Život bez interneta

Poslednji tekst koji sam objavio na svom blogu 29. jula ove godine, govori o problemima koje nastaju zbog prevelikog izlaganja internetu. Ekrani ne prave posebne izazove samo onima koji se nalaze u osjetljivim godinama djetinjstva. Ova ista pojava, koja ima toliko dobrih i pozitivnih strana, utiče i na one koji su davno iza sebe ostavili period odrastanja. To je nešto sa čime se lično borim duži period vremena i smatram da je pojednostavljivanje životnog stila izuzetno potrebno svima onima koje posao i svakodnevne obaveze vezuju za virtuelnu stvarnost. Želeći da pređem sa riječi na djela, protekli mjesec sam eksperimentisao u ovom pravcu. Ovdje želim da podijelim neke svoje utiske iz života van interneta.

Vjerujte mi, može se preživjeti i bez internet konekcije. Moje iskustvo to dokazuje 🙂 – Elon Musk je nedavno prezentovao svoj novi projekat Neuralink čiji je cilj razvoj ultra jake bežične veze između mozga i kompjutera. Za mnoge evolucioniste ovo je očekivana sledeća etapa u procesu razvoja ljudskog bića. Ima onih koji smatraju da bez ovog koraka čovječanstvo neće preživjeti. Ali, još uvijek, ovo nije istina: za mnoge od nas internet nije neophodnost već luksuz bez koga se može i bez koga je i korisno provesti određeno vrijeme.

Izostavljanje internet veze u jednom periodu, otvara mnoge, često zapostavljene aspekte našeg života. – Ono na šta se fokusiramo, to postoje naša (jedina) stvarnost. Bez obzira koliko mnogo mogućnosti pruža internet veza, život je i dalje mnogo širi i šareniji od najbolje aplikacije za mobilni telefon. Ovo je možda posebno važno da razumiju oni mlađi među nama. Stvarni svijet još uvijek može da ponudi mnogo više nego virtuelni.

Odnosi sa živim ljudima su ono od čega se sastoji život. – Sva ispitivanja, ankete i statistike ukazuje da veza sa drugim ljudskim bićem je ono što donosi smisao življenju. To nije ni slava, ni lično ostvarenje, ni novac ni bilo koji drugi oblik stvarnog ili pseudo uspjeha. Da, pakao – to su drugi ljudi; ali ljudi su i raj takođe. Internet konekcija jako slabi međusobne ljudske veze. Ako se i ne odlučite na prekid internet veze na određeno vrijeme, onda bar odložiti svoj telefon tokom komunikacije sa drugim ljudskim bićem u stvarnom životu.

Povratak u virtuelnu stvarnost nakon određenog vremena apstinencije je jako zanimljiv. – Moj prvi login na društvene mreže nakon mjesec dana odsutnosti mi je otvorio oči za neke pojave. Čini se kao da više ništa nije isto. Neka reagovanja koja su mi ranije bila sasvim normalna, sada djeluju prilično … infantilna i nezrela u najmanju ruku. To ne može da se vidi i procijeni ukoliko smo online 24/7. Pravljenje vremenske i fizičke distance u odnosu na internet čini nas mnogo sposobnijima za procjenu korisnog i nekorisnog sadržaja kome smo izloženi. Ako ništa drugo, ovo je dovoljan razlog za eksperimentisanje. Meni je to zaista mnogo značilo.

Treba imati mjeru! – “Teoretski ljubav lepo zvuči / Malčice je drug'čije u praksi,” kaže poznata pjesma. Siguran sam da su mnogima jasni ovi izazovi virtuelne stvarnosti, ali je to jako teško sprovesti u djelo. Umjerenost je neophodna na svakom aspektu našeg življenja, a posebno u upotrebi savremene digitalne tehnologije. Koliko je previše, a koliko dovoljno vremena? Ako na ovo budemo sami odgovarali, možda ćemo lakše pogriješiti nego ako to pitamo nekoga ko nam je blizak i drag. Šta ti misliš, da li provodim suviše vremena na internetu ili ne? Naravno, ukoliko uputimo ovo pitanje, moramo biti spremni da čujemo i odgovor koji može da nam se ne svidi.

Ideologija i složenost svijeta

“Ideologije su jednostavne ideje prerušene u nauku ili filozofiju, koje navodno objašnjavaju složenost svijeta i nude lijekove koji će ga učiniti savršenim. Ideologije su ljudi koji se pretvaraju da znaju kako svijet da učine boljim mjestom, a da se prethodno nisu pobrinuli za unutrašnji haos. Ratnički identitet koji im daje ideologija prikriva dotični haos. Ideologije su zamjene za pravo znanje i uvijek su opasne kada dođu na vlast, jer prostodušan ja-sve-znam pristup nije pandan složenosti postojanja. Kada njihove društvene aparature ne uspiju da polete, ideologije ne krive sebe, već sve koji prozru pojednostavljivanja.”

Norman Dojdž (iz knjige “12 pravila za život”)

O krivici koju prebacujemo na druge

Ima tako mnogo neobuzdanih strasti u svijetu, tako mnogo nepobitnog i iskrenog optuživanja drugih ljudi, beskrajnih otežavajućih sukoba među ljudima, samo zato što svaki čovjek nosi osjećanje krivice u sebi od koje on ima jaku želju da se zaštiti tako što prebacuje svoje odgovornosti na druge ljude. Uživanje u ogovaranju i skandalima ukazuje na potrebu da se ljudi osjećaju manje izolovanim i samim, sa svojom potisnutom krivicom dok ističu krivicu drugih ljudi.

Ako je to tačno na opštem planu tačno je i u svakonednevnom životu. Kada smo nezadovoljni sobom mi se žalimo na druge. To je poput dječije igre “lovca papuče.” U njoj djeca stoje u krugu i svako dobacuje drugome papuču koju prima od prethodnog igrača. Iz igre ispada onaj kod koga koga se nađe papuča u trenutku iznenadnog zaustavljanja igre. Isto tako, čovječanstvo je poput djece: oni prebacuju krivicu jedni na druge.

Nažalost, postoji razlika između igre i krivice. Igrač koji proslijedi papuču onom do sebe, nema više papuču u svojim rukama; dok se mi ne rješavamo svoje vlastite krivice prebacujući je na druge. Kami (Camus) piše: “Ja znam bez sumnje da je svako prenosilac kuge, jer apsolutno niko na svijetu nije bez njenih osobina.”

Ako ne projektujemo svoje odgovornosti na svog bračnog druga, svoje roditelje, svoje prijatelje ili one koji nas izdržavaju, mi ih projektujemo na društvo, ekonomski sistem ili čak na određenu grupu ljudi koje smatramo odgovornima za sva zla u svijetu: Jevreje, kapitaliste, ateiste … Možemo takođe projektovati naše odgovornosti na naše pretke, ili na naše vlastito tijelo, posmatrajući ga kao nešto izvan nas samih za šta mi nismo odgovorni. Porast osiguravajućih agencija takođe odgovora ovoj potrebi prenosa odgovornosti, i tako smo stigli do tačke kada čujemo da uzročnik nesreće govori, “Nema veze, osiguran sam.”

U konačnosti, odgovornost se projektuje i prebacuje na Boga. Mnogi koji se ne usuđuju da to otvoreno ustvrde nose skriveno u sebi ogorčenost na Boga za sve svoje patnje i za sve svoje pogreške. Kao što je Adam prebacio Bogu: “Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh” (1. Mojsijeva 3:12) i tako suptilno ukazujući da konačna krivica počiva na Bogu koji mu je dao ženu.

Prirodno je za čovjeka da prebacuje svoju krivicu na druge ljude i na Boga. Ali on je se time ne rješava i pobuna protiv drugih i protiv Boga koja nastaje postaje zauzvrat izvor svježih poticaja na zlo, a samim tim i izvor nove krivice.

Paul Tournier, “Guilt and Grace”

Kako provesti godišnji odmor?

Ponoć je odavno prošla. Svi u našem autu spavaju, a ja vozim: upravo zbog toga volim voziti noću. Misli se rasprše niz cijeli put, odu na različita mjesta sa kojih ne moram brzo da ih vraćam. Putujem ja, a putuju i one dok se primičem planiranom cilju i odredištu: jednom malom selu u Makedoniji. Moja supruga je od tamo, a upravo smo proveli desetak dana u isto tako malom mjestašcu, u Bosni i Hercegovini, gdje žive moji roditelji. Pretičem automobile i oni pretiču mene; približivam se jednom od graničnih prelaza i gledam razne oznake na registracijama. Najviše vidim sledeća slova D, A, SLO, CH, I, B; malo manje F, N, NL, GB, CZ, RO… Vrijeme je godišnjih odmora i jedni idu kući, a drugi od kuće. Kada sam ja išao u školu, ovaj put se zvao “Bratstvo i jedinstvo” – danas su to termini čije značenje moramo da nađemo u riječniku.

Veliki broj ovih automobila prevoze putnike koji žele da stignu u Grčku na more. Njima ne smetaju požari koji ovih dana haraju Atikom. Odmoriti se, uživati u suncu i morskoj vodi za mnoge je idealan način iskorištavanja godišnjeg odmora. Ja odlazak na more nikad nisam smatrao posebnim: tamo odem samo zbog onih iz moje porodice koji to vole. A što sam stariji, javljaju se neke druge lokacije na kojima bih mnogo radije proveo vrijeme nego na obali i najljepše pješčane plaže. U stvari, nisu to lokacije koliko ljudi.

Naravno, svako ima pravo da provede svoje vrijeme kako želi. Ali dok vozim i posmatram automobile sa krovnim nosačima i ostalim predmetima koji jasno ukazuju da je krajnja destinacija more, razmišljam i to razmišljanje dijelim ovdje sa vama. Sigurno da ima onih koje previše vremena provedu na jednom mjestu i kojima godi i treba udisanje morskog vazduha. Ali mislim da je djeci koja odrastaju negdje “tamo daleko” isto tako potrebno da se povežu sa nekim lokacijama koje su (bile) važne njihovim roditeljima i roditeljima njihovih roditelja. A šta ako se to posebno i dragocjeno iskustvo ne može prenijeti? Možda je to samo odraz moje nostalgije zbog kratkog vremena provedenog u nekom drugom kraju ovog svijeta.

No godila mi je šetnja poznatom šumom, u koju sam često zalazio kao dijete i na čijim starim deblima još uvijek mogu vidjeti urezane poznate inicijale i predmete. Pogled na livade kojima sam tračo i njive na koje sam vodio životinje. Odlazak kući djeda i bake u kojoj već neko vrijeme niko ne živi nego samo navrati. Kuća je dobila novu fasadu i time uveliko promijenila izgled. Ne mogu takvu da je smjestim u svoja sjećanja: otima se i gubi svaki put kada je povežem sa voćkama koje ju okružuju. I po prvi put se protivim napretku i promjeni na bolje: trebala je ostati onakva kakvu sam je upamtio i kakva je mogla da zadrži moje uspomene. Ova nova farba kao da je istjerala iz nje njene vlasnike, ukućane i sve one vezane za njih. Pomogao je malo komšija Desimir kada se kratko zaustavio i podijelio najnovije informacije vezane za svoju djecu i unuke koji, takođe, žive daleko od ovoga kraja. I onda se sjetim penjanja sa njegovim sinom na djedova trešnju i još nekih događaja, koji mene vežu za to mjesto i te ljude. A tih ljudi nema: čini se kao da su prisutniji oni koji su mrtvi, ali umrli na ovom tlu, a ne oni što žive na nekom tuđem.

Posjeta školi u kojoj sam završio svoje osnovno obrazovanje potakla je mnoge uspomene. Tim više, što sam – iako je vrijeme raspusta – u njoj baš tog dana sreo svog učitelja. On me proveo kroz školu koja nije doživjela puno promjene: novi je pod, novi su prozori. Mnogo je novih radnika u njoj, i nova je slika na zidu svake učionice. Sa tog zida nas je gledao Josip Broz Tito, a ovu sadašnju djecu princ Rastko Nemanjić, tj. monah Sava. Na kraju dana, otišao sam do jezera na koje sam s ocem dolazio. On je ribolovac ali je jezero – za to vrijeme – bilo predaleko od naše kuće: put je bio loš, a prevoz ne tako lako dostupan kao sada. Nije to bilo prije stotinu godina, ali je zaista bilo tako. Vozili smo se biciklima po neasfaltiranom drumu da bi tamo proveli par sati gledajući u štapove i sanjajući ulov. Dugački put nazad je bila jedina briga.

Dok smo mladi pitamo se kako iskoristiti vrijeme. Kada to vrijeme prođe, pitamo se u šta smo ga potrošili. Bio sam ja i na mnogim drugima mjestima i u drugim zemljama, ali nekako su uspomene vezane za ove lokacije draže i drže se duže u moždanim ćelijama. A negdje duboko u neoronima se smjestilo i ovo pitanje koje počesto izlazi na površinu i traži jasan odgovor. Nije to pitanje kako provesti godišnji odmor, koliko kako iskoristiti godine koje smo dobili i na šta ih potrošiti. Poteško pitanje za godišnji odmor? Ništa onda, nastavimo svoj put prema nekoj egzotičnoj lokaciji koja će otjerati ovo pitanje kao i uspomene iz djetinjstva. Ali u ključnim trenucima života, dendriti neće na svjetlo dana iznijeti selfi slike sa plaže nego lica i riječi dragocjenih nam osoba. Zato se na vrijeme povežimo sa dragim ljudima, a ne sa lijepim mjestima. Ne dajte da vas reklame prevare.