Drevni pagani, poput nekih animista danas, posmatrali su svijet nastanjen neprijateljskim, ili potencijalno neprijateljskim, silama. Ako biste krenuli na put po moru, dobro bi bilo da se prvo pomirite sa bogom mora. Ako ste započinjali rat, trebali ste Marsa na svojoj strani. Ako ste zaljubljeni, bolje osigurajte pomoć Afrodite. I tako dalje, i tako dalje. U stvari, njih je bilo toliko mnogo da je život postao izuzetno komplikovan i veoma prijeteći. I mnogo običnih ljudi obavljalo je svoje svakodnevne poslove u atmosferi straha i nesigurnosti. Radili su najbolje što mogu da izbjegnu nevolje; ali često to najbolje nije bilo dovoljno dobro i demoni su izvirivali iz svakog grma pokušavajući da vas uhvate. Međutim, bogovi i demoni bi često djelovali preko ljudi. Ako je Rim pobijedio, to je bilo zato što je rimska boginja bila jača od britanske. Zemaljsko i nebesko bojno polje nisu bili razdvojeni velikim jazom; nebesko je bilo skrivena dimenzija zemaljskog: dodatna karakteristika uobičajene stvarnosti koja je objašnjavala šta se “stvarno” događa. Sile i vlasti nisu bili udaljene. One su bile unutrašnja dimenzije vanjskih događaja.
Da li se smijemo ovakvom pogledu na svijet? Ako je odgovor pozitivan, onda se smijemo svom licu u ogledalu. Ko upravlja našim svijetom? Političari? Nikako. Oni se sami izjašnjavaju nemoćnima; oni su žrtve “sila” koje su van njihove kontrole. Oni prisvajaju čast kada se stvari odvijaju na dobro, ali kada stvari krenu naopako onda se otkriva sva istina. Sve zavisi od ekonomskih sila. Sila? Ja ne vidim nikakve sile. Ali one mora da se u jako moćne. One drže cijeli svijet u recesiji već nekoliko godina. One stvaraju potoke izbjeglica i najmoćniji ljudi svijeta ne mogu da ih zaustave. Te sile us milione ljude ostavile bez posla. Gurnule su hiljade poslova u bankrot. Prošetajte velikim gradovima i vidjećete mlade beskućnike kako prose. Ko ih je smjestio tamo? Pitajte bilo kog političara, bilo kog ekonomistu: ekonomske sile, reći će vam. Takva je bila politička klima. U pitanju je svjetska ekonomska situacija.
Ali pogledajte šire. Zašto nismo riješili probleme Bosne, Ruande, Sjeverne Irske? Imamo šijunske satelite koji nam mogu reći sve što želimo o svijetu. Imamo političke i ekonomske odsjeke na univerzitetima širom svijeta. Imamo kompjutere koji nam mogu reći bilo šta o bilo čemu. Ali ne možemo zaustaviti ljude da se grudvaju niti da mačetama tjeraju jedni druge iz domovina. Zašto ne možemo? Političke sile. Takva je klima nastala nakon hladnog rata. Plemenske podjele. I ako neko pita zar nije ova planeta savršeno sposobna da uzgoji dovoljno hrane i podijeli je svakom čovjeku, ženi i djetetu koje diše, a opet milioni od njih gladuju, odgovor je isti. Postoje sile koje nas onemogućavaju da to uradimo.
Nijednog trenutka nije ni pokušao da ikoga ubjeđuje, jer je odlično poznavao ljudsku prirodu; iskrenost bi smatrali slabošću i njegov bi ugled bio doveden u pitanje. Zato je pozvao nekoliko drvodjelja iz obližnjeg mjesta i naložio im da, prema nacrtu koji im je dao, naprave nešto na mjestu gdje se danas nalazi raspeće. Desetak dana mještani su danonoćno slušali udarce čekića, gledali majstore kako testerišu daske, zakivaju klinove. Po isteku tih deset dana, na trgu je osvanula neka džinovska skalamerija, prekrivena platnom. Tada je Ahab pozvao sve žitelje Viskosa da se okupe i prisustvuju otkrivanju spomenika.
Svečano, bez ikakvih govorancija, uklonio je platno: bila su to vješala. Sa užetom, postoljem, i svim neophodnim dijelovima. Nova novcata, premazana voskom, kako bi dugo mogla da odolijevaju svim vremenskim neprilikama. Iskoristivši prisustvo mnoštva ljudi, Ahab je pročitao niz zakona koji štite zemljoradnike, podstiču uzgoj stoke, obezbjeđuju povlastice svima koji rade za dobrobit mjesta, dodajući da – otada pa nadalje – moraju da se poduhvate nekog poštenog posla, ili da se, u protivnom, odsele negdje drugdje. To je bilo sve što je rekao, a da nijednom nije ni pomenuo «spomenik» koji je upravo otkrio. Ahab nije vjerovao u prijetnje.
Kad je došlo vrijeme da se raziđu, ljudi se podijeliše u grupice: većina je smatrala da je svetac obmanuo Ahaba, da je njegova hrabrost splasnula, da ga treba ubiti. Narednih dana, kovane su mnoge zavjere protiv njega. Ali ona vješala na trgu svima su toliko bola oči da su se pitali: čemu li služe? Nisu li namijenjena kažnjavanju onih koji ne prihvataju nove zakone? Ko je uz Ahaba, a ko protiv njega? Ima li izdajnika u našim redovima?
Vješala su tamo stajala čitavih deset godina. Drvo je bilo otporno, samo su konopac povremeno zamjenjivali novim. Nikad nisu upotrijebljena. Nikad Ahab nije progovorio nijednu riječ o njima. Samo njihovo prisustvo bilo je dovoljno d ase hrabrost izrodi u strah, pouzdanje u sumnju, glasna hvalisanja u šapate pokornog prihvatanja. Poslije deset godina, kad je u mjestu konačno zagospodario red i zakon, Ahab je naredio da se vješala poruše, a da se od njihovog drveta na istom mjestu podigne raspeće. Ahab je doista poznavao ljudsku prirodu: nije želja za poštovanjem zakona ono što nas tjera da se pridržavamo društvenih pravila, već strah od kazne. U svakom od nas postoje jedna takva vješala.
Ne vidjeh od Pariza do Pireja, a bogme ni do slavnoga Petrograda, ubavije zemlje od ove, niti gradova u kojima bi se bolje poznavala čovjekova mjera. Onima koji se tu rode, vjerovatno se čini da je čaršija sagrađena upravo oko njihove kolijevke, i u čast njihova rođenja. Ali ne vidjeh nigdje ni lažljivije zemlje od ove. Kad bi istina bila sve što su mi govorili, a ja zapisao i vama na znanje i ravnanje predao, u tim bi šumama živjeli sedmoglavi zmajevi, anđeli bi s neba padali u bašče, vile i vještice se naganjale po brezovim šumama i jedne drugima ženske podvale činile, i ništa od onoga što o svijetu znamo, čemu su nas antički mudraci poučili i što je bezbroj puta provjereno, ne bi bilo tačno. Kad bi istina bila sve što su mi govorili, mogli bismo zaboraviti sami sebe, zato vjerujem da nam je razboritije zaboraviti tu lijepu zemlju. Barem dok se njezini ljudi pameti ne dozovu i ne prime naša znanja, jer bi nas u suprotnom omađijati mogla njezina ljepota, pa da njima postanemo nalik. (Miljenko Jergović)
Orwell je upozoravao da će nas nadvladati vanjski nametnuto ugnjetavanje. Ali u Huxleyevoj viziji, nije bilo potrebe da Veliki brat lišava ljude njihove autonomije, zrelosti i istorije. Kako je on to vidio, ljudi će voljeti ono što ih ugnjetava, obožavaće tehnologije koje će poništavati njihove sposobnosti za razmišljanje. Ono čega se Orwell plašio bili su oni koji će zabraniti knjige. Ono čega se Huxley plašio je da neće biti razloga za zabranu knjiga, jer neće biti nikoga ko bih ih želio čitati. Orwell se bojao onih koji će nam uskratiti informacije. Huxley se bojao onih koji će nam dati toliko informacija što će nas učiniti pasivnim i sebičnim. Orwell je strahovao da će istina biti sakrivena od nas. Huxley je strahovao da će se istina utopiti u moru nevažnih podataka. Orwell je predviđao da ćemo se nalaziti u kulturi porobljavanja. Huxley je predviđao kulturu trivijalnosti … ukratko, Orwell se plašio da će nas uništiti ono što mrzimo, dok se Huxley plašio da će nas uništiti ono što volimo.
