O štetnosti rangiranja đaka i nastavnika

„Obrazovanje – to je razvijanje sopstvenih potencijala i sopstvene kreativnosti.“

* * *

„Pogledajte šta se dešava obrazovanju. U poslednje vrijeme, naglasak je na ocjenjivanju i djece i nastavnika, pa se učenje svodi na pripreme za testove. A testiranja utiču kako na sudbinu učenika, tako i nastavnika.

To garantovano uništava svaki smisleni obrazovni proces. Nastavnik ne može da bude kreativan, maštovit niti da uzima u obzir različite potrebe učenika. Učenici, s druge strane, ne mogu da slijede svoja interesovanja, jer moraju da uče za sutrašnji kontrolni zadatak. A od rezultata testova zavisi i budućnost učenika i nastavnika.

Birokrate koje sjede po kancelarijama nisu loši ljudi, već rade unutar sistema čije ideologija i doktrine su izuzetno štetne.

Za početak, ne morate sve vrijeme ocjenjivati ljude… Oni ne moraju stalno bivati rangirani prema nekim vještačkim standardima. Sam sistem vrednovanja je potpuno vještački. Nastavnici se ne rangiraju prema svojoj sposobnosti da pomognu djeci da ostvare svoje potencijale i istraže svoja kreativna interesovanja. Te stvari ne podležu testovima.

Vi rangirate, ali to je uglavnom besmisleno i samo po sebi štetno. Pretvara nas u osobe koje svoje živote posvećuju boljem rangiranju, umjesto da činimo stvari koje su vrijedne i važne.

U osnovnoj školi to je veoma razorno, što sam uvidio kada su moja djeca bila osnovci. Već kada stignu do trećeg razreda, stvara se podjela na glupe i pametne. Ako si svrstan među glupe, onda te škola tretira na potpuno drugačiji način nego kad si među pametnima.

Zamislite šta to čini djeci. Ona to veoma ozbiljno shvataju, što je pogubno za njih, a pritom nema nikakve veze sa obrazovanjem.

Obrazovanje – to je razvijanje sopstvenih potencijala i sopstvene kreativnosti. Možda nećete biti sjajni u školi, ali ćete biti odličan umjetnik. Šta je loše u tome? To je samo drugačiji način da živite ispunjenim životom, da oplemenite i sebe i one oko vas.

Sama ideja rangiranja je štetna. Ona je dio sistema koji treba da stvori tzv. ‘ekonomskog čovjeka’. To je neko ko racionalno kalkuliše kako da poboljša sopstveni status i svoje bogatstvo, ne obraćajući pažnju ni na šta drugo. Ko teži da gomila materijalna dobra, jer je to ono što može da se izmjeri. Ako ste dobri u tome, onda ste racionalna osoba koja donosi odluke na osnovu činjenica. Povećavate svoj ‘ljudski kapital’ koji možete da prodate na tržištu.

O kakvom to čovjeku govorimo? Da li je to ljudsko biće koje želimo da stvorimo? Svi ti mehanizmi – testiranje, procjenjivanje, mjerenje, vrednovanje – prisiljavaju ljude da razviju takve osobine… A takve ideje imaju svoje posledice…“

Noam Čomski 

preneseno sa Znakovi pored puta