Sasvim običan dan

Svi mi iščekujemo nešto posebno. Čini nam se da je to razlog i smisao življenja. Dobiti svojih pet minuta kada su svi reflektori upereni u nas i kada mi činimo nešto što nas lansira na vrh. Televizija i filmovi ne prenose obične dane i obične ljude: oni su rijetko sadržaj medija. To je razlog više što mi težimo neobičnom i nesvakidašnjem. Upravo zato dijelim sa vama sadržaj jednog svog sasvim običnog dana iz dva razloga: 1) niste jedini koji imaju obične dane, svi ih imamo 2) nešto se može naučiti i iz ovih običnih dana tako da oni skoro pa postanu neobični.

7:30
Jutros sam ustao kasnije nego što sam planirao. To mi se nešto prečesto dešava. I onda sam naložio vatru i opravljao crijevo tuša. Za to vrijeme sam zapostavio vatru. A onda sam zapostavio tuš. Ipak, uspio sam nakon dva sada sve da završim. Zatim sam isprobao popravljeno crijevo.

10:00
Marija me poslala po hljeb. Pošto juče nismo bili kući nije pravila. Kupio sam jednu pogaču ispod sača. To je jedini hljeb iz pekare koji mogu da jedem. Sve ostalo je vještačko. Na žalost. Onda slijedi doručak, Rahela je već uveliko budna.

11:00
Stigli su neki radnici koji, čini se da, trebaju i moju pažnju. Oni i kolega su mi uzeli pola sata. Odlazim u radnju zbog ranije naručenih keramičkih pločica. Neophodno je da kupim još 30 pločica ili dva metra kvadratna. Telefon me podsjeća na prvi važniji događaj u danu: sahrana u 13:00.

13:00
Gospođa JT je doživjela 92. godine. Nisam je poznavao osim što sam par puta, radeći kao volonter u javnoj kuhinji, dovezao hranu ispred zgrade u kojoj je živjela. Drugi volonter je oba puta ulazio u stan. No poznavao sam njenog sina i njenu pokojnu ćerku. Ali veoma površno, par puta ih vidio i razmijenio par rečenica. Otišao sam zbog njih i jer je, eto, neko trebao otići. Dokazalo se da sam bio u pravu: veoma mali broj ljudi je bio prisutan. Starica je bila niko i ništa, čak ni sva njena rodbina nije smatrala to toliko važnim događajem da bi bili prisutni. Dvadesetak ljudi, bez radnika pogrebnog društva. Vjerujem da je i njen tihi, skromni život zaslužio prisustvo više ljudi. Možda je nišan par godina ranije postavljen pored njenog krsta razlog malog broja ljudi? Eh, to su sad već moje ružne predrasude. Prije da je zbog snijega koji je ostao po padinama groblja.

14:00
Ručak, fin i ukusan. Pire krompir, vegeterijanske šnicle i kupus salata. Ljubav na usta ulazi. Telefoniranje: poziv u Sarajevo na sastanak radi ekološke akcije.

15:00
Slučajni susret sa gospođom čiji unuk je jako bolestan. Dijagnoza: cistinoza. Veoma rijetka bolest – procjenjuje se da od nje boluje 2000 ljudi u svijetu, tačnije, uglavnom djece. Tijelo sakuplja aminokiselinu cistin u bubrezima, očima, jetri, mišićima, mozgu i bijelim krvnim zrncima. Do kraja života (najčešće 10-12 godina) mora uzimati lijekove, hraniti se preko cjevčice u stomaku (oboljeli nemaju UOPŠTE želju za hranom) i u budućnosti doživjeti transplantaciju bubrega. Razmišljam o svojoj zdravoj ćerki. Njena molba: „Molite se Bogu.“ Obećao sam da hoću.

16:00
Podižem nalaze za svog oca: pozitivni su, nema kancerogenih ćelija. Prva lijepa vijest koja kratko traje. U zgradi pored posjećujem učitelja iz mog sela. Na radiologiji je: upravo se vratio sa terapije. U košulji čuva kesu koja mu pomaže pri pražnjenju crijeva. ”Sam je čistim, ne želim da zamaram osoblje. Ne treba mi ništa. Možda samo kutija cigareta, običnih, najjeftinijih. Znam da ti to ne koristiš. I ja sam prestao. Počeo sam ponovo sad za vikend kad sam bio kući.” Ne vjerujem mu. Znam ga kao pušača od mog prvog razreda osnovne, iako je pučavao drugi razred. Sudio je utakmice neke niže fudbalske lige. Zbog toga su ga u selu prozvali Strmečki.

17:00
Skajp dogovor oko odlaska u Sarajevo. Vjerovatno ništa od svega. Bar ne ovog vikenda.

18:30
Posjeta porodici u kojoj je starija žena bolesna. Nakon njenog dužeg kašljanja u kupatilu, pitam muža da li su pluća u pitanju. On odgovara: ”Sve je uhvatilo.” Ispostavlja se da gospođa dobro poznaje neke od mojih rođaka. Odlična podloga za početak razgovora. Prisutna je i komšinica koja je prošle godine izgubila ćerku mojih godina. Govorim o onom što ja vjerujem da Biblija kaže o životu i smrti. Komšinica traži: ”Pričaj još, lijepo pričaš.” Odlazim nesiguran da sam ponudio dovoljno nade koliko je ovim ljudima, pardon ženama, trebalo.

————————————————————————————————————————————

Ja sam sveštenik. Svoj posao (ili poziv) doživljavam kao boravak među ljudima koji imaju obične dane i neobične potrebe. Potrebe za živim Bogom. Ili bar Njegovim fragmentima u našem virtuelnom svijetu. Ja ih samo usmjeravam ka Njemu, On je nezamjenjiv. Znam da svi ne vjeruju u to i znam da je mnogo onih koji su siti nas, popova. Ali mogu vam samo reći: trebaće vam. Ne popovi, nego Bog. Bilo da je u pitanju sahrana, bolnica ili jednostavno život. I to u onim trenucima kada vaš običan dan prestaje biti tako običan.