Knjiga o Jovu: Utjeha tokom dezorijentacije

Dezorjentacija koju Jov doživljava čini se kao najraniji biblijski primjer duhovnog bola. Duhovni bol se može definisati kao nesuglasica između nečijeg pogleda na duhovni život i iskustva te duhovnosti u ličnom životu. On je najčešće izražen kroz uzvik ”Zašto Bože?!”

Razgovor između Jova i njegova tri prijatelja otkriva određene izazove sa kojim se suočava onaj koji nudi pastoralnu pomoć osobama koje se nalaze usred katastrofe. Njegova tri prijatelja se poistovjećuju sa njegovim bolom još posmatrajući ga izdaleka i počinju drevni ritual žaljenja (cijepanje odjeće, posipanje prašinom po glavi i sjedenje u tišini sa ožalošćenom osobom). Nakon prekida tišine, Jovovi prijatelji pokušavaju da ga umire i ućutkaju. Jovova prva reakcija je šokirala njegove prijatelje i oni ga savjetuju da se smiri i da govori umjerenije. Jedan od njih, Elifas, ilustruje dvije pogreške tokom tješenja osobe u boli. Prva pogreška je iskušenje tješitelja da se usmjeri ka isticanju poznatih religioznih motiva: u ovom slučaju to je Božja suverenost i insistiranje na bogobojaznosti (strahopoštovanju) u obraćanju Bogu. Ovakav pristup smatra da i usred najveće patnje bilo kakav oblik kršenja osnovne vjerske pristojnosti mora biti spriječen. Druga slabost jeste naglasak da je važno da se održi stav poniznosti. Ovo je drugačije od primjera koje nalazimo u Bibliji, gdje su se biblijske ličnosti uključivale u žustar dijalog sa Tvorcem, tražeći odgovor na svoju muku kad već nije bilo rješenja problema. Elifas podsjeća Jova da je njegov govor zasnovan na oholosti i neadekvatnom znanju. Poziv na poniznost i pobožnost u ovakvim situacijama čini da tješioc izgleda izolovan od bolne stvarnosti lične ranjivosti zbog grijeha, očaja i katastrofe.

Zanimljivo da Elifas prebacuje Jovu zbog ispoljavanja emocija (15:12-13). Kako bi Jov mogao izbjeći osjećaj gnjeva dok prolazi kroz sve probleme, uključujući nedostatak empatije od strane svojih prijatelja? Njihove riječi veoma često odslikavaju okrivljavanje žrtve radi uspostavljanja religijske ispravnosti. Usred velike patnje, emotivni integritet tješitelja i spremnost da prihvati autentično iskustvo onog koji pati su krucijalni za omogućavanje ispravnog pristupa za susret sa Bogom. Čini se da u slučajevima susreta sa patnjom i pokušaja tješenja onog koji pati, tješitelj se suočava sa izazovom između održanja stava pobožnosti i iskrenosti.

Takođe, prilikom savjetovanja, i samog prebivanja u blizini onog koji pati, veoma je važno izbjeći ideju retribucije: dobri dobivaju dobro, a loši pate. Jednostavno, ovakav pristup nije ispravan i ne olakšava niti objašnjava situaciju. Jov nikada ne dobija odgovor na pitanje zašto on pati i to je u stvari poruka ove knjige: postoje problemi u životu na koje, ljudski gledano, nema rješenja.

Zanimljivo da i Jov i Bog postavljaju pitanja, samo što Jov pita ”zašto,” Bog pita ”ko?” Kroz cijelo propitivanje Bog pokušava da uvjeri Jova kako njegovi problemi nisu dio Božjih sudova. Iskušenje onih koji pate jeste da (o)sude: sebe kao one koji zaslužuju nevolju ili Boga kao nepravednog. Ipak, knjiga o Jovu naglašava da nijedna od opcija nije ispravna u ovom slučaju. Da bi Jov bio u stanju da sudi Bogu trebao bi biti jednak kao Bog, da posjeduje jednaku mudrost, silu i veličanstvo i da vlada nad svim. Ovu misao još dalje razrađuje kroz opis behemota i levijatana, mitološka čudovišta, velika po svojoj sili i moći, koje ljudi nisu mogli da kontrolišu, ali Bog je mogao. Iako na sva pitanja koja Bog postavlja ljudi nemaju odgovor, ona tjeraju na razmišljanje o Božjem staranju u prirodi, a iz tog saznanja oni koji pate mogu da razumiju kako Bog nije kapriciozan, indiferentan, nepravedan niti neprijateljski raspoložen prema svojim stvorenjima. Bog djeluje i nadzire i u ljudskom životu kao i nad svim ostalim stvorenim.

Ovdje se takođe nadzire i povezanost jednog života sa cijelim stvorenjem, pa recimo i svemirom. To proširuje vrijednost našeg ličnog života izvan njega samog. A cijeli naš svijet je uhvaćen u borbi između dobra i zla, te se tako i svako od nas pojedinačno nalazi u tom konfliktu.

Na kraju Božjeg monologa, Jov priznaje kako je reagovao prebrzo i bez ispravnog razumijevanja. On shvata da je njegovo znanje o Bogu bio intelektualni koncept zasnovan na onom što su drugi govorili o Bogu. To je prilično izražen problem u svjetlu modernog hrišćanskog naglaska na teologiji, učenju i doktrini. Ipak, čini se da samo intelektualno slaganje sa određenim ”istinama” nije dovoljno da izdrži u vrijeme patnje i stradanja. Knjiga o Jovu nas uči da vjera koja opstaje u vrijeme nevolje nije intelektualna nego ontološka. Zbog svih Božjih pitanja, Jov dolazi do iskustvenog saznanja Boga (“a sad te moje oči vide”) i spontano prezire svoju aroganciju i kaje se u prahu i pepelu. Bog ne ukorava Jova zbog njegovih riječi, nego potvrđuje da je Jov, što nije slučaj sa njegovim prijateljima, govorio ispravno o Bogu. Jov je doživio proširenje perspektive: sada posmatra život u svjetlu Božije brige za njega i za sva stvorenja. Od Jovovih prijatelja Bog traži pokajanje kroz prinošenje žrtve i Jovovu posredničku molitvu: Bog nije zadovoljan našom pobožnošću kada ona negira stvarnost patnje onih oko nas. Zanimljivo, Jovovi prijatelji se nisu molili za njega u vrijeme njegove nevolje i stradanja, a sada Bog traži od Jova da se moli za svoje prijatelje koji nisu stradali, ali su očigledno u većoj nevolji od njega: jer pogrešno razumiju Boga i njegov karakter. Šta više, onaj koji pati biva pozivan da pomaže drugima te tako i sama njegova patnja biva umanjena. On je na početku priče opisan kao otac koji prinosi žrtvu i moli za svoje sinove, da slučajno nisu zgriješili. Sada on to isto čini i za svoje prijatelje.

Iako nije dobio odgovor na pitanje svoje patnje, u trenutku kada je uspostavio ontološko/iskustveni odnos sa Bogom i kada se moli za druge, on više nema problem. Na kraju, Bog je obnovio sve ono što je Jov posjedovao na početku. A i sam Jov je radikalno promijenjen: on sada daje nasledstvo i svojim ćerkama, što nije običaj na istoku gdje on živi. Moguće da je kroz svoje iskustvo on proširio svoje saučešće i u okviru svoje porodice. Patnja pruža mogućnost susreta sa aspektima naše ličnosti i društvene stvarnosti koju ranije nismo poznavali ili smo je negirali.

Veoma je lako postupati u patnji na vještački način: kratka posjeta, osmjeh, nekoliko klišea, rukovanje ili zagrljaj … što za mnoge od nas čini da smo se oslobodili neugodne dužnosti. Autor knjige o Jovu nas je poveo u dubinu razmišljanja o patnji, otkrivajući kako je složeno i kako teško biti od stvarne pomoći onima koji pate, ali isto tako naglašavajući da je stvarna pomoć moguća.

Izvor: Ronald E. Hopson and Gene Rice, ‘The Book of Job as a Resource for Counseling,’ The Journal of Pastoral Care & Counseling, Spring-Summer 2008, Vol. 62, 87-98.

Vjera vidi preko tame

Svaki dan ima svoje breme, brige, nedoumice i kada se okupimo, koliko smo samo spremni da pričamo o svojim poteškoćama i nevoljama. … Neki se uvijek plaše i izbegavaju nevolju. Svakog dana oni su okruženi znacima Božje ljubavi, svakog dana oni uživaju u poklonima Njegovog staranja, ali ne uspijevaju da zapaze ove blagoslove.

Zašto bismo bili nezahvalni i nepovjerljivi? Bog je na strani čovjeka. Cijelo Nebo je zaineteresovano za njegovu dobrobit, i zato naša briga i strah žaloste Svetog Duha. Mi ne treba da se valjamo u zabrinutosti koja nas samo uzrujava i opterećuje, a ne pomaže nam da se nosimo sa nevoljama. Ne smijemo dati mjesta nepovjerenju prema Bogu. Nepovjerenje često čini da obezbeđivanje za buduće potrebe postane glavna briga u našem životu, kao da se naša sreća sastoji od ovih materijalnih stvari.

Možete biti zabrinuti zbog posla; vaši izgledi mogu postajati sve mračniji i mračniji i može vam prijetiti čak i gubitak. Ali nemojte se obeshrabrivati; bacite svoje brige na Boga i ostanite smireni. Započnite svaki dan iskrenom molitvom, ne izostavljajući zahvalnost. Tražite mudrost da se tiho bavite svojim poslovima i na taj način spriječite gubitak i propast. Učinite sve što možete sa svoje strane da ostvarite dobre rezultate. … Kada ste, oslanjajući se na svog oprobanog Pomagača, učinili sve što ste mogli, radosno prihvatite rezultate. To uvijek neće biti korist sa zemaljske tačke gledišta, ali uspjeh bi možda bio nešto najgore za vas.

Makni mi se sa sunca

“Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?” pisao je Sidran u svom romanu koga je Kusturica ekranizovao. I najzad, sunce je zaista zasjalo i ovdje gdje se ja trenutno nalazim. Sunce u potpunosti mijenja doživljaj života. Nije čudo da su mnogi drevni narodi – prije nego su obasjani svetopisamskim otkrivenjem – suncu pripisivali božanske odlike. I dok sam se tog prvog sunčanog dana, kao gušter izlagao toplim sunčevim zracima, sjetio sam se onog filozofa koji je živio u buretu. A evo i zašto.

Diogen iz Sinope, knjige tvrde da se na to ime on odazivao. U literaturi ga danas pronalazimo i kao Diogena cinika jer je bio predstavnik te grčke filozofske škole. Kritikovao je mnoge usvojene običaje građana Atine tvrdeći da se vrlina bolje otkriva na djelu nego u teoriji (“Neće svaki koji mi govori: Gospode! Gospode! ući u carstvo nebesko; no koji čini po volji oca mojega koji je na nebesima”, jev. po Mateju 7:21). Usvojio je suviše jednostavan način života za svoje sugrađane jer je živio u velikoj keramičkoj posudi (buretu?) na pijaci. Ovo postaje još zanimljivije jer mu je otac bio bankar (smatra se da je zbog krivotvorenja kovanice bio protjeran iz svog grada). Posebno je poznat zbog dviju anegdota iz svog života.

Prva kaže da je usred dana hodao gradom noseći upaljenu svjetiljku u ruci. Kada su ga zapitali šta to radi, odgovorio je da “traži čovjeka” (hominem quaero). Slijedeći grčke ideale tragao je za osobom koja bi ih utjelovila u svom životu, ali prema njegovom tvrđenju nije ju uspio pronaći. U drugoj se priči – koja se najvjerovatnije nije desila – Diogen susreće sa Aleksandrom velikim. Diogen je već ostvaren i poznat filozof, te je mladi car želio da ga sretne. Pronašavši ga u njegovom uobičajenom staništu, zapitao ga je postoji li nešto što on, car, može da učini za njega. Na to je Diogen izgovorio svoje poznate, apokrifne, riječi: “Makni mi se sa sunca.” Ovim je drevni cinik želio da kaže kako mu ništa nije potrebno. Oduševljen odgovorom, car je izjavio da bi volio da – da nije to što jeste – da bude Diogen.

Čini mi se kako većina ljudi danas slijedi ovu Diogenovu maksimu, mada u malo drugačijem kontekstu. Svako od nas ima svoje ciljeve i želje te traga za njima ne osvrćući se mnogo na druge ljude koji ih okružuju. To je posebno vidljivo u velikim gradovima. Druge često posmatramo kao prepreku pronalasku našeg mjesta pod suncem. Ono što tražimo od njih, čak i kada to ne izgovorimo, može se prevesti kao poziv da se uklone i da ne smetaju. To postaje sasvim normalno u kontekstu drugih helenističkih ideja i pravaca, a posebno onih koji se vode idejom da je “čovjek čovjeku vuk.” “Moral je oružje slabih,” pisao je Nietzsche. Ljudi koji usvoje drugačiji pristup životu i življenju su doista rijetki i traganje za njima je skoro identično Diogenovom traganju sa fenjerom po danu.

Sa druge strane nailazimo na Hristovu ideju i poziv – koja čini se da je sve manje prisutna i među hrišćanima – da se krećemo na suprot struje. To je potpuno radikalan pristup životu i ljudskim odnosima: “činite dobro onima koji na vas mrze” (jev. po Mateju 5:44). Umjesto da tražimo od drugih da oslobode tople zrake sunca da padnu na nas možemo pokušati da budemo sunce nekome kome je ovaj svijet hladno mjesto. A takvih je zaista mnogo: posebno, opet, u velikim metropolama ovoga svijeta. Usamljenost i otuđenost su najčešći i najveći problemi, a njihovo rješenje tako lako i jednostavno. Zahtijeva samo nešto malo tvog i mog vremena koje smo spremni potrošiti na druge. Jesi li spreman danas da ga potrošiš na malo drugačiji način nego uobičajeno, samo za sebe?

Svi istinski napori za pomoć počinju poniženjem samog sebe

“Direktni napad samo jača osobu u njenoj iluziji i, u isto vrijeme, čini je gorkom. Ne postoji ništa što zahtijeva tako nježno rukovanje kao iluzija, ukoliko neko želi da je rastjera. Ako bilo šta upućuje potencijalno zabludjelog da stavi svoju volju u opoziciju, sve je izgubljeno. A to je ono što direktni napad postiže, šta više tražeći od čovjeka da prizna drugoj osobi, ili u njenom prisustvu, ono što on može najprofitabilnije za sebe da učini privatno. To je ono što se postiže indirektnom medotom koja, voleći i služeći istinu, uređuje sve suprotno potencijalno zabludjelom, i onda se stidljivo povlači (jer je ljubav uvijek stidljiva), ne želeći da svjedoči kad zabludjeli priznaje sebi pred Bogom – da je živio u izluziji … Međutim, ako sam sklon da se šepurim svojim boljim razumijevanjem, to je zato što sam tašt ili ohol, te na kraju, umjesto da mu budem od koristi, ja želim da mi se divi. Ali svi istinski napori za pomoć počinju poniženjem samog sebe.”

Seren Kjerkegor (danski filozof, teolog i pjesnik; 1813-1855)

« A direct attack only strengthens a person in his illusion and, at the same time, embitters him. There is nothing that requires such gentle handling as an illusion if one wishes to dispel it. If anything prompts the prospective captive to set his will in opposition, all is lost. And this is what a direct attack achieves, and it implies moreover the presumption of requiring a man to make to another person, or in his presence, an admission which he can make most profitably to himself privately. This is what is achieved by the indirect method which, loving and serving the truth, arranges everything dialectically for the prospective captive, and then shyly withdraws [for love is always shy], so as not to witness the admission which he makes to himself alone before God—that he has lived hitherto in an illusion. . . . However, if I am disposed to plume myself on my greater understanding, it is because I am vain or proud, so that at bottom, instead of benefiting him, I want to be admired. But all true effort to help begins with self-humiliation.»

Søren Kierkegaard