Koga briga za patke?

Moja ćerka ide u osnovnu školu u različitim smjenama: jedne sedmice je jutarnja, a druge sedmice je popodnevna. Volim ove druge jer tada nemam obavezu ranog ustajanja. Priznajem svoj grijeh: volim da spavam. Ali kako zima prolazi i ljepši dani se bliže, sve manje i manje mi je problem da ustajem ranije. Nakon što naložim vatru (da, grijemo se na drva), a ona ustane i sa mamom se spremi za polazak, pristajem da odšetam sa njom tih sedamsto metara do škole. Nema neke posebne potrebe, ona već odavno ide sama i vraća se sama, čak i u zimskim popodnevnim časovima. Ali kako moja djeca rastu, a ja starim, tražim više mogućnosti i vremena da budem sa njima, makar na kratko.

Nakon što se izljubimo, pozdravimo i ostavim je pred školom, nastavim sa šetnjom. Radije bih se vratio nazad, pogotovo kad je pohladno, ali natjeram se na još jedan krug šetnje pored Vrbasa. Pređem rebrovački most i onda polako, nastavljajući da slušam podcast koga sam dan ranije započeo. Tim puteljkom u to doba dana kreću se uglavnom iste osobe: oni kojima je to najkraći put do posla i oni malobrojniji koji se u ranim jutarnjim satima odluče za hodanje, rekreaciju ili šetnju sa psom. Neki se već prepoznajemo.

A jutros je bilo i nekih novih stvorenja pored vrbaske staze za šetanje. Par pataka, valjda su patke, je odšetalo prilično podaleko od vode. Tačnije, dvije njih; bar sam ih ja toliko vidio. I stajale su tu u blizini staze, ne plašeći se ljudi. Dekica sa crnim psom, ne znam koje rase, mi je nešto dobacio sa klupe. Nisam ga čuo zbog slušalica, pa sam zamolio da mi ponovi. “Prekrasne su,” kaže čikica. “Da,” odgovaram ja želeći da budem kulturan dok vraćam slušalicu u uvo. Ali sam ipak zastao da napravim par (mutnih) fotografija telefonom jer su me zaista privukle da ih posmatram.

Koga briga za patke? Ko ima vremena da ih posmatra u rano jutro? Toliko obaveza i zadataka koje imaju kako zaposleni tako i nezaposleni, a jedan im je zajednički: preživjeti dan. A pataka ima, mnogo; ne znam im se ni broj vjerovatno. Web stranice koje sam proguglao daju podatak između 140 i 183 različitih vrsta pataka. Prosječna osoba poput mene ne bi bila u stanju prepoznati više od dvije-tri različite i potvrditi da su patke. Gdje god da smo odrasli i nastavili živjeti mi smo se odvojili od prirode, a naši potomci nastavljaju dalje i brže u tom lošem pravcu. Bilo da vjerujemo da su patke nastale evolutivnim putem ili da su rezultat direktnog Božijeg stvaranja u peti dan … one su nam daleke i nevažne. Kao i mnoštvo drugih bića i stvorenja oko nas. Naletih na drugu informaciju slučajno ovih dana: postoji 800 000 opisanih vrsta insekata. 800 000! Od toga 20 000 skakavaca, 170 000 leptira, 120 000 mušica, 110 000 mrava i pčela …Stosedamdeset hiljada a neki od njih ne žive duže od par dana. Ali šta nas uopšte briga za leptire i mrave. Jer, polako ali sigurno i stvorenje obdareno razumom i govorom takođe nam biva sve manje važno; pogotovo ako nije naše. Pa čak i da je naše: sjetimo se starih roditelja koji žive sami, bez igdje ikoga.

“Ode ti, Simane, daleko,” ponoviće mi neko riječe Ibrage Kolosa iz Andrićeve pripovjetke. A ja bih volio da mu odgovorim Simanovim riječima “Mogu ja danas da idem kud god hoću”, ali ne mogu. Kao i pred mnogima od vas, preda mnom su obaveze koje zahtijevaju da danas budu urađene i završene. A veliki dio njih obavljam(o) vezani uz ekrane i patke vidim(o) samo na slici. Ponekad. A trebalo bi da je drugačije. Trebalo bi se izboriti za to drugačije.

Poruke iz Svete zemlje: Masada

O malim stvarima i pojavama možete pisati mnogo, a o velikim koliko god da napišete nije dovoljno. Tako se osjećam dok nastavljam da dijelim svoje kratke utiske sa putovanja u Izrael koje se desilo u septembru 2015. godine. Kada god se tog putovanja sjetim, imam različite emocije. Uzbuđenje zbog onoga što sam vidio i doživio tamo biva potisnuto blijeđenjem uspomena i željom što nisam više, bolje, duže gledao, slikao, snimao, slušao vodiča … Sad ostaju samo slike, od kojih neke dijelim ovdje na blogu, i uz njih par informacija o ovoj fantastičnoj, predivnoj drevnoj tvrđavi koja prenosi jednu od najsilnijih i najtragičnijih priča o odanosti grupe ljudi jednoj ideji.

Josif Flavije piše se da je tvrđavu sagradio hazmonejski kralj Aleksandar Janej (103-76 prije Hrista), čiji novčići su pronađeni na mjestu iskopavanja. Neki naučnici ga povezuju sa Jonatanom, bratom Jude Makabejca, koji je prvosveštenik u Jerusalimu. Arheolozi se ne slažu sa Flavijem i ne mogu sa sigurnošću da datiraju ovaj objekat u hazmonejski period.

Irod, vladao od 37. prije Hrista do 4. poslije Hrista, je bio jako svjestan strateške lokacije ove tvrđave. Izabrao ju je kao sklonište od neprijatelja i kao svoju zimsku palatu. Tokom njegove vladavine ona je izgrađena i uređena. Nakon njegove smrti, rimski garnizon biva smješten u Masadu.

Grupa pobunjenika predvođena Jonatanom ben Jairom se sklanja u Masadu nakon uništenja Jerusalima od strane Rimljana 70. godine poslije Hrista. Ona ostaje poslednje uporište Jevreja još par godina. Deseta rimska legija pod vođstvom Flavija Silve. Josif Flavije piše “Poslije smrti Basove preuze upravu Flavije Silva i vidjevši da je sva zemlja ratom pokorena, a da je jop samo ostala jedna tvrđava, podiže vojnu na nju skupivši svu vojsku iz mjesta, a tvrđava se zove Masada” (Judejski rat, 504). Opsada je trajala nekoliko mjeseci. Kada su pobunjenici unutar tvrđave izgubili svaku nadu, njihov vođa je održao dva govora kojima je njih 960 uvjerio da je bolje izgubiti život nego živjeti sramno kao rimski rob.

“Nekada smo bili riješeni junaci, da ne robujemo niti Rimljanima, niti ikome drugome, osim Bogu, jer je samo on istiniti i pravedni gospodar ljudi, a sada je došao čas koji nam naređuje da djelima potvrdimo rješenje. … Nama je već unaprijed jasno da ćemo sutra pasti u ruke neprijatelja, ali još imamo slobodan izbor da sa svojim milima umremo časnom smrću. … Naše žene treba da umru neoskvrnute, a naša djeca slobodna od ropstva, a iza njih, mi ćemo jedan drugome ukazati plemenitu milost, i sačuvavši slobodu nadomjestiti junačku sahranu. A prije toga vatrom ćemo uništiti dragocjenosti i tvrđavu. Dobro znam da će Rimljani osjetiti bijes kada se ne budu mogli domoći naših tijela, a i plijen im izmakne. Samo ćemo ostaviti namirnice, jer one će svjedočiti, kada umremo, da nas nije salvadala glad nego kako smo od početka bili riješili tako i sada pretpostavljamo smrt ropstvu” (Judejski rat, 512).

“I nijedan se nije našao toliko slab za užasno djelo, nego svi smaknuše svoje najdraže. Strašne li nevolje koaj je nesretnicima dala da im se učini najmanjim zlom da pobiju svojim rukama svoje žene i djecu. … I čim su proboli sve svoje, bez oklijevanja izabraše kockom onog koji će, pošto ubije devetoricu, poslije svih sam sebe ubiti.” (Judejski rat, 518)

Iako ne želim veličati samoubistvo – posebno ne u kontekstu modernog nasilnog fundamentalizma – istrajnost u odabranom pravcu ostaje nešto što mi danas teško shvatamo. Slijeđenje političke korektnosti je postalo model po kome se rukovodimo. Sa druge strane, suludo je i umirati za svaku najmanju stvar koja se jedino vama čini velikom. Potrebno je pronaći sredinu i slijediti svoja osnovna ubjeđenja. Možda se dio rješenja nalazi u devizi koju sam davno čuo: “Strog prema sebi, a blag prema drugima.”

Obilje bez pravca i smisla

Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačanošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana (akrobata na žici, prim.). Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima bi se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žila i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke, ne dozvoljavajući nikome da priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama – Džemail je naša prava slika, bosanska. Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.

mesa-selimovic-1 — Mehmed Meša Selimović, pisac (1910-1982)