Imam čudnu naviku, vjerovatno naslijeđenu od oca, da stalno skupljam stvari. On je tako znao da kupi šarafe, eksere i komade gvožđa koje nađe na putu vjerujući da će mu nekad u životu zatrebati (moram da priznam da ih je često znao iskoristiti). No u mom slučaju, to su papirne stvari: knjige, časopisi, članci, kopije, isječci … Dođe trenutak kada moram da ih sredim i da prelomim u sebi jer nekih moram da se riješim. Da bi došle nove. I tako u krug.
U jednom od takvih čišćenja nađem jedan od svojih prvih kontrolnih zadataka iz osnovne škole. Čini mi se da je u pitanju predmet koji se zvao “priroda i društvo.” Od devet pitanja, na dva sam pogrešno odgovorio i dobio četvorku. Danas dok posmatram ovaj list papira, mnoga teška pitanja mi on postavlja. Mnogo teža od onih na koja sam onda morao da odgovorim.
Prvo pitanje se tiče imena škole. Ta škola se nekad zvala Danko Mitrov. Rekli su nam da je on partizan, junak NOB-a, poginuo od četničke puške na obroncima planine Motajice, nekih 15ak km od moje škole. Već odavno se moja škola ne zove njegovim imenom. Danas je krasi ime našeg drugog velikog sina, koji se borio perom protiv drugačijeg okupatora, a živio na drugoj planini. U pitanju je Petar Kočić.
Drugi ispravan odgovor sam dao na pitanje ko čini porodicu. U pitanju su tata, mama, sin i ‘ćerka. Iako je uopštena – ne sastoji se svaka porodica od muškog i ženskog djeteta – bila je utoliko tačna što su porodicu kreirali muški i ženski pol. I ova “istina” je danas dovedena u pitanje. Kada su me slagali, u osnovnoj školi ili sad na kasnijim studijama?
Ako slijedim ovu logiku, sledeća pitanja su skroz opravdana: da li je izvor još uvijek mjesto gdje izvire voda? Da li je ušće i dalje mjesto gdje se sastaju rijeke? Da li se strane svijeta i dalje određuju kompasom? Da li sunce zaista izlazi na istoku a zalazi na zapadu? Je li devet i dalje 8+1? Ako jeste, zašto jeste? A ako nije, da li je to zato što nisam bio dovoljno veliki da saznam pravu istinu? Ili mi je ni drugi nisu znali prenijeti? Ili nisu htjeli? Ili nisu znali?
Bili smo uvjereni, za vrijeme i poslije ratnih i svih drugih sukoba, da će nam sloboda omogućiti da bolje spoznamo istinu. Ne mogu a da se ne sjetim jednog koji je tvrdio obrnuto: “Poznaćete istinu i istina će vas osloboditi” (jev. po Jovanu 8:32). I drugog koji ovog prvog pita: “Šta je istina?” (jev. po Jovanu 18:38). No najvažnije, a ujedno i najteže, pitanje koje bilo ko može postaviti sebi, jeste pitanje “kako znaš da je to što znaš zaista istina?” Ko ti je rekao? Ko je vrijedan tolikog povjerenja o kome će značiti toliko mnogo u tvom životu? Možda bi se tim pitanjima trebali pozabaviti u ovom kratkom životu dok sakupljamo (željezne, papirne …) stvari.
