Kakve veze krst ima … sa bilo čim?

Nedavno me je posjetio moj prijatelj Haris iz Sarajeva te smo otišli zajedno na ručak. Sa nama je bio i njegov osmogodišnji (čini mi se) sin. Nakon završenog ručka, krenuli smo prema parkingu i ušli u auto. Dok je otvarao zadnja vrata mog starog golfa, Harisov sin ih je zakačio za auto parkirano do moga. U blizini je stajala gospođa, kasnije saznadosmo majka vlasnika auta, i vidjela je sve što se desilo. Počela je sa kritikom i pridikom:

“Zašto ne pazite na auto? Zašto ne pazite na dijete? Pogledajte šta je uradilo? A auto je od mog sina. Zašto ga puštate da sam ulazi i otvara. Vidite li ogrebotinu? …” Njenim upitnim i izjavnim rečenicima nije bilo kraja.

Izašao sam i pogledao ogrebotinu. Bila je sićušna, majušna i minorna. Ali, to je bilo auto njenog sina. Ponudio sam da joj platim; odbila je. Pozvao sam je da isto napravi na mom autu – nasmijala se: “Pa nisam toliko fanatična!” Ali nije prestala sa kritikom i pridikom. Pogledao sam u unutrašnjost auta: na retrovizoru je, po običaju mnogih vozača hrišćana, visio mali ali vidljivi krst. Tome potaklo da kažem sledeće:

– “S obzirom na ovaj znak koji visi u unutrašnjosti auta vašeg sina, čini mi se da bi ovu situaciju trebali mnogo lakše da riješimo?”
– “Kakav znak?”, pitala je.
– “Mislim na krst,” odgovorio sam.
– “Krst? Kakve veze on ima sa ovim što se desilo?”

Otvorio sam usta da odgovorim, ali sve što sam rekao je bilo “Oprostite, još jednom, gospođo.” Mahnula je rukom i okrenula se. A ja sam sjeo u auto i upitao Harisa: “Kakve veze krst ima sa bilo čim?”

Krst, cross, kreuz, križ … wikipedia kaže da je to “antropoidni simbol od dvije duži koje se sijeku, najčešće pod pravim uglom. Apstraktna predstava čovjeka raširenih ruku. Postoji u mnogobrojnim i različitim oblicima primjeren razvoju i promjenama kulturnog čovjeka. Predstavlja osnovni vjersko-religiozni simbol hrišćanstva.” Naravno, ovaj oblik je postojao i prije hrišćanstva, ali od trenutka kada je na njemu, pored nebrojenih ostalih, razapet i Isus iz Nazareta, za njegove sledbenike je dobio posebnu važnost.

Jednima služi kao magijski simbol zaštite, drugima kao modni detalj, trećima protiv uroka, četvrtima kao dokaz vjerskog pomodarstva … a postoji i oni koji, uz sve ove istorijski i kulturološki prisutne aluzije, pokušavaju da se probiju do te apstraktne predstave čovjeka raširenih ruku, Čovjeka Isusa Hrista. Vjeruju da ono što se onda, na krstu, Njemu desilo ima velike veze sa njihovim svakodnevnim životom i sa tretiranjem drugih života s kojima se susreću. Pored svih upotreba i zloupotreba, krst nosi ideju božanskog spasenja i praštanja koje poziva na međusobno, horizontalno, pomirenje i opraštanje. Mislio sam, draga gospođo, da sa tim, u tom trenutku ogrebotine vrata vaših kola od strane Harisovog sina, krst ima veze. Ali nema veze, prošlo je, zaboravili smo. Ali ako vas surfanje internetom nanese na moju web stranicu pročitajte sledeću priču.

Jedan vjeroučitelj ispitivao je svoje učenike. Pored ostaloga, postavio je i sledeće pitanje: “Po kojem će znaku drugi prepoznati da ste hrišćani?” Kako niko nije znao odgovor, prekrstio se da bi im pomogao. Jedan od učenika iznenada se dosjetio.
– “Po ljubavi!” uskliknuo je.
Vjeroučitelj je bio zatečen. Htio je da kaže “Pogriješio si”, ali se na vrijeme zaustavio.

… da mir imamo …

“Ovo vam kazah da u meni mir imate. U svijetu ćete imati nevolju, ali ne bojte se jer ja nadvladah svijet”
(Sveto pismo, jevanđelje po Jovanu 16:33)

Jevanđelje srijedom: Matej 5. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

U prvom poglavlju jevanđelja po Mateju pisao sam o ženskim osobama iz Hristovog rodoslova. Drugo poglavlje je bilo rezervisano za tri različite reakcije na Hristovo rođenje predstavljene kroz tri grupe ljudi: mudrace, Iroda i jevrejske vođe. U trećem se javlja još jedna nova ličnost, Jovan Krstitelj, te se opisuje njegov odnosa prema Isusu, mesijanskom caru. Hristovo kušanje je zapisano u četvrtom poglavlju.

Peto poglavlje sadrži Isusovu poznatu propovijed na gori, koja se nastavlja u šestom i sedmom poglavlju ovog jevanđelja. Ovdje Isus govori o sledećim temama:

blaženstva (3-12)
vidjelo (13-16)
Isusov odnos prema zakonu (17-20)
ubistvo (21-26)
preljuba (27-30)
razvod (31-32)
zakletva (33-37)
lex talionis (38-42)
poziv na oponašanje nebeskog oca (43-48)

Dok jedni u blaženstva ubrajaju i stihovi 10-12 i tako ih broje deset, drugi vide samo osam blaženstava u stihovima 3-9. Ukoliko ih brojimo deset, onda se poslednje blaženstvo sastoji od 11. i 12. stiha koji govori o temi progonstva zbog Isusa te radovanju zbog tog iskustva. Na taj način, deset blaženstava se podudara sa idejom deset zapovijesti. Blaženstva ne zamjenjuju zapovijesti nego ih nadopunjuju: “nisam došao da pokvarim zakon” (Matej 5:17).

Blaženstva su prikaz karaktera koji Hristos želi da njegovi učenici dostignu. To nije samo blagoslov za one koji su u takvom stanju – nego i poziv da takvi postanu (primjer, “blago onima koji plaču” nosi konotaciju pokajanja i žalosti). Krotki, gladni i žedni pravde, milostivi, čistoga srca te mirotvorci … sve su to Hristove osobine, koje postaju i osobine onih koji su se istinski susreli sa Njim.

Dalja konstatacija o misiji Hristovih učenika (vi ste so zemlji, vi ste vidjelo svijetu, 5:13-14) je uveliko povezana sa njihovim karakterom. Neko može biti “hulja” (namjerno sam izabrao ovu riječ) i biti fantastičan pekar, ljekar, apotekar … bilo šta. Ali da bi ispunio Hristov cilj soljenja i svijetljenja svom okruženju, to se postiže jedino promjenom karaktera na bolje. Na drugom mjestu, Hristos će govoriti o novorođenju (Jovan 3. poglavlje). Sva formalna veza sa religijskim elementima je besmislena ukoliko ne postoji promjena karaktera. No i tada, kada u dijelu toga uspijemo, Hristos opominje da kudos zbog toga pripada Bogu: “da vide vaša dobra djela i slave oca vašega koji je na nebesima” (Matej 5:16). Prema tome, istinski Hristov učenik je neko čiji karakter je sličan Hristovom i koji u tome ne vidi svoju veličinu.

Kako znaš?

Imam čudnu naviku, vjerovatno naslijeđenu od oca, da stalno skupljam stvari. On je tako znao da kupi šarafe, eksere i komade gvožđa koje nađe na putu vjerujući da će mu nekad u životu zatrebati (moram da priznam da ih je često znao iskoristiti). No u mom slučaju, to su papirne stvari: knjige, časopisi, članci, kopije, isječci … Dođe trenutak kada moram da ih sredim i da prelomim u sebi jer nekih moram da se riješim. Da bi došle nove. I tako u krug.

U jednom od takvih čišćenja nađem jedan od svojih prvih kontrolnih zadataka iz osnovne škole. Čini mi se da je u pitanju predmet koji se zvao “priroda i društvo.” Od devet pitanja, na dva sam pogrešno odgovorio i dobio četvorku. Danas dok posmatram ovaj list papira, mnoga teška pitanja mi on postavlja. Mnogo teža od onih na koja sam onda morao da odgovorim.

Prvo pitanje se tiče imena škole. Ta škola se nekad zvala Danko Mitrov. Rekli su nam da je on partizan, junak NOB-a, poginuo od četničke puške na obroncima planine Motajice, nekih 15ak km od moje škole. Već odavno se moja škola ne zove njegovim imenom. Danas je krasi ime našeg drugog velikog sina, koji se borio perom protiv drugačijeg okupatora, a živio na drugoj planini. U pitanju je Petar Kočić.

Drugi ispravan odgovor sam dao na pitanje ko čini porodicu. U pitanju su tata, mama, sin i ‘ćerka. Iako je uopštena – ne sastoji se svaka porodica od muškog i ženskog djeteta – bila je utoliko tačna što su porodicu kreirali muški i ženski pol. I ova “istina” je danas dovedena u pitanje. Kada su me slagali, u osnovnoj školi ili sad na kasnijim studijama?

Ako slijedim ovu logiku, sledeća pitanja su skroz opravdana: da li je izvor još uvijek mjesto gdje izvire voda? Da li je ušće i dalje mjesto gdje se sastaju rijeke? Da li se strane svijeta i dalje određuju kompasom? Da li sunce zaista izlazi na istoku a zalazi na zapadu? Je li devet i dalje 8+1? Ako jeste, zašto jeste? A ako nije, da li je to zato što nisam bio dovoljno veliki da saznam pravu istinu? Ili mi je ni drugi nisu znali prenijeti? Ili nisu htjeli? Ili nisu znali?

Bili smo uvjereni, za vrijeme i poslije ratnih i svih drugih sukoba, da će nam sloboda omogućiti da bolje spoznamo istinu. Ne mogu a da se ne sjetim jednog koji je tvrdio obrnuto: “Poznaćete istinu i istina će vas osloboditi” (jev. po Jovanu 8:32). I drugog koji ovog prvog pita: “Šta je istina?” (jev. po Jovanu 18:38). No najvažnije, a ujedno i najteže, pitanje koje bilo ko može postaviti sebi, jeste pitanje “kako znaš da je to što znaš zaista istina?” Ko ti je rekao? Ko je vrijedan tolikog povjerenja o kome će značiti toliko mnogo u tvom životu? Možda bi se tim pitanjima trebali pozabaviti u ovom kratkom životu dok sakupljamo (željezne, papirne …) stvari.