Oznaka: samoubica

Kad ste roditelj, a dijete vam idiot

I sam sam roditelj. Zato sam sebi dopustio ovakvo naslovljavanje ovog teksta. Imam dvoje djece za koje ne znam šta će postati kada nastane vrijeme da budu nezavisni i kada se smanji moj, nadam se pozitivni, uticaj na njih. No krenimo redom.

Moj drug Goran mi je ispričao jedan događaj koji je nas, tada mlade očeve, naveo na razmišljanje. Njegova ćerka Sara se rodila i prošlo je nekoliko mjeseci kada dijete počinje sa razvijanjem osnovnih sposobnosti i vještina koje će joj biti neophodne za cijeli život. U isto vrijeme, njegov poznanik je dobio dijete istog doba. Razlika je bila ta, što je majka kolege predstavljala svoju unuku i njen razvoj svim mogućim superlativima. “Ona je bila najmirnije dijete, najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj.” Goran se pitao šta nije u redu sa njim ili njegovim djetetom, jer je ono imalo sve normalne muke i nevolje na svom putu odrastanja. Nije to bilo samo bakino oduševljenje prvim unučetom: bilo je tu više nekog nezdravog takmičenja i upoređivanja djece, koja se u stvarnosti, u tim prvim godinama, i nisu mnogo razlikovala. Pravi problemi nastaju kasnije. Svi iskusni roditelji to znaju: mala djeca mala briga, a velika djeca … a odrasla djeca? Da li djeca ikada prestaju to da budu svojim roditeljima?

O tome razmišljam danas dok čitam u novinama o događaju iz grada u kome sam proveo lijepe godine svog života. Naslov je grdan, tipično novinarski: “Objesio se zatvorenik osumnjičen za pedofiliju.” Vidio sam ga par puta, ali mnogo bolje poznajem njegovog sina. Jako simpatičan klinac: na djeci ne možete da prepoznate tako lako ožiljke koje mogu da nose iz porodice. A on ih je zasigurno imao jer danas saznadoh iz novina da je majka njega i muža ostavila i otišla s drugim. (Ne, ova rečenica nema za cilj da uveća niti da umanji težinu situaciju: ona je samo informacija). U Njemačku – a gdje bi drugo iz Bosne?

Majku ovog nesrećnog pokojnika poznajem još bolje. Da li je znala, naslućivala ili kao i većina roditelja problematične djece bila nesvjesna, odsutna ili nije sebi htjela to da prizna? Ko zna, osim nje. A ona to neće reći, naročito ne sad. Muka i težina će je najvjerovatnije navesti da ga vidi kao žrtvu. “Neko mu je to podmetnuo, nije on taki, kad t’ kažem, bolan,” pokušavaće uvjeriti kroz suze ljude koji će doći da je požale i izvuku informaciju više da bi se pohvalili u čaršiji kako znaju ono što niko drugi ne zna. Sve dok ne izađe novi članak u novinama sa još grdnijim naslovom koji će učiniti da na ovaj zaboravimo. Ali ne i ona, ne majka.

I da nema unuka, koji sada neće imati nikog osim babe, ona će se svega sjećati i cijeli život osjećati: mučni bol po sred stomaka, na onom istom predjelu gdje je ga je svih devet mjeseci dodirivala dok ga je, kao mlada, sretna majka, nosila. I maštala i hvalila se kako je baš njeno dijete najnaprednije, najmirnije dijete, koje je najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj. Često se pitala šta će njen sin postati kada poraste, ali ni u najluđem snu odgovor na ovo pitanje nije bilo ono što je mogla da pronađe u novinama: osumnjičeni, zatvorenik, pedofil, samoubica.

Dok ovo pišem osjećam tvoj bol, Maro, skoro kao da je i moj. Pregledam police s knjigama i tražim naslove poput “Совети за правилно воспитување на детето” (žena mi je Makedonka), “Ljubav i brak,” “Usudi se da voliš iz dana u dan,” “Tajna ljubavi,” “Drzugo lice erosa,” “Pet jezika ljubavi,” “Roditeljske brige: iskustva i savjeti,” “Mi i naša djeca” … Od njih očekujem da me umudre i osposobe da budem ono najbolje što moja djeca trebaju od muškog roditelja u svijetu u kome se sve manje smije na glas reći da on postoji. I sumnjam da je u rješenje u knjigama. I shvatam da je potrebno mnogo više od znanja: natprirodno djelovanje Više Sile da sačuva roditelje i djecu u adekvatnom odnosu za cijeli život. Sve druge mogućnosti smo kao čovječanstvo iscrpili. Ostalo je jedino da se nadamo (Božjem) čudu i da se molimo za njega. I za ovu majku koja doživjela iskustvo koje niko nije želio.

Porodica nije važna stvar. Ona je sve. (Michael J. Fox)

O sahrani samoubice

Tada se postavilo pitanje Fedunove sahrane. Draženoviću je naređeno da ode popu Nikoli i da se sa njim raspravi: može li Fedun biti sahranjen u groblju, iako je sam sebi oduzeo život, i da li pop pristaje da opoje pokojnika koji je bio unijat po vjeri.

U poslednjoj godini dana pop Nikola je naglo ostario i počeo da slabi na nogama; zato je uzeo za pomoćnika na velikoj parohiji pop-Josu. To je čovjek ćutljiv a nemiran, mršav i crn kao ugarak. On je poslednjih mjeseci vršio gotovo sve poslove i obrede po varoši i po selima, a pop Nikola koji se već teško kretao, uglavnom samo one koje je mogao da svršava tu kod kuće ili u crkvi koja mu je pored same kuće.

Po ritmajsterovom nalogu Draženović je otišao do popa Nikole. Đedo ga je primio ležeći na minderluku; pored njega je stajao pop Joso. Kad je Draženović iznio pred njega pitanje Fedunove smrti i sahrane, obojica popova su ćutala jedan trenutak. Videći da pop Nikola ne govori, pop Joso otpoče prvi, neodređeno i bojažljivo: da je stvar izuzetna i neobična, da ima zapreka i u crkvenim propisima i u utvrđenim običajima, i samo ako se dokaže da samoubica nije bio pri zdravoj svijesti i čistoj pameti, onda može nešto da bude. Ali da se na svom trdom i uskom logu, pokrivenom starim i izblijedelim iramom, ispravi pop Nikola. Njegov trup dobi onu statuarnu snagu koju je imao uvijek kad prolazi kroz čaršiju koja ga pozdravlja s desna i s lijeva. Prva riječ koju je progovorio obasja njegovo lice, široko, još rumeno sa ogromnim brkovima koji su se spajali s bradom, sa riđim, gotovo bijelim, gustim i čekinjastim obrvama, lice čovjeka koji je od svog postanka naučio da samostalno misli i da svoju misao iskreno kaže i dobro brani. Bez mnogo oklijevanja i bez krupnih riječi on je odgovorio neposredno i popu i vahtmajsteru:

– Sad kad se nesreća trefila nema više šta da se dokazuje. Ko će pri čistoj svijesti dići ruku na sebe? A ko bi smio opet uzeti na dušu da ga pokopa k'o nikakvu vjeru, neđe iza plota i bez sveštenika? Nego hajde ti, gospodine, živ bio, i naredi da se mrtvac opremi, pa da mi njega što prije sahranimo. I to u groblje jakako! Ja ću ga opojati. Pa poslije, ako ikad naiđe neki pop njegovog zakona, on neka doda i popravi ako nađe da nešto nije bilo kako treba.
A kad je Draženović izašao, on se okrenuo još jednom pop-Josi, koji je bio postiđen i iznenađen:

– Kako ne bih pustio u groblje krštena čovjeka? I što da ga ne opojem? Zar mu je malo što je bio zle sreće za života? A tamo, neka ga pitaju za grijehove oni koji će i sve nas ostale pitati za naše.

Andrić, Na Drini ćuprija, 152. str.