Islamska država i korijeni radikalnog islama – 6. dio

Odakle potiče al Kaida, samoproglašeno vođstvo svjetskog islamskog terorizma? Šta je izvor njihovom bijesu prema zapadu, a posebno prema SAD-u? Da bi se ovo potpuno shvatilo potrebno je vratiti se nazad u istoriju i posmatrati vjerske, političke i ekonomske aspekte koji su dio cijele priče. Ona počinje u pješčanoj pustinji Hidžaz, na zapadnom dijelu arapskog poluostrva, u VII vijeku naše ere. Šta god mislili o Muhamedu, on je zasigurno jedna od najuticajnijih ličnosti u istoriji svijeta. Energija kojom je podijelio svoje vjersko iskustvo promijenila je arapska plemena od idolopokloničkih bandita u jednu od najvećih civilizacija koje je svijet poznavao do tada. Islamsko carstvo je bila velika sila srednjeg vijeka i odigrala je odlučujuću ulogu u svjetskim događajima do prosvjetiteljstva.

Tada je nešto krenulo po zlu sa islamskim snom. Neki pad vide povezan sa islamskom reakcijom na krstaše, drugi u društvenom razvoju Španije iz XIII vijeka. Ali ono što je sigurno jeste da Muhamedova energija nije nastavljena nego je usmjerena na održavanje postojećeg stanja. Renesansa, prosvjetiteljstvo i povratak na grčko-rimske ideale stvorili su energiju u Evropi koja je krasila ranije islamsko carstvo. Baklja nauke i učenja je prešla na zapad i sila i bogatstvo svijeta je otišlo sa tim. Do XVIII vijeka islamski svijet bio je u ozbiljnom intelektualnom, političkom i ekonomskom slabljenju. Do sredine XIX vijeka bio je uveliko koloniziran od strane zapada i nikad se nije oporavio.

Suočavajući se s ovim padom, Muhamed ibn Abd al-Vahab (1703-1792) je osnovao islamski pokret sličan evangelističkom “Nazad ka Bibliji” (Back to the Bible). Želio je da obnovi čisti pustinjski islam, bez kasnijih dodataka i inovacija. Učio je da svi resursi potrebni da se obnovi veličina islama leže u prošlosti. Ovo je osnovno ubjeđenje koje dijele današni muslimanski fundamentalisti. Kao i hrišćanski fundamentalisti oni pokušavaju da obnove vjeru prema ranijoj veličini pažljivim čitanjem učenja osnivača vjere. Ključ islamskog spasenja leži u obnavljanje njegove prošlosti. Muslimanski svijet je skrenuo od čistog islama i jedino povratak njegovim korijenima može ga sačuvati od dominacije i iskorištavanja od strane zapada. Ovaj “vehabizam” je usko povezan sa carskom porodicom Saudi koja je počela vladati arapskim poluostrvom početkom prvog svjetskog rata. Ovo je intelektualna atmosfera u kojoj su Osama bin Laden i njegovi borci podignuti.

Druga tačka razvoja al Kaide se desila 1938. godine sa otkrićem svjetski najvećih lako dostupnih rezervi nafte. Sve do ovog trenutka, osnovni izvor prihoda saudijskog carstva dolazio je iz gostoprimstva hodočasnicima u Meku, najsvetiji grad islama. Ova izolovana zemlja, bez izvoznih proizvoda, postala je glavni faktor na političkoj sceni. Scenario je postavljen za ono što se desilo kasnih 1970ih godina.

Konekst nastanka al Kaide je bio rat u Afganistanu koji je počeo 1970ih. Da bi razumjeli motivaciju uključenih u rat, moramo razumjeti nešto o političkoj geografiji. Najbliže što je neka sila bila blizu dominacije cijele evroazijske površine bio je Sovjetski savez (ako izuzmemo mongolsku imperiju još od 1200ih godina). Tako je primarni fokus američke politike 1970ih godina bio zadržavanje sovjetske sile okružene sistemom saveznika od sjeverne obale Norveške, preko Evrope i Bliskog istoka, sve do južne obale Azije do Beringovog moreuza. Sovjeti su tražili način da probiju ovo okruženje, a Amerika je činila sve što je mogla da ih zadrži u kutiji.

Ali dva događaja su priprijetila ovoj situaciji, oba se desila 1979. godine. Prvi je bio pad iranskog šaha, ključnog američkog saveznika u ovoj projektu. Drugi je bila sovjetska invazija na Afganistan. Ako bi Sovjeti uspjeli da pobijede Afganistan i napadnu Iran, oni bi mogli probiti ovo okruženje i zaprijetiti bliskoistočnim naftnim poljima. Ovo bi potaklo ravnotežu svjetskih sila odlučno u njihovu korist. Tako je invazija Afganistana manje od godinu dana nakon pada iranskog šaha izgledala kao najvećka američka noćna mora.

Dok su vođe američke vojne igre očekivale moguću sovjetsku invaziju na Iran, oni su zaključili da je najbolje da zadrže Sovjete u Afganistanu, pretvarajući to u drugi Vijetnam, ali ovoga puta sa čizmom u tuđoj nozi. Tako je predsednik Karter ovlastio agente CIA-e da se uključe tajnu operaciju u Afganistanu. Ali odakle novac za ovako nešto? Kongres nije bio za dodatne troškove CIA, posebno zbog nedavnih skandala. Tako se Karter okrenuo skoro obogaćenim Saudijcima, koji su takođe bili potencijalni gubitnici u ovoj borbi, kao i Amerika. Ako bi Saudijci finansirali ovaj gerilski rat i regrutovali islamske borce za otpor sovjetskoj sili u Afganistanu, CIA bi omogućila obuku, koordinaciju i logistiku.

Ali ni Saudijci nisu bili spremni da finansiraju ovaj rat iz vladinih resursa. Zato su se okrenuli bogatim porodicama, tražeći od njih da pomognu obnovu islama. Ovdje je bila mogućnost da se vrati vijekovima oslabljena sila islama. Mnoge saudijske porodice su pomogle velikim sumama novca, a najvaća i najbogatija od svih poznatih porodica na zapadu je bila ona “bin Ladenova.” Tako je američki predsednik Karter predsedavao stvaranjem međunarodne vojske islamskih fundamentalista. To je bio jeftin rat, sa tuđim žrtvama i dobar način za amerikance da zadrže Ruse u ogromnoj teritoriji evroazije. I uspjeli su u toj misiji, ali sa tada nepoznatim posledicama.

Prethodni tekstovi na istu tematiku:
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 4. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 5. dio

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 5. dio

Za Kutba, glavno rješenje za probleme svijeta je ponovno posvećenje Božjem prvobitnom autoritetu. To je poziv povratka počecima, što za posvećenog muslimana znači nazad Kur’anu i njenom prvobitnom okruženju. To znači obnavljanje prirodnog poretka stvari kako su postavljene prvobitno od Boga. To bi značilo obnavljanje Božjih pravila za život kako su izložena u šerijatskom zakonu, uključujući i pravila skromnosti i dobročinstva. Za njega šerijatski zakon nije teret za ljudski duh. On znači objavu slobode od ljudskih pravila i očekivanje da se može živjeti po Božjim pravilima i očekivanjima. Šerijatski zakon prepoznaje da su žene ključne u oblikovanju ljudskog karaktera te da se ovaj posao najbolje obavlja u domu. Tako da poziv ženama da budu domaćice Kutb ne posmatra kao način pokazivanja njihove inferiornosti nego zaštitu seksualnih granica i slobodu ženama da rade najvažniji posao: oblikovanje karaktera sledeće generacije. Ovo je ideal koji je on postavio. U praksi je to više stvar muške dominacije i privilegija.

Prema njegovoj teologiji, jedini način da se istinski reformiše svijet jeste povezivanje religije sa državom. Jedino kada je religija prepoznata kao najviši cilj države šerijatski zakon može u potpunosti da se sprovede. To je potpuno odbacivanje zapadnih principa, uključujući i slobodu religije. U istinski islamskoj državi, obraćenje ne bi bilo tolerisano i nemuslimani bi bili tolerisani jedino ako se ne petljaju u vjersko-političku agendu većine. Kako bi se takva islamska država ostvarila? Samo preko vjerne avangarde koja je spremna da živi po svojim ubjeđenjima sve do smrti. Sajid Kutb je sigurno bio jedan od takvih, on je pogubljen zbog izdaje egipatske države 1966. godine (optužen da je spremao zavjeru protiv predsednika).

Njegova vizija radikalnog islama danas je podijeljena. Prije svega, oni koji slijede njegovu viziju su podijeljeni na salafiste i džihadiste. Salafisti ne vjeruju u uzimanje oružja da bi postigli ciljeve radikalnog islama. Oni vide dostignuće ovih ciljeva kao djelo Božje. Oni podržavaju to djelo ličnim džihadom (borbom sa svojim slabostima i karakterom), ličnom vjernošću Božjim pravilima i svjedočenjem ostalima na svijetu. Salafisti su podijeljeni u dvije grupe: one koji odbijaju svako nasilje u ostvarivanju vjerskih ciljeva (zvani salafisti ili vehabije) i Muslimansko bratstvo, koji vjeruju da nasilni islam nije odgovarajući sad ali da će biti u nekom vremenu u budućnosti.

Džihadisti su takođe podijeljeni u dvije grupe, danas uglavnom identifikovane sa al-Kaidom (AK) i Islamskom državom (ID). Ova podijeljena vizija može biti veoma zbunjujuća onima izvan nje. Pokušaću da pojednostavim taj sukoba sa nekoliko kontrasta između ove dvije grupe.

1) AK je osnovana od strane bogatih intelektualaca, koji su zadobili zapadno obrazovanje; ID privlači jednostavne, neobrazovane vjernike, uključujući i one najgore sa ulice.
2) AK ne teži da kontroliše teritoriju i ne nudi društvene usluge. Ona pokušava da utiče na političku stvarnost propagandom i spektakulranim terorističkim napadima. ID vidi teritoriju kao ključnu i društvene usluge na toj teritoriji su centralni dio njihove agende.
3) AK je usmjerena ka savremenim političkim problemima, njihove vođe su često skroz svjetovni i prozapadno orjentisani u ideji i ponašanju. ID slijedi veoma drevnu vjersku viziju: pomoći Bogu u uspostavljanju teokratske države.
4) Za AK apokalipsa je u budućnosti, za ID ona je prisutna sad.
5) AK je ekstremno tajnovita i nepredvidiva; ID je veoma otvorena po pitanju svojih planova za sadašnjost i budućnost.
6) AK je skoro nemoguće iskorijeniti jer su njeni akteri skriveni i nepoznati; ID, sa druge strane, mora imati teritoriju da bi preživjela. Dok ID može postojati skriveno, ako je islamska država poražena, njen osnovni poziv je u sposobnosti da stvori takvu državu, suprotnu postojećoj kulturi.

Kao rezultat ovih razlika, ID se često nalazi u sukobu sa različitim pokretima povezanim sa AK (kao što je Džabet Nusra u Siriji i AK u Arabiji i Jemenu)

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 4. dio

U srcu teologije Sajiba Kutba je analiza ljudskog stanja, posebno ilustrovano na sekularnom zapadu. Prema Kutbu, ljudska rasa je potpuno izgubila svoj put. Ona je izgubila dodir s Bogom. To je posebno vidljivo u zapadnom svijetu gdje su ljudi prožeti novcem, seksualnošću i moći. Zbog toga su postali jadni, nervozni i skeptični. On tvrdi da što je zemlja bogatija, ljudi su nesretniji. Dokaz za svoju tezu on nalazi u činjenici da je zapad poharan drogom, alkoholom i nekontrolisanom seksualnošću, koje može obuzeti sav nečiji smisao ali opet da ne dovede do zadovoljenja. Bogatstvo nije odgovor na ljudsko stanje. Nauka se dokazala takođe kao nedovoljna. Suština problema savremenog življenja jeste što odvaja ljude od njihove istinske suštine. Kako je moguće da je hrišćanstvo izvršilo tako slab uticaj na zapadnu kulturu? Šta je pogrešno sa hrišćanstvom i zapadom da se ovo tužno stanje razvija i nastavlja?

U ovoj tački Sajid Kutb nudi objašnjenje zasnovano na istoriji zapadne civilizacije. Za njega se osnova zapadne civilizacije nalazi u judaizmu koji je Božje otkrivenje. Bog je dao Jevrejima holistički pristup životu (jedinstvo tijela, duše i duha). Izrael je bio teokratija (političko tijelo kojim je upravljao Bog kroz nadahnute sudije ili proroke) sa jasnim zakonima za život koje je Bog dao. Ali umjesto poslušnosti iz cijelog srca, Izrael je slijedio svoju religiju beživotnih rituala.

Prema Kutbu, Isus je došao da reformiše judaizam i obnovi ga na ono što je on bio ranije. Ali umjesto da prihvate cjelokupni Isusov program, sledbenici Isusa – hrišćani – su odbacili judaizam i prekinuli Božju namjeru. Zamijenili su cjeloviti pogled na čovjeka sa vjerovanjem u podijeljenu ljudsku prirodu zasnovanu na grčkoj filozofiji. Za ove hrišćane tijelo više nije bilo važno, te je svakodnevni život bio odvojen od odnosa sa Bogom, za koji su Grci vjerovali da se odvija na duhovnom, netjelesnom nivou. Ovo se u hrišćanstvu pokazalo u dvije krajnosti. Konstantinovo hrišćanstvo je često vodilo raskalašnosti. Ako tijelo nije bilo važno onda ono što radiš nije uticalo na tvoju duhovnost sve dok je tvoja duša povezana sa Bogom i crkvom. Druga hrišćanska krajnost, monasticizam, je bila potpuna reakcija na prvu. Ako tijelo nije bilo važno za nečiju duhovnost, pobožna osoba treba da ga ignoriše, izgladnjuje, bičuje, drži pod punom podložnošću. Negirajući jedinstvo tjelesnog i duhovnog, Evropa je nastavila da ispovijeda hrišćanstvo ali sekularno i duhovno više nisu bili ujedinjeni i svakodnevni život je stalno bio razdvajan od religije.

Sajid Kutb je vjerovao da je Bog poslao odgovor za probleme zapada i izazov vjeri kroz otkrivenja koja je primio Muhamed. On nije pozvan da započne novu religiju nego da reformiše judaizam i hrišćanstvo koji su već postojali u zapadnoj Arabiji. Pozvan je da obnovi ono što je izgubljeno kada je hrišćanstvo odbacilo jevrejska učenja Isusa. Muhamed je obnovio jedinstvenu ljudsku prirodu koja je tako centralna biblijskom pogledu. U šerijatuskom zakonu on je obnovio Božja pravila za život. Obnovio je poštovanje za fizički svijet tako što je vjeru utkao u svaki aspekt posla, rata i zadovoljstva. Ovaj pokret nije samo obnovio vjeru, on je vodio otkriću naučnog metoda i velikom napretku svakodnevnog življenja. To je ono što se danas poznaje pod imenom zlatno doba islama i proteže se od 750 do 1250 godine. Islamska imperija je postala vodeća svjetska civilizacija, tokom kojeg istog perioda je Evropa stagnirala u mračnom vijeku.

Ali islamsko zlatno doba nije potrajalo. Islam je takođe izgubio svoj smjer. Kombinacija krstaša, mongolskih osvajanja u XIII i XIV vijeku, muslimanske nevjernosti vodila je opadanju islamske imperije (kao i otomanskog carstva koje ju je naslijedilo). Kako je islamska civilizacija propadala, muslimanska nauka je bila preseljena u Evropu. Evropa je ubrzo počela da dominira svijetom, ali ta dominacija u kontekstu razumijevanja podijeljene ljudske prirode takođe je dovela do sekularizma, sa svim svojim otuđenjem. Islam je ponižen i gurnut u stranu s tim da su (u dvadesetom vijeku) zemlje Bliskog istoka i većine muslimanskih zemalja bile podijeljene od strane evropskih kolonijalnih sila. U suštini, kroz kolonijalizam su hrišćanske sile u svijetu objavile rat islamu.

Raniji tekstovi na istu temu:
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio

Teologija džihada je zasnovana na djelima učenjaka Muhameda ibn Abd al-Vahabija. On sam nije bio džihadista u savremenom smislu te riječi, ali je zagovarao striktnu, fundamentalnu struju suntiskog islama. Ovo učenje se danas naziva vehabizam, a njegovi sledbenici vehabije. Oni sami zagovaraju termin salafizam koji potiče od salafa, onih koji su najbolje razumjeli i sproveli Muhamedovo učenje.

Vahabi je sebe doživljavao kao reformatora islama, želeći da se vrati prvobitnoj, pustinjskoj religiji, odbacujući svaku idolatrijsku praksu kao što je posjećivanje grobova svetaca, a obnavljanje čiste, monoteističke vjere, bez ljudskih inovacija. Salafisti su naglašavali život Muhameda onako kako je viđen kroz oči i učenje prvih generacija islama. Njihovi protivnici nazivaju ovaj porekt pseudo-sunitski islam. Kroz savez as kućom Saudovom, salafizam ima dominantnu ulogu u Saudijskoj arabiji i veoma je uticajan u Egiptu. Ali iako je salafizam važan dio razumijevanja islamske države (ID) i drugih džihadista, sam po sebi nije nasilan. Džihad teži da pročisti islam kroz lično predanje i prepušta Bogu svaku vrstu duhovne ili političke revolucije u islamu. Sledbenici ove verzije se povlače iz modernog društva više nego što se uključuju u njega.

U XX vijeku, egipatski ogranak salafizma je proizveo pokret Muslimanska braća koji je bio mnogo agresivniji prema zapadu nego što su to bili prvobitni salafisti. Iako su se pozivali na salafsko razumijevanje Muhamedove prakse i učenja, oni su koristili zapadni jezik i govorili direktno o savremenim problemima. Glavni vođa ovog bratstva je bio učenjak po imenu Sajib Kutb. Iako su danas pacifisti, Muslimanska braća, za razliku od salafista, vjeruju da u određenom trenutku u budućnosti, vojni džihad je neophodan i adekvatan. Vrijeme takvog džihada je ono gdje se Muslimanska braća i džihadisti razlikuju. Za Muslimansku braću, vojni džihad je potencijalna budućnost u Božjoj ruci. Za džihadiste, ona je sadašnji nalog. Budući da je Muhamed Kutb, Sajibov brat, bio mentor Osame bin Ladena, teologija Sajid Kutba (koja se može pronaći na sledećoj web stranici http://www.kalamullah.com/shade-of-the-quran.html) je veoma važna za razumijevanje mentaliteta džihadista.

Ono o čemu se svi muslimani ukorijenjeni u vehabizmu slažu je potreba za masivnim reformama unutar islama. Religiozna manjina zahtijeva reformu sekularne većine. U konačnici, postupci terorista imaju manje veze sa SAD-om; to je više unutrašnji obračun za dušu islama. Zbog čega onda napadi na SAD? Zato što džihadisti misle kako je glavna prepreka obnovi islama korumpirana “muslimanska” vlast nastala nakon pada kolonijalizma Bliskog istoka (posebno nakon Drugog svjetskog rata). Ove vođe nastaju iz elite koja je prvobitno pomagala kolonijalne sile, a sada ih opet kontrolišu druge države nakon nezavisnosti. A država koja drži ove elite na vlasti novcem i vojnom pomoći (posebno nakon rata za Suecki zaliv 1956) su Sjedinjene američke države.

Napadi SAD 11. septembra su isplanirani da uključe SAD više u bliskoistočne probleme i tako demonstriraju njenu slabost ponavljajući ono što su kolonijalne sile uradile. Ako se dokaže islamskom svijetu da je SAD nemoćan da dominira islamskim zemljama, onda će sekularne i korumpirane vođe biti zbačene a vjerski sistem postavljen na vlast. Zapadnjaci treba da razumiju kako njihove riječi i djela mogu ojačati ruku terorizma unutar samog islama. Same predrasude prema terorizmu guraju umjerene muslimane u fundamentalnije krilo salafista, Muslimanske braće i radikalnih džihadista. Ovo je ono što su teroristi željeli da postignu svim napadima. I u velikoj miri, čini se da uspijevaju.

Raniji tekstovi na istu temu:
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio