Quo vadis?

Nemati obaveze, biti “slobodan.” To zasigurno nije najveća vrijednost i najviši ideal bez obzira koliko mi to jedni drugima stalno ponavljali. Sa druge strane, ima trenutaka kada je čovjeku neophodno da ne mora ništa, kao što pišem u jednom od prethodnim tekstova. Kao neko ko već duži niz godina živi u kontekstu obaveznih mjesečnih izvještaja rada, počinjem da otkrivam ljepotu “umjetničke slobode.” Sad, trebalo bi i to definisati jer će svako od nas pod tim pojmom imati neko svoje razumijevanje. Mislio sam neki oblik kreativnog izražavanja koji ne traži usklađenost sa unaprijed određenim zahtjevima: vremenom, oblikom, sadržajem … Zato sam pomislio o jednoj novoj rubrici na ovom mom blogu koji bih nazvao … slika vrijedi više od 1000 riječi. Već godinu dana uploadujem slike koje napravim u hodu na svoj instagram profil. Neke od njih možete vidjeti i ovdje, na ovoj stranici, ispod teksta. Želim da ih u narednom periodu, s vremena na vrijeme, bez obaveze i moranja, podijelim i na ovoj web stranici uz par misli koje sam imao u trenutku pravljenja te fotografije. Neke moje asocijacije i ideje, zašto sam uslikao to što sam uslikao i šta sam pomislio da vidim u tom trenutku, na tom malom ograničenom kadru mog pogleda.

Kuda ideš, Gospode? (Quo vadis Domine?) je pitanje koje legenda kaže da je postavio apostol Petar Hristu bježeći iz Rima tokom vremena progonstva. Na to mu je Hristos odgovorio da se ide u grad Rim da bude razapet ponovo. Legenda kaže da je to apostolu dalo snage da se vrati nazad gdje je doživio mučeničku smrt. Sjenkjevič piše roman s ovim naslovom, koji kasnije biva ekranizovan nekoliko puta.

Kao dijete sam često maštao o nekom obliku zapisa o pređenom putu i kilometrima koje smo napravili svojim nogama. Kakve bi priče mogla ispričati naša obuća kada bi to bila u stanju? Naš hod se mnogo bolje očituje na nekim drugim mjestima našeg tijela i ličnosti. Ako bi se malo bolje zagledali možda bi mogli vidjeti nešto slično onome što vidite na ovim mojim starim skechers patikama. Ogrebotine, poderana i prljava mjesta, iznošanu kožu … Iznošanih patika se jednostavno riješimo i zamijenimo ih novim. To se ne ostvaruje tako lako sa našim uspomenama i unutrašnjim ožiljcima. Da bi ih bilo manje, možda bi trebali bolje pripaziti tokom sledećeg hodanja. Ako ništa drugo onda bar upitati sami sebe: “Quo vadis, dokle i zašto?

Kako provesti godišnji odmor?

Ponoć je odavno prošla. Svi u našem autu spavaju, a ja vozim: upravo zbog toga volim voziti noću. Misli se rasprše niz cijeli put, odu na različita mjesta sa kojih ne moram brzo da ih vraćam. Putujem ja, a putuju i one dok se primičem planiranom cilju i odredištu: jednom malom selu u Makedoniji. Moja supruga je od tamo, a upravo smo proveli desetak dana u isto tako malom mjestašcu, u Bosni i Hercegovini, gdje žive moji roditelji. Pretičem automobile i oni pretiču mene; približivam se jednom od graničnih prelaza i gledam razne oznake na registracijama. Najviše vidim sledeća slova D, A, SLO, CH, I, B; malo manje F, N, NL, GB, CZ, RO… Vrijeme je godišnjih odmora i jedni idu kući, a drugi od kuće. Kada sam ja išao u školu, ovaj put se zvao “Bratstvo i jedinstvo” – danas su to termini čije značenje moramo da nađemo u riječniku.

Veliki broj ovih automobila prevoze putnike koji žele da stignu u Grčku na more. Njima ne smetaju požari koji ovih dana haraju Atikom. Odmoriti se, uživati u suncu i morskoj vodi za mnoge je idealan način iskorištavanja godišnjeg odmora. Ja odlazak na more nikad nisam smatrao posebnim: tamo odem samo zbog onih iz moje porodice koji to vole. A što sam stariji, javljaju se neke druge lokacije na kojima bih mnogo radije proveo vrijeme nego na obali i najljepše pješčane plaže. U stvari, nisu to lokacije koliko ljudi.

Naravno, svako ima pravo da provede svoje vrijeme kako želi. Ali dok vozim i posmatram automobile sa krovnim nosačima i ostalim predmetima koji jasno ukazuju da je krajnja destinacija more, razmišljam i to razmišljanje dijelim ovdje sa vama. Sigurno da ima onih koje previše vremena provedu na jednom mjestu i kojima godi i treba udisanje morskog vazduha. Ali mislim da je djeci koja odrastaju negdje “tamo daleko” isto tako potrebno da se povežu sa nekim lokacijama koje su (bile) važne njihovim roditeljima i roditeljima njihovih roditelja. A šta ako se to posebno i dragocjeno iskustvo ne može prenijeti? Možda je to samo odraz moje nostalgije zbog kratkog vremena provedenog u nekom drugom kraju ovog svijeta.

No godila mi je šetnja poznatom šumom, u koju sam često zalazio kao dijete i na čijim starim deblima još uvijek mogu vidjeti urezane poznate inicijale i predmete. Pogled na livade kojima sam tračo i njive na koje sam vodio životinje. Odlazak kući djeda i bake u kojoj već neko vrijeme niko ne živi nego samo navrati. Kuća je dobila novu fasadu i time uveliko promijenila izgled. Ne mogu takvu da je smjestim u svoja sjećanja: otima se i gubi svaki put kada je povežem sa voćkama koje ju okružuju. I po prvi put se protivim napretku i promjeni na bolje: trebala je ostati onakva kakvu sam je upamtio i kakva je mogla da zadrži moje uspomene. Ova nova farba kao da je istjerala iz nje njene vlasnike, ukućane i sve one vezane za njih. Pomogao je malo komšija Desimir kada se kratko zaustavio i podijelio najnovije informacije vezane za svoju djecu i unuke koji, takođe, žive daleko od ovoga kraja. I onda se sjetim penjanja sa njegovim sinom na djedova trešnju i još nekih događaja, koji mene vežu za to mjesto i te ljude. A tih ljudi nema: čini se kao da su prisutniji oni koji su mrtvi, ali umrli na ovom tlu, a ne oni što žive na nekom tuđem.

Posjeta školi u kojoj sam završio svoje osnovno obrazovanje potakla je mnoge uspomene. Tim više, što sam – iako je vrijeme raspusta – u njoj baš tog dana sreo svog učitelja. On me proveo kroz školu koja nije doživjela puno promjene: novi je pod, novi su prozori. Mnogo je novih radnika u njoj, i nova je slika na zidu svake učionice. Sa tog zida nas je gledao Josip Broz Tito, a ovu sadašnju djecu princ Rastko Nemanjić, tj. monah Sava. Na kraju dana, otišao sam do jezera na koje sam s ocem dolazio. On je ribolovac ali je jezero – za to vrijeme – bilo predaleko od naše kuće: put je bio loš, a prevoz ne tako lako dostupan kao sada. Nije to bilo prije stotinu godina, ali je zaista bilo tako. Vozili smo se biciklima po neasfaltiranom drumu da bi tamo proveli par sati gledajući u štapove i sanjajući ulov. Dugački put nazad je bila jedina briga.

Dok smo mladi pitamo se kako iskoristiti vrijeme. Kada to vrijeme prođe, pitamo se u šta smo ga potrošili. Bio sam ja i na mnogim drugima mjestima i u drugim zemljama, ali nekako su uspomene vezane za ove lokacije draže i drže se duže u moždanim ćelijama. A negdje duboko u neoronima se smjestilo i ovo pitanje koje počesto izlazi na površinu i traži jasan odgovor. Nije to pitanje kako provesti godišnji odmor, koliko kako iskoristiti godine koje smo dobili i na šta ih potrošiti. Poteško pitanje za godišnji odmor? Ništa onda, nastavimo svoj put prema nekoj egzotičnoj lokaciji koja će otjerati ovo pitanje kao i uspomene iz djetinjstva. Ali u ključnim trenucima života, dendriti neće na svjetlo dana iznijeti selfi slike sa plaže nego lica i riječi dragocjenih nam osoba. Zato se na vrijeme povežimo sa dragim ljudima, a ne sa lijepim mjestima. Ne dajte da vas reklame prevare.

Makni mi se sa sunca

“Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?” pisao je Sidran u svom romanu koga je Kusturica ekranizovao. I najzad, sunce je zaista zasjalo i ovdje gdje se ja trenutno nalazim. Sunce u potpunosti mijenja doživljaj života. Nije čudo da su mnogi drevni narodi – prije nego su obasjani svetopisamskim otkrivenjem – suncu pripisivali božanske odlike. I dok sam se tog prvog sunčanog dana, kao gušter izlagao toplim sunčevim zracima, sjetio sam se onog filozofa koji je živio u buretu. A evo i zašto.

Diogen iz Sinope, knjige tvrde da se na to ime on odazivao. U literaturi ga danas pronalazimo i kao Diogena cinika jer je bio predstavnik te grčke filozofske škole. Kritikovao je mnoge usvojene običaje građana Atine tvrdeći da se vrlina bolje otkriva na djelu nego u teoriji (“Neće svaki koji mi govori: Gospode! Gospode! ući u carstvo nebesko; no koji čini po volji oca mojega koji je na nebesima”, jev. po Mateju 7:21). Usvojio je suviše jednostavan način života za svoje sugrađane jer je živio u velikoj keramičkoj posudi (buretu?) na pijaci. Ovo postaje još zanimljivije jer mu je otac bio bankar (smatra se da je zbog krivotvorenja kovanice bio protjeran iz svog grada). Posebno je poznat zbog dviju anegdota iz svog života.

Prva kaže da je usred dana hodao gradom noseći upaljenu svjetiljku u ruci. Kada su ga zapitali šta to radi, odgovorio je da “traži čovjeka” (hominem quaero). Slijedeći grčke ideale tragao je za osobom koja bi ih utjelovila u svom životu, ali prema njegovom tvrđenju nije ju uspio pronaći. U drugoj se priči – koja se najvjerovatnije nije desila – Diogen susreće sa Aleksandrom velikim. Diogen je već ostvaren i poznat filozof, te je mladi car želio da ga sretne. Pronašavši ga u njegovom uobičajenom staništu, zapitao ga je postoji li nešto što on, car, može da učini za njega. Na to je Diogen izgovorio svoje poznate, apokrifne, riječi: “Makni mi se sa sunca.” Ovim je drevni cinik želio da kaže kako mu ništa nije potrebno. Oduševljen odgovorom, car je izjavio da bi volio da – da nije to što jeste – da bude Diogen.

Čini mi se kako većina ljudi danas slijedi ovu Diogenovu maksimu, mada u malo drugačijem kontekstu. Svako od nas ima svoje ciljeve i želje te traga za njima ne osvrćući se mnogo na druge ljude koji ih okružuju. To je posebno vidljivo u velikim gradovima. Druge često posmatramo kao prepreku pronalasku našeg mjesta pod suncem. Ono što tražimo od njih, čak i kada to ne izgovorimo, može se prevesti kao poziv da se uklone i da ne smetaju. To postaje sasvim normalno u kontekstu drugih helenističkih ideja i pravaca, a posebno onih koji se vode idejom da je “čovjek čovjeku vuk.” “Moral je oružje slabih,” pisao je Nietzsche. Ljudi koji usvoje drugačiji pristup životu i življenju su doista rijetki i traganje za njima je skoro identično Diogenovom traganju sa fenjerom po danu.

Sa druge strane nailazimo na Hristovu ideju i poziv – koja čini se da je sve manje prisutna i među hrišćanima – da se krećemo na suprot struje. To je potpuno radikalan pristup životu i ljudskim odnosima: “činite dobro onima koji na vas mrze” (jev. po Mateju 5:44). Umjesto da tražimo od drugih da oslobode tople zrake sunca da padnu na nas možemo pokušati da budemo sunce nekome kome je ovaj svijet hladno mjesto. A takvih je zaista mnogo: posebno, opet, u velikim metropolama ovoga svijeta. Usamljenost i otuđenost su najčešći i najveći problemi, a njihovo rješenje tako lako i jednostavno. Zahtijeva samo nešto malo tvog i mog vremena koje smo spremni potrošiti na druge. Jesi li spreman danas da ga potrošiš na malo drugačiji način nego uobičajeno, samo za sebe?

Čemu služi TV?

Ima puno načina da se govori o televiziji. Ali iz perspektive zarade i poslovnosti, budimo realni: osnova svega u našem televizijskom kanalu je da pomognemo, Coca Cola kompaniji na primjer, da ona proda svoj proizvod. Da bi se neka reklama mogla vidjeti, potrebno je da mozak gledaoca bude dostupan. Naše emisije imaju za cilj da ga učine dostupnim, tj. da ga zabave, da ga opuste, da ga pripreme da primi poruke. Što mi prodajemo kompanijama je vrijeme u kome je ljudski mozak dostupan. Ali, ništa nije teže od dobijanja te dostupnosti. Tu leži ključ stalne promjene. Stalno se trebaju tražiti programi koji su prihvaćeni, stalno se slijedi moda, stalno se razmatraju nove tendencije, u kontekstu u kome se informacija ubrzava, umnožava i banalizuje. Televizija je aktivnost bez memorije. Ako je uporedimo sa automobilskom industrijom, shvatićemo da je za proizvođača kola proces stvaranja dosta spor. Ukoliko su njegova kola uspjeh, on će imati priliku da uživa u svom dobrom rezultatu. Mi na televiziji uopšte nemamo vremena. Čim se jedan program završi, počinje traganje za novim.

Patrick Le Lay, direktor televizijskog kanala TF1