Poruke iz Svete zemlje: Kumran

Nastavljajući dijeljenje svojih utisaka sa putovanja po Svetoj zemlji stižem do Kumrana. Za razliku od En Gedija, o kome sam pisao zadnji put, ovo je još jedna u nizu svjetski poznatih lokacija iz ovog dijela svijeta. Zato se postavlja pitanje, šta napisati a da to već nije rečeno? Podijeliću par svojih utisaka s ovog mjesta, onoliko koliko se sada, skoro dvije godine kasnije, uspijem sjetiti.

U pitanju je arheološko nalazište koje je danas pretvoreno u Nacionalni park. Jedno od onih mjesta na Zapadnoj obali koje privlači mnoštvo turista. Sjećam se gužve autobusa na parkingu i provlačenja s mukom kroz prodavnicu suvenira. Na ovom mjestu se nalazi restoran sa prodavnicom, mali muzej sa eksponatima, a iza cijelog kompleksa se prostiru iskopani ostaci gdje je živjela esenska zajednica.

Zajednica nastaje zbog neslaganja sa postojećim sveštenstvom u Jerusalimu. Grupa onih koji su zahtijevali brižljivije držanje zakona se odvojila slijedeći onoga koga u tekstovima često nazivaju Učitelj pravednosti (jedna od mnogih hipoteza). Smatrali su da postoji jasna podjela na sinove svjetla i sinove tame, i njihov sukob stalno traje čime se objašnjava stanje stvari na ovoj zemlji. Kao u većini izolacijski usmjerenih vjerskih podviga, smatrali su da svojim aktivnostima doprinose ispunjavanju Božjeg plana za taj narod, dio svijeta pa i šire. U konačnici sve to treba da dovede do pobjede svjetla nad tamom i uspostavom Božje vlasti preko Njegovih slugu. Budući da je Jovan krstitelj djelovao “nedaleko” od ovog mjesta, postoji često pravljenje veze kumranske zajednice sa Hristovim pretečom. U samom muzeju na ovom mjestu se prikazuje film koji, pored ostalog, daje ove aluzije.

No najveći doprinos Kumrana se vidi u otkrivanju spisa s ovog područja. Pećine koje se nalaze u ovom kraju pružaju idealne uslove za očuvanje spisa iz drevnih vremena. Dobro poznata priča kaže kako je jedan mali beduinski dječak, čuvajući koze na tom području i igrajući se kamenčićima, slučajno otkrio ono što je danas poznato pod imenom Kumranski spisi ili Spisi s mrtvog mora. U pitanju je kolekcija od skoro hiljadu različitih manuskripata čije pronalaženje i izlaganje traje još od 1946. godine do danas. To su uglavnom tekstovi istorijskog, vjerskog i lingvističkog značaja jer uključuju neke među najstarijim rukopisima. Među njima su posebno značajni oni koji se tiču biblijskog kanona Starog zavjeta jer su to prevodi koji uveliko potvrđuju današnji tekst koji posjedujemo. Ovo mnogima pomaže da potkrijepe svoje uvjerenje kako tekst Svetoga pisma nije identičan drugim istorijskim spisima nego se ističe i razlikuje kao Božija riječ koju je on održao i očuvao nepromijenjenu do današnjih dana. Ipak, usuđujem se reći da najveći argument u prilog nadahnuća Biblije ne potiče iz arheologije koliko sa područja antropologije. Promijenjeni život onih koji dopuste da sila koja stoji iza Svetog pisma napravi pozitivnu razliku je jači argument od svih, jer je to cilj postojanja i čitanja ove drevne knjige.

Završio bih jednom ilustracijom iz knjige Ateizam ili hrišćanstvo. Pretpostavimo da vjerujem kako je Johan Sebastijan Bah veliki muzičar. Ljudi mogu sedam dana preko medija govoriti kako je on jedan od najvećih kompozitora svih vremena. Mogu iznajmiti salu i pozvati najveće umjetnike da izvode njegova djela. Ali sve to nije dovoljno. Kada odlučim da u tišini slušam Bahovu muziku, kad ona dodirne moj um, srce i moja osjećanja, kada lično za sebe otkrijem njenu ljepotu, nikakva kritika neće umanjiti ljepotu ove muzike. Sveto pismo sadrži najsavršenije i najljepše kompozicije koje je Bog nadahnuo. Možda još nisi uvjeren u to, ali pozivam te da čitaš, jer jedno je sigurno: poslije toga nećeš ostati isti.

Poruke iz Svete zemlje: En Gedi

En Gedi je manje atraktivna lokacija smještena blizu mnogo poznatijih i više posjećenih poput Mrtvog mora, Masade i kumranskih pećina. To je oaza u judejskoj pustinji, druga po veličini u Izraelu, i jedno od rijetkih mjesta u kojima izvori teku tokom cijele godine. Danas je ovo nacionalni park. Na našem Bible Study Tour Plan ovo je bila tačka koju smo posjetili zbog važnih događaja iz starozavjetne istorije.

U drevna vremena, u blizini je postojao i grad po imenu Asason-Tamar (2. Dnevnika 20:2) na zapadnoj obali Mrtvog mora. Ovo staro ime se povezuje sa palmovim drvetima, koje su ga okružavale (tamar na jevrejskom znači palma). Spominje se u kontekstu ratova starih gradova-država i njihovih kraljeva kao mjesto u kome su živjeli Amoreji (1. Mojsijeva 14:7). Kada jevrejski narod osvaja ova područja on postaje dio njihove države. Osim poznatih vinograda o kojima pjeva Solomunova Pjesma nad pjesmama (1:14), Davidovo lutanje i skrivanje daje važnost ovom lokalitetu za proučavaoce Svetog pisma.

Jevrejska nacija je bila uređena u teokratskom obliku, gdje je Bog bio priznavan za vrhunskog zakonodavca i sudiju. U kriznim vremenima Bog je pozivao pojedince da izvrše određene zadatke, povedu narod u određenom pravcu ili ga oslobode od okolnih naroda (Sudije 2:16). No, u svom predznanju, Bog je još mnogo ranije preko Mojsija, dao uputstva ukoliko narod zažele cara, “kao što imaju svi narodi oko njih” (5. Mojsijeva 17:14). To se zaista i desilo, i zapisano je u 1. knjizi proroka Samuila u osmom poglavlju, gdje se ta želja istim riječima iskazuje “da budemo i mi kao svi narodi” (2. Samuilova 8:20). Ono što je smatrano njihovom posebnošću i razlikom, narod je želio da ukloni i da se poistovijeti sa onima oko sebe. I u tom pravcu izbora cara, trebalo je izbjeći monarhiju – da cara nasleđuje njegov sin – nego je trebalo da svaki car bude Bogom izabrani pojedinac iz naroda, osjetljiv za Božju pravdu i zakon. Zakon za cara glasi: “Samo onoga postavi sebi za cara koga izabere Gospod Bog tvoj” (5. Mojsijeva 17:15).

Zato nailazimo na situaciju da prvi izabrani jevrejski car Saul biva zamijenjen zbog svoje neposlušnosti. Još za života cara Saula, najmlađi sin Jeseja Vitlejemca, osmi po redu, pastir David, biva izabran za naslednika. Naravno, kao ni jednom vladaocu tako se ni Saulu ne sviđa mogućnost da bude smijenjen sa vlasti. On želi da održi ili bolje rečeno uspostavi monarhiju te da njegov naslednik bude njegov sin a nego neko iz druge porodice. U tom pravcu on započinje traganje da ubije Davida i tako spriječi moguću promjenu na svom prijestolu.

Moralna pouka iz Davidovog života s ove lokacije je njegovo strpljivo čekanje na Božje djelovanje. Iako je bio legitimno odabran sledeći car, on nije preuzeo prijesto ubijanjem, dobro poznatim načinom kroz cijelu istoriju. Možda mi današnji hrišćani, tako spremni na oštru borbu sa svima za ostvarenje vlastitih namjera, možemo nešto naučiti iz drevnog događaja koji se odvijao u pustinjama En Gedija.

Poruke iz Svete zemlje: Masada

O malim stvarima i pojavama možete pisati mnogo, a o velikim koliko god da napišete nije dovoljno. Tako se osjećam dok nastavljam da dijelim svoje kratke utiske sa putovanja u Izrael koje se desilo u septembru 2015. godine. Kada god se tog putovanja sjetim, imam različite emocije. Uzbuđenje zbog onoga što sam vidio i doživio tamo biva potisnuto blijeđenjem uspomena i željom što nisam više, bolje, duže gledao, slikao, snimao, slušao vodiča … Sad ostaju samo slike, od kojih neke dijelim ovdje na blogu, i uz njih par informacija o ovoj fantastičnoj, predivnoj drevnoj tvrđavi koja prenosi jednu od najsilnijih i najtragičnijih priča o odanosti grupe ljudi jednoj ideji.

Josif Flavije piše se da je tvrđavu sagradio hazmonejski kralj Aleksandar Janej (103-76 prije Hrista), čiji novčići su pronađeni na mjestu iskopavanja. Neki naučnici ga povezuju sa Jonatanom, bratom Jude Makabejca, koji je prvosveštenik u Jerusalimu. Arheolozi se ne slažu sa Flavijem i ne mogu sa sigurnošću da datiraju ovaj objekat u hazmonejski period.

Irod, vladao od 37. prije Hrista do 4. poslije Hrista, je bio jako svjestan strateške lokacije ove tvrđave. Izabrao ju je kao sklonište od neprijatelja i kao svoju zimsku palatu. Tokom njegove vladavine ona je izgrađena i uređena. Nakon njegove smrti, rimski garnizon biva smješten u Masadu.

Grupa pobunjenika predvođena Jonatanom ben Jairom se sklanja u Masadu nakon uništenja Jerusalima od strane Rimljana 70. godine poslije Hrista. Ona ostaje poslednje uporište Jevreja još par godina. Deseta rimska legija pod vođstvom Flavija Silve. Josif Flavije piše “Poslije smrti Basove preuze upravu Flavije Silva i vidjevši da je sva zemlja ratom pokorena, a da je jop samo ostala jedna tvrđava, podiže vojnu na nju skupivši svu vojsku iz mjesta, a tvrđava se zove Masada” (Judejski rat, 504). Opsada je trajala nekoliko mjeseci. Kada su pobunjenici unutar tvrđave izgubili svaku nadu, njihov vođa je održao dva govora kojima je njih 960 uvjerio da je bolje izgubiti život nego živjeti sramno kao rimski rob.

“Nekada smo bili riješeni junaci, da ne robujemo niti Rimljanima, niti ikome drugome, osim Bogu, jer je samo on istiniti i pravedni gospodar ljudi, a sada je došao čas koji nam naređuje da djelima potvrdimo rješenje. … Nama je već unaprijed jasno da ćemo sutra pasti u ruke neprijatelja, ali još imamo slobodan izbor da sa svojim milima umremo časnom smrću. … Naše žene treba da umru neoskvrnute, a naša djeca slobodna od ropstva, a iza njih, mi ćemo jedan drugome ukazati plemenitu milost, i sačuvavši slobodu nadomjestiti junačku sahranu. A prije toga vatrom ćemo uništiti dragocjenosti i tvrđavu. Dobro znam da će Rimljani osjetiti bijes kada se ne budu mogli domoći naših tijela, a i plijen im izmakne. Samo ćemo ostaviti namirnice, jer one će svjedočiti, kada umremo, da nas nije salvadala glad nego kako smo od početka bili riješili tako i sada pretpostavljamo smrt ropstvu” (Judejski rat, 512).

“I nijedan se nije našao toliko slab za užasno djelo, nego svi smaknuše svoje najdraže. Strašne li nevolje koaj je nesretnicima dala da im se učini najmanjim zlom da pobiju svojim rukama svoje žene i djecu. … I čim su proboli sve svoje, bez oklijevanja izabraše kockom onog koji će, pošto ubije devetoricu, poslije svih sam sebe ubiti.” (Judejski rat, 518)

Iako ne želim veličati samoubistvo – posebno ne u kontekstu modernog nasilnog fundamentalizma – istrajnost u odabranom pravcu ostaje nešto što mi danas teško shvatamo. Slijeđenje političke korektnosti je postalo model po kome se rukovodimo. Sa druge strane, suludo je i umirati za svaku najmanju stvar koja se jedino vama čini velikom. Potrebno je pronaći sredinu i slijediti svoja osnovna ubjeđenja. Možda se dio rješenja nalazi u devizi koju sam davno čuo: “Strog prema sebi, a blag prema drugima.”

Poruke iz Svete zemlje: Arad

Iako se moja posjeta Izraelu desila, sada već prije više od pola godina, i dalje sakupljam utiske i često mislim kako nisam dovoljno dobro iskoristio to putovanje. Jedan od propusta je taj što sam ovo trebao pisati dok sam bio tamo. Ali, u tom trenutku je bilo toliko događaja i toliko toga za vidjeti i obići da jednostavno nije bilo moguće sve stići (ili je to samo jedan od standardnih izgovora). Kako god, sada, uz velike napore i naprezanja da što autentičnije prenesem svoje utiske, pišem o tom ugodnom iskustvu kojeg preporučujem svima koji to mogu sebi da organizuju.

Ovaj drevni gradić Arad je smješten u pustinji Negev, nekih tridesetak kilometara jugoistočno od Virsaveje, i zato smo krenuli u tom pravcu poslije posjete Virsaveji. Smješten je na jednoj uzvisini u sredini ogromne ravne pustinjske površine. To je ovom mjestu davalo izuzetnu poziciju zbog puta u blizini, koji se protezao od Jude do Edoma.

Kada je jevrejski narod krenuo iz egipatskog ropstva ka obećanoj zemlji, car ovog grada po imenu Hananej (Biblija, 4. knjiga Mojsijeva 21:1-3) ih je napao, zarobivši neke iz naroda. Nakon što su se sabrali i organizovali, Jevreji napadaju Arad (moguće i neke druge gradiće iz okruženja), pobjeđuju i raskopavaju ga do temelja. Grad tada dobija novi izgled i novo ime: Orma (razorenje). Činilo se da je put u obećanu zemlju sada otvoren i da mogu krenuti ravno naprijed. Umjesto toga, Bog ih je poveo drugim putem obilazeći zemlju istočno od Edoma. Nikakvo čudo da je ta čudna promjena iznervirala narod koji se počeo buniti i vikati: “Zašto nas izvedoste iz Egipta da izginemo u ovoj pustinji?” (4. knjiga Mojsijeva 21:5) Iako se ovaj put mogao učiniti dužim i težim, ulazeći sa druge strane preko Jordnaa, u skoro samo središte Hanana omogućilo je Izraelu da kontroliše cijeli region i iz te perspektive bilo mnogo bolja strategija.

Upravo je ovo mjesto gdje sam po prvi put u svom životu doživio pustinju i njene osobine. Vodiči su nam stalno naglašavali potrebu za vodom i podsjećali da je dovoljno nosimo sa sobom omogućivši nam da je kupimo – naravno po većoj cijeni 🙂 – u samom autobusu koji smo putovali. Nedaleko od glavnog lokaliteta Tel Arad, koji je dio nacionalnih parkova Izraeal, nalazila se i česma sa vodom kojom sam strašno bio razočaran: njenim okusom, mirisom, bojom, količinom … Bez želje da kritikujem jako dobro organizovan sistem nacionalnih parkova u Izraelu, koji su obezbijeđeni vodom i to aparatima koji hlade vodu, na ovom mjestu sam ipak po prvi put shvatio šta znači naći se u pustinji bez adekvatne vode.

Ono po čemu je ovo mjesto jako značajno jeste otkriće hrama. Pošto je bogosluženje u drevnom Izraelu bilo centralizovano (postojalo je samo jedno mjesto molitve i prinošenja žrtvi), ovo otkriće iznenađuje. Arheolozi pretpostavljaju da ostaci ovog hrama sežu sve do vremena iz Davidovog carstva. Navike prinošenja žrtava na visinama i, “pod svakim zelenim drvetom” kako su proroci voljeli kritički da se izražavaju, čini se da je potrajala među jevrejskim narodom i nakon uspostavljanja centralnog mjesta za bogosluženje. Oltar za žrtvovanje je još uvijek lako prepoznatljiv u unutrašnjosti ovih ruševina. Pretpostavlja se da je služba na ovom mjestu prekinuta u vrijeme vjerskih reformi od strane cara Jezekije (2. knjiga o carevima, 18. poglavlje).

Arheološka istraživanja se nastavljaju na ovom području. U američkim novinama New York Times (moguće i na drugim mjestima, ali ja sam ovdje “naletio” na ovu vijest) objavljeno je jedno od poslednjih. U pitanju je drevna lista za nabavku: Elijasiv, upravitelj ove pustinjske tvrđave, primio je nalog za dostavu ispisan na grnčariji: vino, brašno i ulje. Čini se da je pismenost bila mnogo raširenija nego što se ranije vjerovalo. Istraživači zaključuje da je najmanje šest različitih ruku bilo uključeno u pisanje. Profesor Izrael Finkelštajn sa Univerzitetat u Tel Avivu tvrdi “da su pisali jako dobro, skoro bez ikakvih grešaka.” Cijeli članak možete pronaći na ovom linku.