Hobit: Bitka pet armija

Vjerovatno je do sada toliko napisano i ispričano o Tolkinu, Džeksonu, Gospodaru prstenova i Hobitu da se pitate može li se išta novo o tome napisati ili reći. Ne znam da li će vam ovo zvučati novo ili ne, ali želim da podijelim svoje utiske o ovom, nedavno odgledanom, filmu.

Nekima će to zvučati čudno, ali postoje i oni roditelji koji su se pitali da li su filmovi poput Harry Pottera te Džeksonovih trilogija adekvatni za djecu? Iako se radi o različitim žanrovima, njihov globalni uspjeh ih stavlja ovdje u istu ravan, po ovom pitanju. Jedna od najvećih kritika je bila prevelika doza okultizma i spiritizma koji provijava kroz ove filmove, posebno u ekranizaciji Roulingovih knjiga. Definitivno da je Harry Potter problematičniji jer djecu stavlja kao glavne aktere cijele priče (čitaj okultizma i spiritizma) predstavljajući sve to samo kao zabavu. I sam mislim da je ovaj aspekt problematičan i u Hobit trilogiji, sa hrišćanskog aspekta. Naravno, ako ste nominalni hrišćanin koji redovno gleda u šolju i karte tragajući u njima za smjernicama i odgovorom a Sveto pismo smatrate knjigom bajki koju čitaju dokone babe, onda će vam sve ovo zvučati kao notorna glupost.

Ali, kad Džeksonove filmove posmatrate kao savremeni oblik pričanja bajke, moram priznati da ja u njima uživam. Lijepo je upustiti se u dvoipočasovnu avanturu i isključiti se na kratko iz stvarnosti. No, i kao takva, bajka prenosi određene poruke i ima uticaj. Zato je i tokom gledanja filmova potrebno držati mozak uključenim, čak i kada je većina sadržaja izmišljena.

A u Hobitu su izmišljeni zmajevi i čarobnjaci, patuljci i vilenjaci. Ali sukob različitih (pet) armija zbog zlata i nije baš. Možete misliti na stratešku geografsku tačku, crno zlatu, naftu, ili ono, obično žuto. Koje god da zamislite, rezultat je isti: kao i u Hobitu, malo ko drugima pomaže zbog njih ili njihove potrebe, uglavnom je to zbog ličnog interesa. I onda, međusobni sukobi onih koji i nisu u sukobu i pored pretećeg sukoba protiv zajedničkog neprijatelja. Daleko od izmišljenog, na žalost.

Još jedna velika istina koju izgovora kralj Torin, kada ga njegovi patuljci pozivaju da pomognu Dainu, je vrijedna pomena. “Život je jeftin.” Dok zajedno sa Tranduilom posmatram mrtve vilenjake saučestvujem s njim na kratko. Ali mi gledaoci, generalno, ne žalimo. Jer to je samo film. I isto se ponašamo i kada čujemo o pobijenima u bombaškom napadu, nastradalima u saobraćaju, ubijenima u pljački… U potpunosti se slažemo sa Torinovom rečenicom, skoro da imamo isti njegov pogled i nezainteresovanost – iako nismo napadnuti zmajevskom bolešću.

I posebno dobro, apokaliptički, prikazano jeste zlo zla i zloba zlih. Oduševljenost kojom Bolg i Azog ubijaju i mrze je zastrašujuća. Oni predstavljaju utjelovljenje zla, svetopisamskog sotonu. No, mi vjerujemo kako i đavolu ponekad treba zapaliti svijeću. A biblijski opis jeste da je on lažov i otac laži. Njegovo predstavljanje u liku smiješnog bića sa repom i rogovima jeste skup previd u borbi s ovim arhineprijateljem Boga i ljudi.

Negativne aluzije bih završio prelijepom rečenicom koga drugog nego kralja Torina koji, izborivši se sa svojim negativnim alter egom, sve nas podsjeća: “Kad bi bilo više ljudi kojima je dom dragocjeniji od zlata svijet bi bio mnogo bolje mjesto.”

Je li ljubav zaista moguća?

Novac je bog

Kapitalizam je religija. Banke su crkve. Bankari su sveštenici. Bogatstvo je nebo. Siromaštvo je pakao. Bogataši su sveci. Siromasi su grešnici. Stvari su blaženstva. Novac je bog.

Miguel D. Lewis

Jevanđelje srijedom: Matej 1. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) objavljivaću svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja iako počinjem sa jednim od njih, sa prvim poglavljem jevanđelja po Mateju.

Ovo poglavlje počinje mnoštvom nama danas nepoznatih imena. Kao što sam tekst kaže u pitanju je “pleme,” “geneologija,” “rodoslov” ili jednostavno “porodično stablo” Isusa iz Nazareta. Ono počinje dvojicom velikana iz jevrejske istorije: Davidom i Avramom. Avram je smatran ocem jevrejske nacije, a David idealnim carem. Povezivanje Isusa s ovom dvojicom trebalo je da mu u očima jevrejskog naroda (kome je prvobitno upućeno ovo jevanđelje) da autoritet i kredibilitet. Isusov odnos sa njima (“sin Davidov, sin Avramov”) jasno nije biološki nego: Isus je potomak vjernog Avrama, oca nacije; Isus je sin Davidov, dugo očekivani njegov potomak, car.

U ovu idealnu sliku, Matej ubacuje neke ličnosti kojima, čini se, nije mjesto u rodoslovu jednog idealnog cara. U stvari, žene uopšte nisu bila uključivane u geneologiju drevnih naroda. Sledeća imena trebala su da upale crvenu lampicu kod slušalaca i da ih potaknu nazad u prošlost ovih žena.

Tamara. Njeni događaji su zapisani u starozavjetnoj 1. knjizi Mojsijevoj, u 38. poglavlju. Ona nije Jevrejka a bila je udata prvo za jednog, pa onda za drugog po starosti Judinog sina. To je bilo u skladu s odgovarajućim običajem na Bliskom istoku (leviratski brak). Pošto su obojica umrla, a ona ostala bez djece, Juda joj je obećao brak sa svojim trećim sinom, kada stasa za ženidbu. Pošto Juda nije ispunio svoje obećanje kada je prošlo vrijeme, Tamara se prerušila u prostitutku i legla sa Judom. Kada je njena trudnoća postala vidljiva, trebalo je da bude kažnjena za svoj grijeh. No, ona je dokazala da je Juda otac djeteta što je i on sam potvrdio riječima “Pravija je od mene” (1. Moj. 38:26). Iako ovdje nije bilo puno pravde ni na jednoj strani, Tamara je uvrštena s određenim razlogom u Hristov rodoslov.

Rava (Rahava). Još jedna ne baš tako idealna osoba: neznabožačka prostitutka (Knjiga Isusa Navina 2. poglavlje). Prilikom uhođenja i osvajanja Jerihona, ona i njen dom bili su pošteđeni, jer je pomogla tokom špijuniranja grada od strane Jevreja. Njena vjera u stranog Boga, tuđeg naroda, ju je sačuvala u život i uvela njeno ime u “kuću slavnih.”

Ruta. Ova osoba je zaslužila da se cijela jedna biblijska knjiga nazove po njoj (Knjiga o Ruti). Iako se njen karakter ne može dovesti u pitanje, ona je pripadnik moavskog naroda koji je nastao iz incestne odnosa Lota i njegove kćeri (1. Mojsijeva 19:30-38). Taj narod je stalno bio u sukobu sa jevrejskim narodom i Bog je dao zapovijest pripadnici tog naroda do desetog koljena ne budu prihvaćeni kao dio jevrejske zajednice (5. Mojsijeva 23:3-6; Nemija 13:1.2).

Urijinica. Ovoj ženi pisac nije htio ni ime da spomene. Ona je označena po imenu svog muža i zacijelo je jedan od najtežih tekstova vezanih za cara Davida (2. Samuilova 12. poglavlje). Ostavljam čitaocima da se sami upoznaju s ovim događajem.

Isus Hristos, davno prorečeni i dugo očekivani idealni car, potomak Avramov, ima ovakav rodoslov. Kroz čudesni doživljaj još jedne žene, Marije, doživljaj koji je definitivno bio sablažnjiv za njene savremenike, Isus dolazi na svijet i biva proglašen izbaviteljem. U to vrijeme, jevrejski narod je bio porobljen od rimske imperije. Svi Jevreji su očekivali Mesiju, cara, oslobodioca. Kakvo razočarenje kada anđeo naglašava da će Isus zaista izbaviti svoj narod, ali ne od okupatora nego od grijeha njihovih (jev. po Mateju 1:21).

Pošto su Jevreji bili, poput većine današnjih ljudi, koji ne vide svoje propuste i greške, i smatraju se veoma dobrim i posebnim, zbog svojih posebnih veza sa Bogom (“nebesa su naša,” pjevao je jedan patriota nedavno) bilo je neophodno podsjetiti ih na njihovu prošlost. Prošlost svakog naroda, kao i pojedinca, je poput prljavog retrovizora: puna grijeha (iako mi te nedostatke više ne nazivamo tim imenom). Isus je baš zato došao na ovu zemlju: da spase one, koji to žele, od grijeha njihovih. Hristov rodoslov pokazuje da i oni najsramotniji grijesi kao i najproblematičnije osobe imaju mogućnost za drugu priliku.