Želim, želim, želim …

Šta ste vi poželjeli sebi za Novu godinu? Puno zdravlja, ljubavi, (novca), mira i sreće … Posve drugo je pitanje imaju li ikakve stvarne vrijednosti ove naše želje, no to je druga tema. Dok sjedim i pišem ovo zapušenog nosa i bolesnog grla, shvatam kako je zdravlje naša osnovna potreba. Sve ostalo je manje važno.

Pored zdravlja, javlja mi se, kao i svakome od nas, još jedna jaka želja. A to je želja da prestanem da želim. Dopustite da pojasnim ovu svoju želju.

Možda sam neke ovim asocirao na naučavanja Sidarte Gautame, prosvijetljenog indijskog plemića, poznatog kao Buda. Tvrdio je da je cijeli život patnja koja nastaje iz želje. Zato je potrebno ugasiti svaku želju, postići nirvanu i dostići savršenstvo. Asketski život budističkih monaha slijedi njegov osmostruki put ostavljajući po strani sve ono što nas, neprosvijetljene, privlači i mami.

Budina koncepcija je striktno dualistička: jasno povlači crtu između duhovnog, pozitivnog i materijalnog, zlog. Sličnim, po mom mišljenju pogrešnim, putem su krenuli i osamljenici u hrišćanstvu koji negiranje tijela i materijalnog vide kao glavni domet vjere, a stilite (među njima posebno Simon), podvižnike koji su živjeli na stubu želeći da umrtvljivanjem tijela doprinesu spasenju svoje duše, drže nedokučivim idealom.

Isus Hristos je svojim dolaskom na ovaj svijet prigrlio isti, pokazao njegovu vrijednost. U svojoj molitvi je tražio da svoje učenike sačuva od zla, a ne da ih uzme od svijeta. Dokazao je da se može, treba i mora živjeti u svijetu, ali ne biti “od svijeta” tj. imati druge vrijednosti. I želje.

Ali zato treba izbjeći drugu, ništa manje lošu, krajnost hrišćanski hedonizam, jevanđelje prosperiteta, health & wealth gospel. To je učenje zapadnjačkih tv evangelizatora koji uvjeravaju kako će spoj njihove molitve i vaše vjere donijeti do ogromnih promjena u vašem životu, a posebno u vašem novčaniku.

Čini mi se da bi ovdje, kao i u mnogim drugim situacijama života, trebalo naći balans, umjerenost, sredinu. To me podsjeti na one riječi Zije Dizdarevića iz pripovjetke Majka: “Ne idi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ‘nako, ‘nako…”

To ‘nako u mom slučaju bih najbolje opisao na sledeći način: vjerujem da je Bog u nas ugradio dobre želje, za dobrim i lijepim vrijednostima i stvarima. Smatram pogrešnim razdvajati duhovno i materijalno – jer je Bog čovjeka stvorio tjelesnim i takvim će ga vaskrsnuti. Moja želja ide u pravcu ostvarenja svih onih naših uobičajenih novogodišnjih želja, ali praćena umorom neostvarenja. Sve to smo poželjeli i prošle godine. I pretprošle, i one iza nje. Moja novogodišnja želja pita “Dokle ovako?“ I neka se i ispune moje želje, šta je sa željama ostalih? Ko može uživati u svojim igračkama gledajući druge oko sebe kako umiru od gladi? Naše najbolje želje su samo prašina na vjetru. 

Čini mi se da je C. S. Lewis dao dobar odgovor: “Ako u sebi pronalazim želje koje ništa na ovom svijetu ne može zadovoljiti, jedino logično objašnjenje je da sam stvoren za drugi svijet.”