Kraj je stigao

21. 12. 2012. Dok ovo čitaš, indikator baterije na tvom „pametnom“ telefonu pokazuje da mu je potrebno novo punjenje. To bi bilo jednostavno da se cijeli svijet poslednjih par dana nije suočio sa velikim nedostatkom električne energije. Ona je, kao i nafta i svi drugi neophodni resursi (uključujući i hranu), preusmjerena samo onima koji to mogu enormno da plate. Dim i crni oblaci ukazuju da je predviđanje o kraju svijetu za ovaj dan, čini se, bilo ipak istinito. 

Ovo je loš pokušaj scenarija za prikaz kraja svijeta. Loš iz dva razloga: 1) zato što sam ja loš u ovom književnom žanru, 2) zato što ćemo doživjeti i 22. 12. 2012. To je, jednostavno, moje jako uvjerenje zasnovano na jednom drevnom, religioznom, drugačijem opisu „kraja“ svijeta.

I upravo zbog toga, mnogi od nas ne mare za kraj svijeta. Previše je nas religiozno-duhovnih tragalaca koji pokušavamo da svoja tumačenja svetih spisa prenesemo svijetu oko sebe. Veoma često, ta tumačenja su kontradiktorna jedna drugima. Još češće, na žalost, mi se ne znamo nositi sa razlikama našeg tumačenja, shvatanja, vjerovanja … I zbog svega toga, oni do kojih iskreni religiozno-duhovni tragaoci žele da dopru sa svojim idejama, ne uspijevaju.

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=Sjks6Vy3cCs&w=420&h=315]

A pogledajmo to i sa ove strane. Ako postoji neka negativna sila, tamna strana, u ovom našem svemiru, i ako je ona uzrok zla i patnje, pa samim tim i neophodnosti kraja svijeta, ne bi li se njegova najbolja taktika sastojala u tome da svemu tome da notu relativnosti i bezveznosti kroz prepirke i nasilje religioznih fanatika? Još je Baudelaire tvrdio da je „najveća lukavost đavola u tome što nas je ubijedio da ne postoji.“ Da li je moguće da je njegova taktika da nas kroz često prezentovanje lažnih krajeva svijeta ubijedi kako kraj svijeta nikada neće ni doći? Znate ono „vuk, vuk,“ a vuka nigdje. A kad vuk zaista i dođe, niko se više ne obzire na opomene.

No postoji i još nešto. U pitanju su i različiti pogledi na svijet. Helenistička kultura je obuhvatala tvrdnju da svijet postoji oduvijek i zauvijek: postoje samo različiti pojavni oblici istog, ali „sve teče“. Kraj ne postoji. Dok sa druge strane, semitski, judaistički ili bliskoistočni pogled na svijet, uveliko kreiran svetim spisima za koje su vjerovali da su Božija objava, tvrdi da se baš u kraju nalazi smisao. Bez kraja, život nema smisla. Kraj je posmatran kao i cilj. Kraj nema samo apokaliptičnu dimenziju lošeg i turobnog, nego osmišljavanje nečega što je već loše i turobno jer donosi promjenu, završetak lošeg i početak dobrog.

U trenutku kada je grčka filozofija nadvlada uticaj biblijskih svetih spisa, došlo je i do promjene u pogledu na svijet: više se nije očekivao doslovni kraj svijeta kroz povratak Boga na ovu zemlju i preobražaj loših okolnosti u dobre. Kraj je sada produhovljen, posmatran kao trenutak prosvjetljenja ljudi i evolucije u bolji nivo postojanja, u kome vjerski lideri imaju uticajnu ulogu. Nevjerovanje u kraj (je) vodi(lo) i uživanju religioznih (vođa) na ovom svijetu, te propovijedanju siromašnima da će im biti bolje na nekom, novom boljem svijetu – u koji oni očigledno nisu mnogo vjerovali.

[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=60ZfGd3zbvw]

Tako je moderno nevjerovanje u kraj svijeta uzrokovano mnogim razlozima (a više od svega čestim lažnim opomenama) i vjerujem da bi svako trebao još jednom, za sebe, da preispita svoje stavove pokušavajući da svoje predrasude i moguće negativnosti religioznih sistema ostavi po strani.