Mir dolazi, govoreći u svojoj vlastitoj ličnosti, žaleći se da ga prihvata tako malo ljudi. Tome se čudi još više zato što nebeska tijela, iako neživa, održavaju srećnu ravnotežu; same biljke priljubljuje se jedne uz druge, a nerazumne životinje ne proždiru one koje pripadaju istoj vrsti. Vepar ne zabada svoju kljovu u vepra, lav ne pokazuje krvoločnost prema lavu, ni zmija ne izliva svoj otrov na zmiju. Vuk je plemenit prema vuku. A, ako se životinje bore, to je samo zbog gladi. Zašto onda, samo čovjek od svih bića ne bi živio u miru sa čovjekom? Pogotovo zato što je obdaren razumom i moći govora, sredstvom društvenog opštenja i izmirenja, i suzama koje svojim pljuskom razbijaju oblake i ponovo izmame sunce. Samo čovjekovo postojanje zavisi od saradnje. Ne bi se mogao roditi bez zajednice partnera, ni opstati bez pomoći. Ljudsko biće, za razliku od životinja, dolazi fizički bespomoćno. Zašto bi, onda, čovjek čovjeku bio plijen? Continue reading “Prigovor mira” →