Život je dug i mučan, kako da ga prebrodimo?

Život je dug i mučan, kako da ga prebrodim, kad na mene naiđe umor i želja smrti?
– Nasloni glavu na čije rame, sij njivu i hrani svoju djecu, potrpi i život će proći.

Godina je duga i oskudna, kako da je pređem kad naiđu zli mjeseci?
– Pomisli da je bilo i gorih i da će doći bolji i pretrpi; godine brzo prolaze.

Mjesec je dug i težak, kako da ga preživim kad mi dotežaju brižni dani, bez kraja?
– Mjeseci se izmjenjuju, prolaze brzo, a s njima i brige.

Dan je dug i siv, kako da ga podnesem kad me zamori i rastuži?
– Dani teku brzo. Potrpi! Donijeće radost i odnijeti bol.

Sati su dugi neveseli, kako da ih premtnem kad donesu strah i žalost sa sobom?
– Brzo iskucavaju sati, radi i zaboravljaj, imaćeš miran san i radosno buđenje.

Minuti su dugi i bolni, ko će ih izdržati kad se jave gorke misli i kajanje?
– Da, moli Boga, sine, da ti u zloj minuti dade utjehu.

Ivo Andrić, Ex Ponto

Sretan novi dan

Moj sin Isak je rođen 2014. i ima više od tri godine, kako ga ja još uvijek predstavljam ljudima. Odnedavno je počeo da, svaki put kada ustane, odškrine vrata sobe, kuhinje, kupatila – u zavisnosti gdje se ko od nas tada nalazi – uzvikne “Novi dan!” Nije uvijek zadovoljan našom reakcijom: očekuje da se svaki put iznenadimo i oduševimo, pa čak malo i uplašimo. Nakon što je nekoliko dana ponovio ovaj svoj ritual, uvjerio me u istinitost i smisao svojih riječi te dijelim sa vama ono što me naučio moj trogodišnji sin. Malo više od tri godine.

Ovih dana mi jedni drugima izražavamo najljepše želje za novi period vremena. Sa mnogo aspekata ova podjela na godine ima smisla, ali možda bi trebali malo “usitniti” kada posmatramo svoj vlastiti život. Što ste stariji, vrijeme brže prolazi tako da se godina dana ne čini mnogo velikom i dugačkom: brzo ona prođe. Ali, sa druge strane, ko nam može garantovati i tu godinu? Pored dugoročnog planiranja i razmišljanja, valjalo bi staviti naglasak i na svaki (novi) dan.

Prečesto nismo zadovoljni trenutnim stanjem. Sa nostalgijom gledamo unazad u zlatne prošle dane. Prošlost je bolja jer je poznata, ne donosi strah i nesigurnost kao budućnost. Takođe, u to vrijeme smo bili mlađi, a samim tim je sve izgledalo drugačije. Oni snažniji među nama pronalaze osnovu i da se nadaju boljem u budućnosti. Kada kažu “Sretna nova godina” ne znaju tačno šta bi trebalo donijeti tu sreću, ali se uvjeravaju: “Mora biti bolje!” Čak i kad smo dotakli dno, jedina opcija je da se odgurnemo o isto ka površini. I tako, u našem razmatranju lijepe prošlosti i očekivanju bolje budućnosti, prolaze dani.

Ako je nekog ova Isakova misao podsjetila na onu latinsku Carpe diem, možda nije mnogo pogriješio. Mada, moram da vas razočaram, moj sin je ne poznaje i još uvijek ne zna da čita. U svojoj prvoj knjizi Oda, Horacije (65-27 prije Hrista), jedan od vodećih rimskih lirskih pjesnika, je napisao sledeći citat odakle mi uzimamo poznatu uzrečicu:

Ne pitajte (to je zabranjeno znanje), koje su naše određene godine,
moje i tvoje; ne pregledajte tablice vavilonskih vidjelaca.
Mnogo je bolje nositi budućnost, moj Leukone, kao i prošlost,
Bilo da nam Jupiter ima dati još mnoge zime, ili je ovo naša poslednja;
Prokušaj svoje vino i dokaži svoju mudrost; život je kratak, treba li se nadati više?
U trenutku našeg razgovora, zavidno vrijeme je bilo daleko,
Uhvati sadašnji trenutak (Carpe diem), vjeruj u sutra onoliko koliko možeš.

Helenistički bogovi nisu mnogo marili za ljude, osim ako od njih nisu imali neke koristi. Zato Horacije ne očekuje pomoć sa strane i ne nudi puno optimizma. Čovjek je sam kovač svoje sreće – u otuđenom svijetu do ove tvrdnje dolazimo induktivnim putem, preko vlastitog iskustva, jer drugačijeg, na žalost, nemamo. Ali jedan životni vijek poslije Horacija, nastupa čovjek koji je učio prilično drugačije, i riječima i djelom. Prema životu, tačnije rođenju, tog čovjeka mi mjerimo vrijeme i brojimo godine.

On nije tvrdio da je čovjek napušteno biće niti da čovjek čovjeku treba da bude vuk. Uvjeravao nas je da nismo sami te da se Bog veoma interesuje i intenzivno brine za svakog od nas pojedinačno. Njegovo rođenje je bilo vrhunski dokaz pažnje onoga koji sjedi na prijestolu svemira. U jednom od Njegovih zabilježenih govora, pozvao nas je da se ne brinemo za budućnost, da je prepustimo Njemu, te da se usmjerimo na mudro iskorištavanje povjerenog nam dana. “Ne brinite se dakle za sutra; jer sutra brinuće se za se. Dosta je svakom danu zla svoga.” (jev. po Mateju 6:34). Danas je jedino vrijeme koje imamo, sutra nije sigurno.

Neki od onih koji su povjerovali u Njegove riječi iskusili su sledeće i pozvali i druge da to dožive: “Svakoga jutra posvetite sebe za taj dan Bogu. Predajte sve svoje planove Njemu da budu izvršeni ili napušeni, onako kako Njegovo proviđenje odredi. Život u Hristu je život mira. Vaša nada nije u vama samima, već u Hristu. Vaša slabost združena je sa Njegovom silom, vaše neznanje sa Njegovom mudrošću, vaša nesigurnost sa Njegovom postojanom snagom.” Danas već, jer sutra nije naše.

Jevanđelje po majmunu

Prošle sedmice pogledah poslednji nastavak popularne franšize o majmunima, Planet of the Apes. Toliko mnogo zanimljivih poruka u tom filmu. Dijelim nekoliko ideja kojih se još uvijek mogu sjetiti:
1. Razlike i različitost: govori se o dvije grupe bića, ljudi i majmuni. Možemo se pitati za šta nas sve mediji pripremaju kroz ovakve filmove, ali je jasno da su ljudi svjesniji danas potrebe za zaštitom onih koji su različiti i drugačiji. I kako i oni imaju prava i potrebe i slobode. I da, nisu u pitanju samo seksualne manjine, koje su dobile medijski prioritet, nego one druge i ostale o kojima se malo kada priča.
2. Kritika imperijalizma i kolonizacije: nemoguće je ne vidjeti ideje holokausta izmiješane sa nacizmom i drevnim Rimom. Vojska maršira svako jutro i pozdravlja zaluđenog vođu uz (američku) zastavu i himnu. Prisilni rad bez osnovnih uslova za preživljavanje nije samo stvar prošlosti nego za mnoge sadašnjosti ali i strah da se ništa neće promijeniti ni u budućnosti.
3. Vrijednost i važnost porodice: da li je to zbog toga što su emocije “usađene” u životinje pa one dolaze tako jako do izražaja? Ili jednostavno svaki put kad vidimo ljubav roditelja prema djeci mi shvatamo da je to ono suštinsko i najvažnije? Šta god bilo, jako moćno je prikazana ljubav Cezara prema svojoj porodici, čak i u njegovoj želji da ih osveti. Sa druge strane stoji vojni zapovjednik koji skreće umom nakon što ubija svog sina koji je napadnut virusom opake bolesti. Odnos roditelja i djece uveliko određuje cijeli naš život. Mislimo o tome i uradimo nešto pozitivno za naše najbliže i najdraže.
4. Evolucija i revolucija: tvorci filma očigledno vjeruju da su čovjekoliki majmuni stvarni preci homo sapijensa. Iako spominju mnoštvo biblijskih i evanđeoskih termina (o njima kasnije), stoji misao da su ovi primati sposobni za mnogo više od onoga što smo do sada mislili o njima. Ne samo da nauče ljudski jezik, nego su i njihove analitičke sposobnosti daleko iznad nekih ljudi. Jasna je poruka da se evolucija nastavlja. Sa druge strane, kroz borbu za moć i podizanje revolucija ljudska vrsta stagnira i postoji mogućnost da nestane. Da bi to spriječili (neki) ljudi prihvataju uvriježeno mišljenje da jači opstaju i zbog toga žele da unište oni koje smatraju nižom vrstom. Među njima postoje i pozitivni primjeri, utjelovljeni u bolesnoj djevojčici koja nastavlja svoj život sa majmunima. Ona dobija simboličko ime Nova (novorođenje nastaje druženjem sa drugačijima) jer je ona drugačija od svog roda koji želi da uništi majmune.

5. Svaki film i priča imaju istu strukturu, još davno je to utvrdio Vladimir Prop. I ovaj ima heroja koji prolazi kroz svoje lične krize i borbu sa ”mrakom u sebi.” Kao i svaki pravi heroj, on pobjeđuje sebe (odustaje od osvete) i ostaje pozitivan do kraja. Nemoguće je ne vidjeti biblijsku sliku Isusa Hrista u Cezaru. Možda bi neki hrišćani na ovu rečenicu reagovali poput nekih Muslimana na karikature Muhameda. Kako god, i Cezar je razapet i žedan, a jedan iz njegove vrste – izdajnik – mu se ruga i zlostavlja ga. Cezar poziva svoje ne jedinstvo i uvjerava ih da su samo tako snažni. Za razliku od majmuna Kobe, uči ih da majmun ne smije ubijati majmune. Ima tu i mojsijevskih momenata: vođenje u obećanu zemlju i umiranje pred istom. Cezar je vidi izdaleka, oni sada mogu i bez njega, jer su druge potencijalne vođe spremne za svoj zadatak: Moris progovara na samom kraju, a Cezarov sin Kornelijus je spašen.
6. Zlo biva kažnjeno: u današnjem svijetu relativizacije, lijepo je podsjetiti se ove misli i pokušati vjerovati u nju. Zlo i nosioci istog neće trajati vječno. Za razliku od mnogih drugih filmova u kojima je za uklanjanje zla potrebna nadčovječanska snaga glavnog junaka, ovdje je drugačije. Zlo samo sebe uništava: vođu napada bolest i on izvršava samoubistvo, a sve ostale zatrpava lavina izazvana detonacijama. Da li je to naučavanje o postojanju božanske pravde ili o nasumičnom djelovanju sila priroda? Trenutak pokretanja lavine je previše tačan da bi bio slučajan.
7. Ideja žrtvovanja za druge je neizostavna u skoro svakom filmu. Zašto je to tako? Zašto je upravo ova ideja nezaobilazna i obavezna kao glavno pokretačko sredstvo najviših vrijednosti i najdubljih emocija? Jedan od odgovora na ovo pitanje je dao i Meša Selimović sledećim riječima: “Poslanstvo Isusa Hrista, svejedno da li se naziva Isus Hrist, Isus Krist ili Isapejgamber, to je najljepši i najplemenitiji simbol koji je čovječanstvo stvorilo. Otkako mi je dr Drago D. ukazao na njegovu ljepotu, sve do danas – mada već odavno ateista – nisam otkrio ništa ljepše i sadržajnije: čovjek koji svojom patnjom iskupljuje grijehe drugih ljudi – to je grandiozna moralna i poetska slika najvećeg humaniteta, i ostala je neokrnjena bez obzira na sve devijacije hrišćanstva.” Kao ateista, on vjeruje da je čovjek stvorio ovaj simbol. Onim drugima je ovo istorijska stvarnost i činjenica. Krajnje je vrijeme da nas, koji vjerujemo u istinitost ovog simbola, on/On potakne u pravom pravcu djelovanja i razmišljanja.

Nove čarape

Jutros sam ustao i krenuo u svakodnevne obaveze ne primjetivši jednu sitnicu: lijeva čarapa je imala rupu pri samom vrhu. S obzirom da mi je lijeva noga veća od desne – to primijetim svaki put kada kupujem novu obuću – možda je i sa noktima slično 🙂 Šta god da je, bilo je vrijeme da ove čarape budu zamijenjene i ranije, ali nisu. Nisam nikakav bogataš, ali ni čarape nisu ekstremno skupe: bar one turske, pamučne, koje možete kupiti na svakoj pijaci, a u razvijenim zemljama poput naše, čak i pored puta, od strane penzionisanih radnika i još češće njihovih supruga, udovica. Otvorivši ladicu sa čarapama, pronašao sam nekoliko novih, još uvijek zapakovanih, pari čarapa koje stoje nedirnute. Nisu one tamo slučajno dospjele: oni koji poznaju moju suprugu znaju da kod nje ne postoje slučajnosti u uređivanju stambenih prostorija. Ja sam i ranije znao za njih, ali eto, sve sam mislio kako ih trebam sačuvati za neko bolje vrijeme.

Ova ideja odlaganja za neko drugo vrijeme se odražava i na drugim aspektima mog života. U decembru se ukaže lijep i sunčan dan, koliko u decembru dan može da bude takav, ali ipak ni dio njega ne iskoristimo s porodicom jer moramo nešto drugo važnije da uradimo. Moj sin ima dvije godine i priznajem da prođe ponekad i previše vremena a da mu ne posvetim dovoljno pažnje i dovoljno sebe. A on samo sada ima dvije godine. Ovaj negativni niz može da se nastavi u nedogled.

Vjerovatno ste vi koji čitate ove moje tekstove mnogo normalniji ljudi od mene i nemate ovih problema. Ne znam da li je to zaostavština rata u kome smo malo toga imali, a i ono što je bilo, čuvalo se za neko buduće vrijeme, jer je sadašnjost bila neizvjesna. U svakom slučaju, postoji te tendencija da živimo sutra – a da danas samo životarimo, preživljavamo, čekajući ljepše vrijeme, bolje ljude i srećnije trenutke. Na kraju krajeva, u periodu smo iščekivanja Nove godine i svih ostalih praznika: vjerovatno će tada, ili bar poslije toga, da bude bolje. Do tada slijedimo političku mantru koju je Dubioza Kolektiv otpjevala: šuti i trpi. A ipak, ja ovdje ne govorim o geopolitičkim mogućnostima i globalnim (ekonomskim) promjenama. Govorim o svom (i svakom sličnom) stavu: da zaboravimo živjeti danas jer se plašimo sutrašnjice.

Bez želje da povrijedim sve one koji uistinu moraju da se “stisnu” i više nego što je krevet dugačak zbog teške situacije u koju su ih velikim dijelom doveli oni drugi oko njih, mislim da veoma često postoji mogućnost za izbor našeg boljeg i drugačijeg stava. Možda će moju poentu još bolje objasniti jedna pričica koju sam davno pročitao, a koja nosi naslov “Sada je vrijeme.”

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednoga dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum.
“Šta radiš?”, upitao je.
“Pokušavam da nađem najsitnije krompire koje ćemo iskoristiti za večeru. Krupnije i bolje krompire iskoristićemo kasnije.”
Otac se smiješio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izručio natrag na gomilu.
“Ako tako postupaš uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvijek jesti najbolji krompir.”

Dakle, od onoga što nam je palo u dio, bilo malo ili malo više, izaberimo najbolje. Težimo izvrsnosti u najmanjim stvarima i vjerujem da će to donijeti pozitivan rezultat. To se neće uvijek odraziti samo na naše živote, ali zasigurno na živote onih oko nas. A onda ko zna, kako će sve uticati na nas lično. Isprobajte! Gore prenešena priča završava sledećom moralnom poukom:

Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo da li ćemo biti takvi i u budućnosti. Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje!