Bože, ne dopusti da srce naše ostane prazno, nego daj – pošto od Tvoje volje sve zavisi – da uvijek želimo i da se nadamo, i da to što želimo bude dobro i stvarno i da naša nada ne bude isprazna. Daj da predmet naših želja bude viši i ljepši od našeg života i da se dobroj nadi nikad ne iznevjerimo zbog kratkih i varljivih ostvarenja koja zaklanjaju vidik i lažno obećavaju odmor. Daj nam prav put, sa prolaznim posrtanjima, a sa mirom i slavom na kraju. I daj nam mudrosti i hrabrosti, kad nam daješ iskušenja. I ma kudi išli i lutali, ne daj da na kraju ostanemo izvan Tvoje sveobimne harmonije, jer to svake sekunde, na svakom mjestu, svakim djelićem bića želimo.
Mjesec: Juni 2013.
Dakle, ti bi volio biti Bog?
Negdje za vrijeme američkog građanskog rata, ruski car Aleksandar drugi (1855-1881) je oslobodio kmetove u svojoj zemlji. No, ne imajući nikakvog iskustva sa slobodom, stanje ovih ljudi se pogoršalo, na mnogo načina. Aleksandar je nagrađen za svoje slobodnjačke tendencije čestim pokušajima atentata, ne samo od plemića koji su se opirali reformama, nego i od samih kmetova, ljudi kojima je pokušavao da pomogne. Oni su osjećali da im je bilo bolje kada su im drugi govorili šta da rade. Car Aleksandar je konačno ubijen bombom na ulici pred svojim naslednicima, sinom i unukom. Njihova ogorčenost se pokazala u decenijama koje su slijedile, vodeći ka komunističkoj revoluciji u kojoj su milioni poginuli. Ironija cijele situacije je to što je dan prije ubistva, car Aleksandar potpisao dokument koji je trebao kreirati skupštinu u dva nivoa i potaknuti zemlju prema ograničenoj demokratiji. Ovo nije bilo objavljeno tako da je njegov naslednik jednostavno, zbog ubistva, sve izignorisao. Aleksandar II je ubijen od ljudi kojima je pokušavao da pomogne. Continue reading “Dakle, ti bi volio biti Bog?”
Otuđenost življenja
Velika je sugestivna, skoro magična moć “sredine i okoline” u kojoj živimo. Opšti moderni duh bezvjerstva, nipodaštavanje religioznih vrijednosti, kojima se suprostavljaju naučni, ateistički i materijalistički zvanični stav države i cijelog našeg vijeka, utiče na slabog pojedinca i nameće mu isti takav “pogled na svijet.” Ovaj uticaj je mnogo više podsvjestan nego svjestan. Ako čovjek dugo vremena provede živeći u atmosferi ravnodušnosti ili protivljenja vjeri, možda još od djetinjstva, i njegovi prohtjevi i želje kasnije u životu kretaće se u suprotnom smjeru od vjere. Tako lagano dolazi do otuđenja čovjeka od vjere, pa se takvom čovjeku, kad sretne vjerujućeg i s njime razgovara, sve čini u njemu strano, tuđe, daleko, smiješno ili odvratno. Continue reading “Otuđenost življenja”
Na ostrvu pisaćeg stola
Živeo sam u Subotici. Imao sam 12 godina i išao u drugi razred gimnazije (danas je to šesti razred osnovne škole).
Još na početku školske godine, u septembru, umro nam je drug iz razreda. Bio je dobar i pametan dečak i svi smo ga mnogo voleli.
Na prvom pismenom iz srpskohrvatskog trebalo je da opišemo sahranu preminulog druga.
Ja sam već tada voleo i umeo “lepo” da pišem. Čitao sam knjige i ugledao se na prave pisce. Činilo mi se da je stil važniji od sadržaja i voleo sam da kitim svoje sastave “lepim” i “tužnim” rečima. Tako verovatno svi počinju. I danas. Continue reading “Na ostrvu pisaćeg stola”