Slavna a nepoznata

Slika djevojčice sa prodornim zelenim očma koja je objavljena, po prvi put, na naslovnoj strani časopisa National Geographic 1985. godine, naslovljena samo sa „Afghan girl“, posjedovala je neobičnu i neobjašnjivu snagu, koja je privlačila sve koji su je, makar jednom, vidjeli. Bila je izabrana za NAJBOLJU FOTOGRAFIJU u stodvadesetogodišnjoj istoriji ovog renomiranog časopisa, Amnesty International je iskoristito kao lice na svojim brošurama i posterima, bila je objavljena i štampana nebrojeno puta. Dostigla je kultni status. Ona nije ni umjetnica, ni političarka, ni revolucionar. Majka je troje djece i sve dok je Steve McCurry nije ponovo pronašao, nije bila svjesna činjenice da je jedno od najprepoznatiljivijih lica zapadnog svijeta. Sopstvena slava će joj ostati nepoznata koliko i nama njeno ime. Ovo je slika djevojke po imenu Sharbat Gula slikana 1984. godine, kada je imala 13. godina.

Steve McCurry, američki fotograf, posjetio je 1984. godine izbjeglički kamp Nasir Bagh u Pakistanu, u vrijeme sovjetske invazije na Avganistan. „Samo sam se okrenuo, a ona je stajala i gledala me. Trajalo je nekoliko sekundi.“ Želio je dobru fotografiju, ne shvatajući da će taj trenutak obilježiti njihove živote. Nakon 17 godina potrage, misteriozna „avganistanska djevojčica“ napokon je pronađena. Živi sa svojim mužem i djecom negdje u ovoj ratom napaćenoj zemlji. Bez škole, a sa svim ožiljcima koje jedan oružani sukob nosi; roditelje nikada nije upoznala, ubijeni su dok je još bila beba, svoje djetinjstvo provela je u izbjegličkom kampu u Pakistanu, sve dok se 1992. godine nije vratila. Preživjela je i talibanski režim, a sve to sa svojih tridesetak godina, mada vam ni ona neće reći koliko ih tačno ima, ne zna ni sama. Njeno ime je Sharbat Gula.

Danas Sharbat Gula i dalje živi u Avganistanu, zamolila je da se tačno mjesto njenog boravišta nikada ne objavi. Steve McCurry i National Geographic drže datu riječ, pokušavajući da joj pomognu da svoju slavu pretvori u bolji život. Časopis je, u njenu čast, osnovao humanitarni fond koji pomaže ženama u Avganistanu.

Pred našim očima putem televizije, interneta i svih drugih vrsta medija neprestano se prikazuju lica (i naličja) mnogih osoba koje svi zajedno tretiramo kao slavne i poznate. Engleski jezik je izmislio i posebnu riječ za njih koja je bez imalo otpora, kao i njihova slava, ušla u većinu drugih jezika i društava. I baš kao što se samo proslavlja golgeter, a veoma rijetko (ili skoro nikad neki odbrambeni igrač ili golman) nakon pobjede određenog tima, tako i mnogi drugi ljudi koji su uveliko doprinijeli slavi pojedinaca nikada neće vidjeti svjetlo dana. Zato je slava i veličina bilo koje medijske osobe tako relativna: uvijek joj doprinose oni za koje se nikada i ne sazna.

Ovo je ujedno pokazatelj kako svako od nas može uveliko uticati na ljude i svijet oko sebe iako nije poznat i popularan. Nije potrebno biti Madona ni Maradona da bi u ovom svijetu ostavili trag. Svako od nas je jedinstven i poseban. Postoji kamera koja bilježi mnogo bolje, bez obzira gdje se nalazili. Baš kao što je to Balašević davno otpjevao: „Neko to od gore vidi sve…“

Krvna grupa

Majku ne volim. Otvoreno joj kažem da je mrzim. I još gore, da je kurva, klošarka, alkoholičarka. Znate tužno je što joj to kažem, ali je istina. Kući dovodi nepoznate muškarce, piju, kockaju se, i svašta rade. Ne mogu da kažem, prema meni su fini, niko me ne dira.

Ona i nije nikakva majka; ostavila me na ulici kad sam se rodila. Neka žena me našla i odnela u dom za bebe. Posle, kad se pojavio tata, priznao me za ćerku. On je mnogo pio. Sad više ne pije, ali dok je bio sa mojom majkom mnogo je pio. Razišli su se, a u stvari nikad nisu ni bili venčani.

Onda je ona tražila izdržavanje, kao za mene, a on je rekao: – Ne dam, teraću do suda, to nije moje dete. Čik dokaži, kaže ona i odemo svi troje u zavod za krv. Posle toga kažu: – Mile ti nije otac. Pitala sam majku, kako to da mi Mile nije otac, a ona kaže: – Ko ti je kriv što imaš levu krvnu grupu. Ja je pitam, pa dobro ko mi je onda otac? Otkud znam, pored tolikih, kaže moja majka meni. Da me je slagala lakše bi mi bilo. Uvek se ljuti kad je pitam ko mi je otac i uvek kaže: – Ne znam.

Pre dva dana je bila ovde u prihvatilištu da me poseti. Kaže, hoće da mi uzme prezime, da je ne brukam. Ja ne znam da li to može, i šta ću ja bez prezimena. Htela sam zato da odem kod Mileta, da sa njim razgovaram, ali on je stalno na putu. Ne znam da li će mi on dati prezime, kad kažu da mi je niko i ništa. Kao da je najvažnija kakva mi je krvna grupa. Čula sam da može tačno da se utvrdi ko ti je otac, samo do pete godine. A te krvne grupe, to uopšte nije sigurno. Možda su meni menjali krv dok sam bila u domu za bebe. A možda je i moj tata imao neku nesreću pa su i njemu menjali krv.

Ako i Mile neće da mi da svoje prezime, ne znam gde da ga tražim, kad mog pravog oca ne zna ni moja majka. Možda je ipak Mile moj otac.

Devojčica, 13 godina; učenica VII razreda osnovne škole.
“Vršeći svoju redovnu službu u auto-patroli u gorenavedenom vremenu našao sam Milicu na Kalemegdanu gde bez veze skita po parku, sklanjajući se od hladnoće ispod drveća” (iz prijave milicionera)

Materijal za ovu knjigu je nastao tokom redovnog rada na radnim mjestima psihologa u Centru za socijalni rad Zemun i Prihvatilištu za decu i mladež u Beogradu.

O poimanju čuda

Jedan od najvećih nesporazuma između vjerujućih i nevjerujućih jeste u pristupu, i jednih i drugih, čudu. Vjerujući ljudi veoma vole da se pozivaju na čuda i stiče se utisak da je čitava njihova vjera i zasnovana isključivo na “čudesima”, na natprirodnim pojavama. Vjerujući ljudi ne shvataju da to uporno pozivanje na čuda, ta kazivanja o lavovima koji riču na grobobovima tugujući za svetim otšelnicima, o čudesnim uplivima onostranoga u svakodnevni život, o snovima i viđenjima – sve to vrlo često, umjesto da ubijedi nevjerujuće i da ih privuče k vjeri, naprotiv, samo razdražuje i okreće protiv vjere.

Zaista , kada bi u svijetu bilo toliko vidljivih čudesa – svugdje, svakodnevno – kako to ispada po pričama neki vjerujućih ili po određenoj religijskoj literaturi, onda bi naprosto neshvativo bilo kako i dalje uopšte postoje oni koji ne vjeruju.

A sa druge strane, kod nevjerujućih, to uporno poricanje bilo čega “čudesnog”, kao i stalno htjenje da se ne prizna, da se ne vidi, da se ne osjeti postojanje – makar ono bilo i nepojmivo razumu – nesumnjivo postojećih prodora u život onoga što je neizrecivo, neobjašnjivo i nesvodivo na tablicu množenja, svjedoči o njihovom strašnom duhovnom sljepilu i uskogrudosti. I tako su se obrazovala i stoje jedan naspram drugog dva tabora, oba jednako uporna i jednako nepomiriva. Jedni tvrde, i kada treba i kada ne treba, “Evo čuda, evo natprirodnog narušavanja zakona prirode!”, drugi odgovaraju: “Ne postoje nikakva čuda, sve se do kraja može objasniti, sve je dostupno razumu, sve je racionalno!”

Aleksandar Šmeman, Živeti danas po jevanđelju, 126-127.

Ima svašta ali novo nema ništa!

– Ama ima od dobra bolje.
– Ima, može biti da ima, ali to – nije dobro.
– Zašto nije dobro, po čemu nije dobro?
– Pa eto, kako da ti kažem, kad je čovjek dobro, on zna na čemu je i sjedi s mirom, a to ”bolje” goni te da tražiš još bolje i … to kraja nema. Pusti!

Ima svašta i koješta, ali novog – ako ćemo pravo govoriti: nema ništa. Nema, nema, vjeruj ti meni! A to što neki pričaju nemoj ti da slušaš ni uzimaš srcu. Ništa to nije. Otkako je svijet postao, uvijek se među ljudima jedni isti konci pletu i mrse i raspliću, samo se ljudi mijenjaju, pa im to izgleda novo.

(Ivo Andrić, Priča o soli)