Jutros sam ustao i krenuo u svakodnevne obaveze ne primjetivši jednu sitnicu: lijeva čarapa je imala rupu pri samom vrhu. S obzirom da mi je lijeva noga veća od desne – to primijetim svaki put kada kupujem novu obuću – možda je i sa noktima slično 🙂 Šta god da je, bilo je vrijeme da ove čarape budu zamijenjene i ranije, ali nisu. Nisam nikakav bogataš, ali ni čarape nisu ekstremno skupe: bar one turske, pamučne, koje možete kupiti na svakoj pijaci, a u razvijenim zemljama poput naše, čak i pored puta, od strane penzionisanih radnika i još češće njihovih supruga, udovica. Otvorivši ladicu sa čarapama, pronašao sam nekoliko novih, još uvijek zapakovanih, pari čarapa koje stoje nedirnute. Nisu one tamo slučajno dospjele: oni koji poznaju moju suprugu znaju da kod nje ne postoje slučajnosti u uređivanju stambenih prostorija. Ja sam i ranije znao za njih, ali eto, sve sam mislio kako ih trebam sačuvati za neko bolje vrijeme.

Ova ideja odlaganja za neko drugo vrijeme se odražava i na drugim aspektima mog života. U decembru se ukaže lijep i sunčan dan, koliko u decembru dan može da bude takav, ali ipak ni dio njega ne iskoristimo s porodicom jer moramo nešto drugo važnije da uradimo. Moj sin ima dvije godine i priznajem da prođe ponekad i previše vremena a da mu ne posvetim dovoljno pažnje i dovoljno sebe. A on samo sada ima dvije godine. Ovaj negativni niz može da se nastavi u nedogled.

Vjerovatno ste vi koji čitate ove moje tekstove mnogo normalniji ljudi od mene i nemate ovih problema. Ne znam da li je to zaostavština rata u kome smo malo toga imali, a i ono što je bilo, čuvalo se za neko buduće vrijeme, jer je sadašnjost bila neizvjesna. U svakom slučaju, postoji te tendencija da živimo sutra – a da danas samo životarimo, preživljavamo, čekajući ljepše vrijeme, bolje ljude i srećnije trenutke. Na kraju krajeva, u periodu smo iščekivanja Nove godine i svih ostalih praznika: vjerovatno će tada, ili bar poslije toga, da bude bolje. Do tada slijedimo političku mantru koju je Dubioza Kolektiv otpjevala: šuti i trpi. A ipak, ja ovdje ne govorim o geopolitičkim mogućnostima i globalnim (ekonomskim) promjenama. Govorim o svom (i svakom sličnom) stavu: da zaboravimo živjeti danas jer se plašimo sutrašnjice.

Bez želje da povrijedim sve one koji uistinu moraju da se “stisnu” i više nego što je krevet dugačak zbog teške situacije u koju su ih velikim dijelom doveli oni drugi oko njih, mislim da veoma često postoji mogućnost za izbor našeg boljeg i drugačijeg stava. Možda će moju poentu još bolje objasniti jedna pričica koju sam davno pročitao, a koja nosi naslov “Sada je vrijeme.”

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednoga dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum.
“Šta radiš?”, upitao je.
“Pokušavam da nađem najsitnije krompire koje ćemo iskoristiti za večeru. Krupnije i bolje krompire iskoristićemo kasnije.”
Otac se smiješio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izručio natrag na gomilu.
“Ako tako postupaš uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvijek jesti najbolji krompir.”

Dakle, od onoga što nam je palo u dio, bilo malo ili malo više, izaberimo najbolje. Težimo izvrsnosti u najmanjim stvarima i vjerujem da će to donijeti pozitivan rezultat. To se neće uvijek odraziti samo na naše živote, ali zasigurno na živote onih oko nas. A onda ko zna, kako će sve uticati na nas lično. Isprobajte! Gore prenešena priča završava sledećom moralnom poukom:

Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo da li ćemo biti takvi i u budućnosti. Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje!