Nedavno me je posjetio moj prijatelj Haris iz Sarajeva te smo otišli zajedno na ručak. Sa nama je bio i njegov osmogodišnji (čini mi se) sin. Nakon završenog ručka, krenuli smo prema parkingu i ušli u auto. Dok je otvarao zadnja vrata mog starog golfa, Harisov sin ih je zakačio za auto parkirano do moga. U blizini je stajala gospođa, kasnije saznadosmo majka vlasnika auta, i vidjela je sve što se desilo. Počela je sa kritikom i pridikom:
“Zašto ne pazite na auto? Zašto ne pazite na dijete? Pogledajte šta je uradilo? A auto je od mog sina. Zašto ga puštate da sam ulazi i otvara. Vidite li ogrebotinu? …” Njenim upitnim i izjavnim rečenicima nije bilo kraja.
Izašao sam i pogledao ogrebotinu. Bila je sićušna, majušna i minorna. Ali, to je bilo auto njenog sina. Ponudio sam da joj platim; odbila je. Pozvao sam je da isto napravi na mom autu – nasmijala se: “Pa nisam toliko fanatična!” Ali nije prestala sa kritikom i pridikom. Pogledao sam u unutrašnjost auta: na retrovizoru je, po običaju mnogih vozača hrišćana, visio mali ali vidljivi krst. Tome potaklo da kažem sledeće:
– “S obzirom na ovaj znak koji visi u unutrašnjosti auta vašeg sina, čini mi se da bi ovu situaciju trebali mnogo lakše da riješimo?”
– “Kakav znak?”, pitala je.
– “Mislim na krst,” odgovorio sam.
– “Krst? Kakve veze on ima sa ovim što se desilo?”
Otvorio sam usta da odgovorim, ali sve što sam rekao je bilo “Oprostite, još jednom, gospođo.” Mahnula je rukom i okrenula se. A ja sam sjeo u auto i upitao Harisa: “Kakve veze krst ima sa bilo čim?”
Krst, cross, kreuz, križ … wikipedia kaže da je to “antropoidni simbol od dvije duži koje se sijeku, najčešće pod pravim uglom. Apstraktna predstava čovjeka raširenih ruku. Postoji u mnogobrojnim i različitim oblicima primjeren razvoju i promjenama kulturnog čovjeka. Predstavlja osnovni vjersko-religiozni simbol hrišćanstva.” Naravno, ovaj oblik je postojao i prije hrišćanstva, ali od trenutka kada je na njemu, pored nebrojenih ostalih, razapet i Isus iz Nazareta, za njegove sledbenike je dobio posebnu važnost.
Jednima služi kao magijski simbol zaštite, drugima kao modni detalj, trećima protiv uroka, četvrtima kao dokaz vjerskog pomodarstva … a postoji i oni koji, uz sve ove istorijski i kulturološki prisutne aluzije, pokušavaju da se probiju do te apstraktne predstave čovjeka raširenih ruku, Čovjeka Isusa Hrista. Vjeruju da ono što se onda, na krstu, Njemu desilo ima velike veze sa njihovim svakodnevnim životom i sa 
tretiranjem drugih života s kojima se susreću. Pored svih upotreba i zloupotreba, krst nosi ideju božanskog spasenja i praštanja koje poziva na međusobno, horizontalno, pomirenje i opraštanje. Mislio sam, draga gospođo, da sa tim, u tom trenutku ogrebotine vrata vaših kola od strane Harisovog sina, krst ima veze. Ali nema veze, prošlo je, zaboravili smo. Ali ako vas surfanje internetom nanese na moju web stranicu pročitajte sledeću priču.
Jedan vjeroučitelj ispitivao je svoje učenike. Pored ostaloga, postavio je i sledeće pitanje: “Po kojem će znaku drugi prepoznati da ste hrišćani?” Kako niko nije znao odgovor, prekrstio se da bi im pomogao. Jedan od učenika iznenada se dosjetio.
– “Po ljubavi!” uskliknuo je.
Vjeroučitelj je bio zatečen. Htio je da kaže “Pogriješio si”, ali se na vrijeme zaustavio.
