Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio

Radikalni džihad se može razumjeti samo u svjetlu njegovih vjerskih ubjeđenja. Dok glavna struja islama danas odbacuje radikalni džihad (sama riječ “islam” ima korijen u riječi “selam”, što je arapska riječ za mir), njihova teologija može biti poticajna za konzervativno nastrojene muslimane. Kako islam može imati korijene i mira i rata u isto vrijeme? Vjerujem da se dio odgovora nalazi u dvije stvarnosti:
1) islam je teološki jako fragmentiran, ne postoji centralni autoritet, i
2) osnovni tekst islama, Kur’an, je sam po sebi dvosmislena knjiga te može da ima mnoštvo tumačenja.
Kur’an u svojoj suštini nije baš tako jasna knjiga. Ovo je potvrđeno na samom početku opšte prihvaćenog teksta: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: “Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!” – A samo razumom obdareni shvaćaju.” (3:7) Kao i Biblija, i Kur’an ima neke tekstove koji su jasni, čak i nakon hiljada godina. Ali postoje mnogi drugi tekstovi koji su opisni ili složeni ili čije značenje se izgubilo tokom vremena.

Kao rezultat ovih nejasnoća, te zbog nepostojanja centralnog teološkog autoriteta, postoji nekoliko glavnih načina razumijevanja Kur’ana u islamu. Svaki od njih na neki način pokušava da razjasni nejasnoće i stvori jasnu poruku iz njih. Neki muslimani se fokusiraju na to kako je Kur’an shvaćen od strane Muhamedovih ahbaba, onih koji su ga najbolje poznavali i slijedili u vođenju islamskog pokreta kao što su Abu Bakr, Umra, Usman i Ali (moguće da sam pogrešno preveo ova imena). Ali čak i u ovoj grupi tumača postoje podjele između Sunita i Šita po pitanju primjene učenja ahbaba prema njihovom razumijevanju Kur’ana.

Neko vrijeme nakon smrti Muhameda tradicije o Muhamedovim govorima i djelima su sakupljene u ono što se naziva hadis. Oni obuhvataju sjećanja ahbaba, ali takođe i kasnija sjećanja prenošena od strane onih koji su znali ahbabe, mnogo veća grupa sa manjim poznavanjem prvobitnih događaja. Većina ljudi čita Kur’an u svjetlosti hadisa, ali se razlikuju po pitanju koja sjećanja su autentičnija a koja su tačnija. Suniti i Šiti se u stvari razlikuju mnogo po ovim pitanjima.

U kasnijim vijekovima Kur’an je tumačen od strane velikog broja komentatora koji su uradili najbolje što mogu da protumače (tasfir) Kur’an. Neki od poznatih su ibn Abas, Al-Askari, Al-Tabari, Al-Azari i Al-Bagavi. Oni su težili da objasne Kur’an proučavajući stil teksta, definišući ključne riječi, razjašnjavajući gramatiku i značenje cijele rečenice. Takođe su pokušavali otkriti dublje značenje, objasniti metafore i figurativni govor, te pomiriti stihove koji se čine suprotni jedni drugima. Budući da tumači danas imaju tendenciju ka jednom od komentatora, nejasnoće Kur’ana često se povećavaju mnoštvom opcija i komentatora. Budući da islam nema nikakav centralni autoritet poput pape ili glavnog odbora, nejasnoće Kur’ana ostaju neriješene uprkos svim istraživanjima. Ovo objašnjava mogućnost da Kur’an citiraju i promoteri mira i zastupnici nasilnog džihada. Nejasnoće knjige ostaje neriješene za većinu muslimana. Uprkos tome, čak i danas oni muslimani koji odbacuju sva ova tumačenja, uključujući i hadis, vjeruju da je Kur’an samo po sebi dovoljan i da jedino čisti mogu istinski da ga razumiju (3:7, 6:114-115, 8:54, 45:2-6, 56:77-81).

Možda sam Kur’an nudi izlaz iz ovih muka tumačenja, iako većina muslimani nisu istražili sledeći način. Prema samom Kur’anu, njegove nejasnoće se najbolje razumiju, ne na osnovu kasnijih tumača, nego poređenjem sa ranijim otkrivenjima, onima koja su data prorocima poput Avrama, Mojsija i Isusa i koji su zapisani u Starom (Tevrat) i Novom (Indžil) zavjetu. Kur’an uvjerava čitaoca da se Alah ne mijenja po pitanju odnosa prema prošlim i sadašnjim prorocima (17:77). Čitaoci Kur’ana se ohrabruju “da vjeruju u spise poslane Njegovom vijesniku (Muhamedu) i spise koje je On poslao prije njega” (4:136). Vjernici u Kur’an ne treba da prave razliku između ovih i ranijih otkrivenja zapisanih u Bibliji (2:136). Cilj Kur’ana je da “potvrdi ono što je dato ranije”, naime zakon Mojsijev i jevanđelje Isusovo (3:3-4). Ali ovo potvrđivanje nije jednosmjerna ulica, Biblija takođe pomaže da se potvrdi značenje Kur’ana. Kada je Muhamed bio nesiguran u poruke koje je primao, on je trebao da “pita one koji su čitali Knjigu (u obliku Biblije) prije njega” (10:94). Muslimani koji čitaju Kur’an u svjetlu Biblije otkrili su da je Kur’an veoma drugačija knjiga od one koju su znali ranije. Poznavanje ranijeg otkrivenja pomaže da se razjasni šta je jasno i šta nije u Kur’anu.

Jevanđelje srijedom: Matej 4. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

U prvom poglavlju jevanđelja po Mateju pisao sam o ženskim osobama iz Hristovog rodoslova. Drugo poglavlje je bilo rezervisano za tri različite reakcije na Hristovo rođenje predstavljene kroz tri grupe ljudi: mudrace, Iroda i jevrejske vođe. U trećem se javlja još jedna nova ličnost, Jovan Krstitelj, te se opisuje njegov odnosa prema Isusu, mesijanskom caru.

Četvrto poglavlje, pored ostaloga, bilježi dobro poznato kušanje Isusa Hrista čime bih se kratko pozabavio u ovom tekstu. Iako đavo kuša Isusa tri puta, ja u tome vidim četiri kušanja.

1. “Ako si sin Božji, reci da kamenje ovo hljebovi postanu” (Matej 4:3). Prvo kušanje, a time i svo kušanje, počinje sumnjom u Hristov identitet. Prvo poglavlje jev. po Mateju spominje da je Isus potomak Davida, Avrama (Matej 1:1) ali i Boga (1:18). Kada anđeo savjetuje Josifu da uzme Mariju za ženu, uvjerava ga da Isus nije obično dijete nego natprirodno (1:20). U drugom poglavlju istog jevanđelja Isus je predstavljen kao beba koja se rodila da bude car (2:2). U trećem Božji glas s neba potvrđuje Hristov identitet kao sina Božijeg (3:17). Da ne bude zabune, ne govori se o biološkom sinu, nego je odnos između Boga oca i Isusa Hrista označen ovim terminom. Đavo počinje predlogom koji sumnja u tvrdnju koju je izrekao Božji glas s neba: “Ako si sin Božji…” Dake, prvo kušanje je vezano za sumnju u Božiju riječ.

2. “Ako si sin Božji, reci da kamenje ovo hljebovi postanu” (Matej 4:3). Ljudi su uvijek voljeli čuda. Nešto bez ništa je tako dobro došlo i željeno. Sotona potiče Hrista da upotrijebi svoje božanske moći sebi u korist. Želja za čudom ni danas nije ništa manja. Tamo gdje se čuda dešavaju ljudi hrle i sve prirodne elemente povezane s čudom smatraju svetim i posebnim. Umjesto pravljenja čuda, Isus upućuje na Božiju riječ. Pouka Hristovim sledbenicima danas: umjesto svetih mjesta i predmeta Sveto pismo.

Jan_Hus_at_the_Stake — Spaljivanje Jana Husa

3. Pošto je Hristos ukazao na Sveto pismo, đavo prelazi na taj teren (Matej 4:6). Koristiti Sveto pismo ili Bibliju kao relikviju od koje se neprijatelj Boga i ljudi plaši očigledno ničemu ne pomaže. Sam đavo je citirao (doduše van konteksta) stihove iz Svetog pisma i time ih izopačio. Ispravno čitanje, tumačenje i razumijevanje Svetog pisma je jedina odbrana od zloupotrebe svetog teksta.

4. Pošto nije uspio nijednim ranijim pokušajem, sotona prelazi na područje zapovijedanja i sile. “Sve ću dati tebi ako padneš i pokloniš mi se.” U ovom slučaju govorimo o prisilnom pozivu na obožavanju onoga ko/što nije Bog. U jevanđelju po Mateju Isus je jedini kome se ljudi klanjaju, kome služe i koga tim svojim činom obožavaju (Matej 2:2.8.11, 8:2, 9:18, 14:33, 15:25, 20:20, 28:17). Ukoliko svijet posmatrate sa biblijske tačke gledišta, Bog je jedini dostojan obožavanja – sve drugo je pogrešno. Sa druge strane, svako od nas ima pravo da izabere svoj fokus obožavanja i zato će biti odgovoran jedino Bogu. Niko od nas nema pravo da bilo koga forsira da obožava / bogosluži ili se klanja onako kako on ne želi da služi. U trenutku prisile, nasilnici staju na stranu đavola koji je od Isusa zahtijevao da mu se pokloni. Ovo je činjenica koju su mnogi samozvani Hristovi sledbenici kroz istoriju uveliko zaboravljali. Na žalost.

Jevanđelje srijedom: Matej 3. poglavlje

Jovan Krstitelj je veoma intrigantna ličnost. Živio je u izolovanom području do trenutka objavljivanja Mesijinog dolaska te se smatra njegovim pretečom. Ovu temu će Matej još obrađivati u 14. poglavlju. Njegova pojava i poruka je bila tako silna da je njemu izlazio “Jerusalim, sva Judeja i okolina Jordanska” (Matej 3:5). A on ih je krštavao.

Krštenje o kome je ovdje riječ se odvijalo uranjanje u vodu. Za ovaj čin, tekst jevanđelja kaže da je bilo potrebno “mnogo vode” (jev. po Jovanu 3:23). Krštavane su odrasle osobe: bilo je neophodno da razumiju upućen im poziv, prihvate ga i pokaju se. I sam Isus koji je bio kršten imao je oko 30 godina.

Zanimljivo je da Jovan upućuje poziv onima koji su se uveliko smatrali Božjom svojinom. Činjenica rođenja u određenom mjestu, porodici ili narodu ne znači mnogo za naš duhovni identitet ukoliko on nije potvrđen ličnom odlukom i ispravnim stavom. Prema riječima Jovana Krstitelja neophodni su odgovarajući rezultati duhovnog življenja (“rod dostojan pokajanja,” Matej 3:8) te povezanost sa Isusom (“krštenje Duhom svetim i ognjem,” Matej 6:11). U protivnom, sam Hristos će napraviti odvajanje suprotnih od sebe.

Vrhunac ovog teksta je Hristovo krštenje. Sam obred je imao veze sa završetkom grešnog života i početkom novog (što opet ne znači da su kršteni bezgrešni). Zato se Jovan čudi zašto se Hristos izlaže tom činu. Ali Isus insistira tvrdeći da se tako dešava ispunjenje “svake pravde.” Ukoliko je Isus mesijanski car, prema Starom zavjetu neophodno je da u tu službu bude uveden od strane proroka. Započinjanje službe proroka, sveštenika i cara u Starom zavjetu se nazivalo pomazanjem, a službenici pomazanici (na grčkom Χριστός). Jedan od primjera za to nalazimo u 1. knjizi Samuilovoj 10:1. Ispunjenje “svake pravde” potvrđuje golub i glas s neba (Matej 3:16-17). Hristova javna služba ovim započinje.

Izvrtanje Isusovih riječi

Mnogi milioni su kroz vijekove poštovali Isusovo ime, ali je samo nekolicina razumjela i još manje sprovela u djelo ono što je On zahtijevao. Njegove riječi bile su izvrtane da znače sve, bilo šta i ništa. Njegovo ime je korišteno i zloupotrebljavano da se opravda kriminal, plaše djeca, a ljudi i žene inspirišu na herojsku glupost. Isus je više poštovan i obožavan za ono što nije mislio, nego za ono što je mislio. Najveća ironija je da je ono čemu se najviše suprostavljao u svijetu u svoje vrijeme, danas oživljeno, propovijedano i rašireno po cijelom svijetu – u Njegovo ime.

Albert Nolan, “Isus prije hrišćanstva”