Oče, gdje si?

Kao dječak nisam mogao da podnesem rep muziku. Moje konzervativno vaspitanje nije moglo da proguta način oblačenja i životni stil onih koji su promovisali ovaj muzički žanr. Nisam ni danas pobornik ove muzike ali mi se čini da postoje mnoge pjesme ovog žanra koje postavljaju izuzetno važna životna pitanja. Jedna od takvih je i pjesma “Papaoutai” od belgijskog izvođača poznatog pod umjetničkim imenom Stromae (ime dolazi od “maestro” sa francuskog šatrovačkog jezika). Naziv pjesme je takođe igra riječi i potiče od pitanja “Papa où tu es?” (Oče, gdje si?) U videospotu koji je pogledan više od 690 miliona puta prikazan je dječak koji pokušava da komunicira sa svojim ocem. Otac, koga glumi Stromae, se ponaša kao lutka, potpuno je beživotan i nepokretan. Dječak kroz prozor vidi roditelje sa djecom dok je njegov otac potpuno nedostupan: sve što dječak posjeduje je njegova figura.

Stromae je rođen kao Paul van Haver, majka mu je iz Belgije a otac porijeklom iz Ruande. Rano je počeo da se interesuje za muziku, učio solfeđo i sviranje bubnjeva. Počinje da piše i objavljuje svoje pjesme na youtube. Proslavlja ga prvi hit Alors on danse (2010) i omogućava mu saradnju sa poznatim muzičarima, mnoge nominacije i par nagrada. Pjesma “Papaoutai” je izraz njegovog teškog životnog iskustva. Kada je imao devet godina, 1994. godine, njegov otac odlazi u posjetu svojim rođacima u Ruandu. To nije bio najbolji trenutak jer tada u Ruandi bjesni rat između plemena Tutsi i Hutu. Njegov otac se ne pojavljuje, a majka krije tu činjenicu čak tri godine, nadajući se da je živ i da će se jednog dana vratiti. Tek tri godine kasnije on shvata da mu je otac umro. Zato u pjesmi ponavlja pitanje,

Où t'es, papa où t'es?
Où t'es, papa où t'es?
Où t'es, papa où t'es?
… Maman dit que lorsqu'on cherche bien
On finit toujours par trouver
Ah sacré papa
Dis-moi où es-tu caché?
Ça doit, faire au moins mille fois que j'ai compté mes doigts

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=oiKj0Z_Xnjc&w=560&h=315]

“Oče, gdje si, gdje si …
mama kaže kada dobro tražimo,
da na kraju uvijek pronalazimo (aluzija na tekst iz jevanđelja)
O, tata
reci mi gdje se kriješ?
Najmanje hiljadu puta sam brojao prstima”

U sredini smo sedmice kada hrišćani obilježavaju praznik Hristovog vaskrsenja. Gregorijanski datum je prošao, a julijanski je pred nama. U isto vrijeme, veliki dio svijeta nalazi se u karantinu zbog pandemije virusa. Kao nikada ranije, pitanje iz ove pjesme postaje relevantno ako ga upućujemo “nebeskom” ocu. Zašto Bog, ako postoji, dopušta ovakve događaje, je drevno ljudsko pitanje. Jedan prijatelj koji prolazi kroz tešku roditeljsku muku razmišlja glasno: “Nevidljiv, tih, zagonetan, kontroverzan, nerazumljiv, pristupačan jedino putem teško komplikovane eksegeze grčkog i jevrejskog teksta starog nekoliko hiljada godina, Bog kojemu se godinama možeš moliti, danonoćno, bez da ti ikada konkretno, jasno, razumljivo odgovori.” Neki uspijevaju da žive s ovakvim i sličnim pitanjima, pronađu neka svoja rješenja; drugi napuštaju i samo traganje za odgovorom, povrijeđeni i ogorčeni.

Bez želje da olako govorim o tuđoj patnji i muci, želim usmjeriti pažnju na jedan detalj vezan uz spomenuti hrišćanski praznik. Možda se tu može pronaći ako ne odgovor, onda bar slično pitanje. Dva od četiri jevanđelja spominju jedno čudno Hristovo pitanje, veoma slično ovom našem. Na aramejskom jeziku one zvuče nešto kao “Eloi, Eloi lama sabahtani?” a znače “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” U trenutku kada je Hristos postavio to pitanje, On nije mogao da vidi preko groba. Njegovo pitanje ostavlja prostor za postavljanje pitanja dok prolazimo kroz teške periode življenja. Bilo bi korisno ako bi mogli nastaviti da hodamo, čak i bez dobijenog odgovora. Ili rečeno poznatim riječima Čerčila, “Ako prolaziš kroz pakao, nastavi da hodaš.” Onaj što je na krstu postavio pitanje je nadvladao i smrt. U tome je suština praznika koji ukazuje na nadu i kada se ona ne vidi.

Podaci, činjenice i traganje za Istinom

Jedan od velikih izazova polarizovanog društva je to što stvara snažan “za ili protiv mentalitet”, a on kreira podjele i stvara konfuziju. Naše društvo se teško nosi sa stvarnom potrebom da drži prividne suprotnosti u tenziji. Ovime se gubi umjetnost življenja, a time i tako potrebna mudrost za svakodnevni život.

Pandemija korona virusa je iznijela na vidjelo opšti nedostatak mudrosti. Korijen ovakvog gubitka mudrosti, prema Žaku Elulu, je to što živimo u vrijeme trijumfa podataka nad istinom. Naše društvo pokreću podaci. O tome Elul piše, “Za današnjeg pojedinca podaci su konačni razlog, najveća vrijednost i neosporni dokaz. Sve se klanja pred podacima. Mi ih moramo poslušati … Oni odlučuju o svemu.” To znači da su podaci postali božanstvo; Elul to upoređuje sa klanjanjem Molohu (hanansko božanstvo iz biblijskih vremena). Kada podaci postanu božanstvo, mi gubimo usmerenje ka Istini, ka sveobuhvatnom prikazu stvarnosti koje određuje mjesto podacima i činjenicama. Elul piše da u savremenom svijetu, “podaci i istina svima izgledaju kao jedno te isto. I to što Bog više nije istinit danas je zato što ne izgleda poput činjenice i nije dio naših podataka.”

Niko ne tvrdi da treba ignorisati podatke i činjenice. Oni su nam potrebni. Ali problem nastaje kad podaci postanu božanstvo, mi tada gubimo sposobnost da ih smjestimo u potpuni prikaz stvarnosti određen Božjom mudrošću koja sve prevazilazi. Rezultati ovog gubitka su očigledni u našem društvu danas: Svako od nas usvaja one podatke za koje ima predispozicije, uređujući stvarnost tako da je ona načinjena od podataka koje mi sami želimo, ne praveći ni najmanji napor da razmotrimo činjenice koje dovode u pitanje naše stavove i tako padamo u zamku razmišljanja “za ili protiv.” Upravo zato se mi povlačimo u naše odaje informacija koja se sastoji od eha sličnih komentara, gađajući druge svojim podacima, čudeći se kako ih drugi ne mogu da vide. U konačnici, ovo se završava našim smanjenim kapacitetom za mudrost, za razmatranje činjenica u tenziji, za usvajanje informacija u sklopu šire realnosti.

Sveto pismo poziva da nemamo drugih bogova osim jednoga Boga. Ovaj poziv mora obuhvatati i podatke koji žele da djeluju poput božanstva. Plašim se da je izgubljena sposobnost za objavljuje drevne, svetopisamske, božanske mudrost jer smo obožavali Moloha podataka i bili oblikovani prema modelu zeitgeist razmišljanja za ili protiv čime smo se povukli u naše hrišćansko-političko-društvene eho odaje.

U međuvremenu, našem svijetu je očajnički potrebna mudrost. Gdje će je na drugom mjestu čuti ako ne iz Božije riječi? Dok pokušavamo navigirati ovim izazovnim danima, ne zaboravimo da tražimo mudrost. U Bibliji nalazimo i ovu preporuku: “Ako li kome od vas nedostaje premudrosti, neka ište u Boga koji daje svakome bez razlike i ne kori nikoga, i daće mu se” (Jakovljeva poslanica 1:5). Dopustimo da budemo upotrijebljeni na korist drugima i da oslobodimo se mentaliteta koji stvara podjele i zbrku. Mudrost koja nam bude otkrivena, podijelimo darežljivo.

Autor J. Lawrence, uređivanje ©duhovnamisao.com

Ima svašta ali novo nema ništa!

– Ama ima od dobra bolje.
– Ima, može biti da ima, ali to – nije dobro.
– Zašto nije dobro, po čemu nije dobro?
– Pa eto, kako da ti kažem, kad je čovjek dobro, on zna na čemu je i sjedi s mirom, a to ”bolje” goni te da tražiš još bolje i … to kraja nema. Pusti!

Ima svašta i koješta, ali novog – ako ćemo pravo govoriti: nema ništa. Nema, nema, vjeruj ti meni! A to što neki pričaju nemoj ti da slušaš ni uzimaš srcu. Ništa to nije. Otkako je svijet postao, uvijek se među ljudima jedni isti konci pletu i mrse i raspliću, samo se ljudi mijenjaju, pa im to izgleda novo.

(Ivo Andrić, Priča o soli)

Je li to sve?

”A on će umrijeti kao toliki drugi, kao većina, bez traga i spomena, pa će možda i njegovi unuci zaboraviti da je ikad živio. Neće ostati otisak njegovih stopala na drumovima kojima je prošao, umrijeće sjećanje na njega s ljudima koji će ostaviti ovaj svijet. Ništa nije učinio što bi bilo vrijedno da se pamti, nije ljude budio iz sna i dizao iz čame, nije ih vodio u juriše protiv mraka i protiv neprijatelja, nije stvorio nikakvo djelo kojim bi podstakao ljudski duh ili čovjekovu varku, ničim nije zaslužio da njegovo ime pređe granicu njegova vijeka. Nestaće u proždrljivom vremenu, nezapažen, kao kad izgori šibica. Za njega ne postoje stoljeća, ni decenije, ni godine čak. Njegov spomen je bez trajanja, jer je on bez značaja.

Bože, kako je to čudno, sve će trajati, sve će biti isto u svijetu, i ovaj prašni drum, i ovaj suri kamen iznad puta, i ovaj divlji nar što raste usred kamena, i ova beskrajna pučina, trajnija od svega ljudskog, a od njega neće ostati ništa. Možda će postojati neki drugi Ivan Marić, ali njega neće biti. Nestaće cio jedan svijet, cio jedan kosmos, jedno složeno sjećanje, jedan nezamrsivi mehanizam želja, ljubavi, strahova, čežnji. Bio, i nema ga, a niko to neće znati.”

Iz romana “Ostrvo,” Meša Selimović