Otuđenost življenja

Velika je sugestivna, skoro magična moć „sredine i okoline“ u kojoj živimo. Opšti moderni duh bezvjerstva, nipodaštavanje religioznih vrijednosti, kojima se suprostavljaju naučni, ateistički i materijalistički zvanični stav države i cijelog našeg vijeka, utiče na slabog pojedinca i nameće mu isti takav „pogled na svijet.“ Ovaj uticaj je mnogo više podsvjestan nego svjestan. Ako čovjek dugo vremena provede živeći u atmosferi ravnodušnosti ili protivljenja vjeri, možda još od djetinjstva, i njegovi prohtjevi i želje kasnije u životu kretaće se u suprotnom smjeru od vjere. Tako lagano dolazi do otuđenja čovjeka od vjere, pa se takvom čovjeku, kad sretne vjerujućeg i s njime razgovara, sve čini u njemu strano, tuđe, daleko, smiješno ili odvratno. Naročito se pojačava ovakvo osjećanje otuđenosti kod „modernog“ čovjeka kada čuje ili pročita riječi kao što su: grijeh, griješiti, kajati se. Čovjek koji je pogriješio, i još je od drugih prepoznat u grešci, ocjenjuje se kao nevješt, glup, naivan, nikako kao grešnik. Ranije smo, piše Antun Trstenjak, prepoznavali i izobličavali laž, danas govorimo o propagandi. Ljudi se danas ne sablažnjavaju, već u najboljem slučaju zgražavaju nad nekim krupnijim prijestupom. Oholost čovjeka danas se ocjenjuje kao ambicija, lakomost kao preduzimljivost, blud kao potreba ljudske prirode.

Oduprijeti se svjesno, a naročito podsvjesno, zagađenoj duhovnoj klimi današnjice moguće je samo onom vjerniku koji neposredno živi i doživljava vjersku istinu. Samo doživljena vjera ispunjava cijelo biće čovjeka i daje mu snagu poređenja, samim tim i odupiranja stranim uticajima.

Kakvog značaja ima kada se kaže da je 90% stanovništva nekog kraja „vjerujuće“, što uglavnom znači da prima sveštenika, da obavlja vjerske ceremonijale, da daje priloge, a da smo pri tom svjesni da su javno mišljenje, duhovna atmosfera toga sela, grada ili kraja ipak ravnodušni ili protivvjerski raspoloženi! Nije li ovo takođe znak pogubne sekularizacije i cijepanja čovjeka na dvije polovine od kojih je ona veća pripala kolektivnoj psihi i anonimnosti tzv. okoline?!

Ne treba strahovati od toga da se bude u manjini. Istina nikada nije bila u većini. Ako „svi tako govore“, mora da je u njih istina! Vjernik valja da bude svjestan iluzornosti, pa i opasnosti ove uobičajene krilatice. Ali on toga može postati svjestan tek kada postane dovoljno svjestan istine koju mu donosi življena vjera.

Vladeta Jerotić, Hrišćanstvo i psihološki problemi čovjeka