Robovanje našeg vremena

Svaki dan ih sretam, odrpane, blijede; pojedince, sa rukama otraga kao podrezana krila ili u grupama, vezani sve dva i dva, kao nerazdruživi drugovi u nesreći, a sve ih, po sredini, spaja jedan dugi lanac, kao bratstvo robovanja i zajedničkog jada. Ja bih htio da moje oči imaju tu moć, da u sebi zadrže sve slike ulica i trgova sa gomilama opterećenih, iznemoglih i vezanih ljudi i da te slike ostavim kao nevjerovatnu baštinu budućim naraštajima, da gledaju okrutnost i robovanje našeg vremena i da slobodu vole i čovjeka poštuju.

I kad god tako sretnem vezana brata svoga, prolijem dvije suze (o, ne vidljive, nego one u duši, koje se tajno i iskrenije plaču) i spustim ih u dušu kao na mali grob, jer svaki put kad vidim vezana čovjeka, ja saranim u sebi jedan malen dijelak slobode, pravde i dostojanstva čovjekova. Zaplačem se tako od očaja i stida, što sam malen i nemoćan prema tom velikm zlu i sramoti.

Ali ja nisam sam. Ja vjerujem, da se tisuće duša zaplače na pogled te vezane braće; i bezbrojni prolaznici i nesrećnici, koji moraju da prate svoje drugove i sami suci, ja vjerujem da proliju dvije suze nemoćna gnjeva kao i ja. I u svojoj nemoći i beznadnosti ja vjerujem još jedino u bratstvo suza, u to gorko more, koje se puni i širi i koje će napokon spojiti rastavljene i suhe obale i – preliti se, ogromno i svesilno. A okupana morem nijemih, dugo kupljenih suza, postidit će se tada sva zemlja i – dići i osloboditi. Izaći će na sunce potlačeni i siromasi i razvezat će se bezbrojne ruke vezanima, da grle, da rade i da se na molitvu sklapaju.

Tada će lakše biti i mojoj duši, jer će znati, da nije u sirotovanju i poniženju zalud plakala.

Ivo Andrić, Iz knjige “Crveni listovi”, (Ex ponto, Nemiri, Lirika; 162. strana)

Ljudski jad je svuda isti

Prolazim ulicama tuđeg grada, ali ja znam da je ljudski jad svugdje isti.

Na prozorima se cere bjelinom jastuci, perine i pokrivači kao da se utroba ovih tamnih zgrada pomalja kroz prozore; čini mi se da do mene dopire oduran dah noći, nakaznih života i ružnih briga.

Sunce, koje naliči suncu, sja tupo iza kupole kolodvora. U meni ledeno bolno kajanje kao klečanje na studenim crkvenim pločama pod kojima leže užasni grobovi. Na uglu sablasno drhti i plamsa jedna pokvarena svjetiljka i izgleda kao zakasnio pijanica sa svojim histeričnim plamenom koji je izgubio ravnotežu i sad plamsa u svjetlu dana posljednjim zamasima i umire jadnom i smiješnom smrti. Prilazim stražaru što stoji nepomično na raskršću i pitam ga za Spasiteljevu ulicu.

Ivo Andrić, 9. oktobar 1892, Dolac – 13. mart 1975, Beograd

O prirodi ljudskoj

Eto, griješe, truju se, raspadaju se; preziru i nipodaštavaju svakog, mrze jedni druge; dužni su, lakomi, sramotni, ali svako od njih drži glavu visoko, oštro gazi, slobodno gleda, dobro jede, lijepo se nosi, nikog se ne boji i ne stidi, radi šta hoće, ima što želi.

– Niko im ništa ne može!

I kad se svi, ovako kako jesu, nađu na drugom svijetu (jer, često joj je iznemogla misao bježala tamo), njoj se sve čini – ma koliko da je grehota – da nijedno od njih neće oboriti oči ni pred sjajem Božjeg lica, i da će se i tamo oni izdići, izdvojiti od ostalih i vladati po svojoj volji i svojim zakonima.

Ivo Andrić, Mara Milosnica

O sahrani samoubice

Tada se postavilo pitanje Fedunove sahrane. Draženoviću je naređeno da ode popu Nikoli i da se sa njim raspravi: može li Fedun biti sahranjen u groblju, iako je sam sebi oduzeo život, i da li pop pristaje da opoje pokojnika koji je bio unijat po vjeri.

U poslednjoj godini dana pop Nikola je naglo ostario i počeo da slabi na nogama; zato je uzeo za pomoćnika na velikoj parohiji pop-Josu. To je čovjek ćutljiv a nemiran, mršav i crn kao ugarak. On je poslednjih mjeseci vršio gotovo sve poslove i obrede po varoši i po selima, a pop Nikola koji se već teško kretao, uglavnom samo one koje je mogao da svršava tu kod kuće ili u crkvi koja mu je pored same kuće.

Po ritmajsterovom nalogu Draženović je otišao do popa Nikole. Đedo ga je primio ležeći na minderluku; pored njega je stajao pop Joso. Kad je Draženović iznio pred njega pitanje Fedunove smrti i sahrane, obojica popova su ćutala jedan trenutak. Videći da pop Nikola ne govori, pop Joso otpoče prvi, neodređeno i bojažljivo: da je stvar izuzetna i neobična, da ima zapreka i u crkvenim propisima i u utvrđenim običajima, i samo ako se dokaže da samoubica nije bio pri zdravoj svijesti i čistoj pameti, onda može nešto da bude. Ali da se na svom trdom i uskom logu, pokrivenom starim i izblijedelim iramom, ispravi pop Nikola. Njegov trup dobi onu statuarnu snagu koju je imao uvijek kad prolazi kroz čaršiju koja ga pozdravlja s desna i s lijeva. Prva riječ koju je progovorio obasja njegovo lice, široko, još rumeno sa ogromnim brkovima koji su se spajali s bradom, sa riđim, gotovo bijelim, gustim i čekinjastim obrvama, lice čovjeka koji je od svog postanka naučio da samostalno misli i da svoju misao iskreno kaže i dobro brani. Bez mnogo oklijevanja i bez krupnih riječi on je odgovorio neposredno i popu i vahtmajsteru:

– Sad kad se nesreća trefila nema više šta da se dokazuje. Ko će pri čistoj svijesti dići ruku na sebe? A ko bi smio opet uzeti na dušu da ga pokopa k'o nikakvu vjeru, neđe iza plota i bez sveštenika? Nego hajde ti, gospodine, živ bio, i naredi da se mrtvac opremi, pa da mi njega što prije sahranimo. I to u groblje jakako! Ja ću ga opojati. Pa poslije, ako ikad naiđe neki pop njegovog zakona, on neka doda i popravi ako nađe da nešto nije bilo kako treba.
A kad je Draženović izašao, on se okrenuo još jednom pop-Josi, koji je bio postiđen i iznenađen:

– Kako ne bih pustio u groblje krštena čovjeka? I što da ga ne opojem? Zar mu je malo što je bio zle sreće za života? A tamo, neka ga pitaju za grijehove oni koji će i sve nas ostale pitati za naše.

Andrić, Na Drini ćuprija, 152. str.