored tolikih, kaže moja majka meni. Da me je slagala lakše bi mi bilo. Uvek se ljuti kad je pitam ko mi je otac i uvek kaže: – Ne znam.

Pre dva dana je bila ovde u prihvatilištu da me poseti. Kaže, hoće da mi uzme prezime, da je ne brukam. Ja ne znam da li to može, i šta ću ja bez prezimena. Htela sam zato da odem kod Mileta, da sa njim razgovaram, ali on je stalno na putu. Ne znam da li će mi on dati prezime, kad kažu da mi je niko i ništa. Kao da je najvažnija kakva mi je krvna grupa. Čula sam da može tačno da se utvrdi ko ti je otac, samo do pete godine. A te krvne grupe, to uopšte nije sigurno. Možda su meni menjali krv dok sam bila u domu za bebe. A možda je i moj tata imao neku nesreću pa su i njemu menjali krv.

Ako i Mile neće da mi da svoje prezime, ne znam gde da ga tražim, kad mog pravog oca ne zna ni moja majka. Možda je ipak Mile moj otac.

Devojčica, 13 godina; učenica VII razreda osnovne škole.
“Vršeći svoju redovnu službu u auto-patroli u gorenavedenom vremenu našao sam Milicu na Kalemegdanu gde bez veze skita po parku, sklanjajući se od hladnoće ispod drveća” (iz prijave milicionera)

Materijal za ovu knjigu je nastao tokom redovnog rada na radnim mjestima psihologa u Centru za socijalni rad Zemun i Prihvatilištu za decu i mladež u Beogradu.

Novogodišnja čarolija

Jedno od najvećih razočarenja tokom odrastanja je shvatanje kako ne postoji čarolija. Bilo je tako ugodno sanjati o pronalasku Aladinove lampe ili bilo koje slične čudesne naprave. Dobro, bile bi dovoljne i čarobne riječi koje samo posebni saznaju. U svakom slučaju, čarobne lampe i magične riječi treba da riješe sve što želimo da se riješi. Kod starijih je to posao; ako ne posao onda može i novac, ne mora nužno posao. Kod još starijih zdravlje; kod mlađih ljubav; kod još mlađih škola, a kod najmlađih igračke. Većina naših želja se kreće negdje u ovom spektru. Neke naše želje se nikad neće ostvariti – ko zna, možda je to i dobro. A za mnoge druge, ne moramo čekati Novu godinu.

Sad, ne želim da dalji dio ovo teksta zvuči kao iz knjige “uradi sam.” No koliko god te knjige djelovale dosadno, ima u njima dio istine: on se uglavnom odnosi na sam naslov. Znam da naše okruženje ima veliki uticaj na mnoge od naših mogućnosti. Ali pokušajmo svojim postupcima uticati na svoj život. Npr., šta god radili, odlučimo da to radimo dobro. Siguran sam da će prije ili kasnije – vjerovatno kasnije – neko primijetiti ono što radite i ponuditi vam da to, ili nešto slično, raditi ozbiljnije, više i u timu sa drugim ljudima. Dio onog savjeta koji je sveti Sava dao lijenoj ženi i dalje je jako aktuelan: “Porani Jelo i odocni Jelo, i porašće ti klupko Jelo.” Naučite da ustajete ranije, pod uslovom da ste legli na vrijeme. Budite iskreni i pošteni, bez obzira što vam govore kako je to davno prestalo biti popularno. Unesite u svoj život pozitivne promjene ukoliko očekujete pozitivne rezultate. Najluđa noć zna da donese i lude posledice, zato i kad proslavljate, slavite mudro. Čitajte više, a u ekrane gledajte manje. Jedite umjereno i zdravo, a krećite se češće.

Ovdje ću stati. Ako ste čitali, vjerovatno ste odavno poželjeli da nađete čarobnu lampu. Na žalost, ona ne postoji. Zato ovo što pišem govorim i samom sebi. Nadam se da će mi određene odluke i neke promjene pomoći da u narednoj godini nešto od svojih misli zapišem češće na ovom mjestu. Zato krećem sad, a vama želim sretnu Novu godinu!

O poimanju čuda

Jedan od najvećih nesporazuma između vjerujućih i nevjerujućih jeste u pristupu, i jednih i drugih, čudu. Vjerujući ljudi veoma vole da se pozivaju na čuda i stiče se utisak da je čitava njihova vjera i zasnovana isključivo na “čudesima”, na natprirodnim pojavama. Vjerujući ljudi ne shvataju da to uporno pozivanje na čuda, ta kazivanja o lavovima koji riču na grobobovima tugujući za svetim otšelnicima, o čudesnim uplivima onostranoga u svakodnevni život, o snovima i viđenjima – sve to vrlo često, umjesto da ubijedi nevjerujuće i da ih privuče k vjeri, naprotiv, samo razdražuje i okreće protiv vjere.

Zaista , kada bi u svijetu bilo toliko vidljivih čudesa – svugdje, svakodnevno – kako to ispada po pričama neki vjerujućih ili po određenoj religijskoj literaturi, onda bi naprosto neshvativo bilo kako i dalje uopšte postoje oni koji ne vjeruju.

A sa druge strane, kod nevjerujućih, to uporno poricanje bilo čega “čudesnog”, kao i stalno htjenje da se ne prizna, da se ne vidi, da se ne osjeti postojanje – makar ono bilo i nepojmivo razumu – nesumnjivo postojećih prodora u život onoga što je neizrecivo, neobjašnjivo i nesvodivo na tablicu množenja, svjedoči o njihovom strašnom duhovnom sljepilu i uskogrudosti. I tako su se obrazovala i stoje jedan naspram drugog dva tabora, oba jednako uporna i jednako nepomiriva. Jedni tvrde, i kada treba i kada ne treba, “Evo čuda, evo natprirodnog narušavanja zakona prirode!”, drugi odgovaraju: “Ne postoje nikakva čuda, sve se do kraja može objasniti, sve je dostupno razumu, sve je racionalno!”

Aleksandar Šmeman, Živeti danas po jevanđelju, 126-127.

O kontroli medija

Demokratija se zasniva na načelu Abrahama Linkolna da možete neko vrijeme varati sve ljude, i možete varati neke ljude svo vrijeme, ali ne možete od svih ljudi praviti budale svo vrijeme. Ako je jedna vlada korumpirana i ne čini ništa da narodu poboljša život, na kraju će to shvatiti dovoljno građana da smijenu vladu. Samo što kontrola vlade nad medijima potkopava Linkolnovu logiku zato što sprečava građane da uvide istinu. Zahvaljujući monopolu nad medijima vladajuća oligarhija može stalno iznova da svaljuje krivicu za svoje neuspjehe na druge i da skreće pažnju na spoljnje prijetnje – stvarne ili izmišljene. Kad živite pod takvom jednom oligarhijom, uvijek je tu neka kriza koja ima prednost nad tako dosadnim pitanjima kao što su zdravstvena zaštita i zagađenje. Ako se nacija suočava s opasnošću od stranog osvajača ili nekim demonskim podrivanjem iznutra, ko još ima vremena da brine zbog toga što su bolnice preopterećene ili rijeke zagađene? Svojeručno stvarajući beskrajni niz kriza, korumpirana oligarhija može u beskonačnost da produžava svoju vlast.

Harari, “21. lekcija za 21. vek”