Covid-19

Svjedoci smo ponovnog globalnog straha zbog nove pandemije. Mnogo je različitih stavova prema ovoj pojavi. Jedni u ovome vide još jednu u nizu zavjera farmaceutske industrije kojoj je cilj bogaćenje tih korporacija. Usko povezano s ovome je zloslutno optuživanje svjetskih moćnika iz sjenke koji, sarađujući sa stručnjacima iz laboratorija, planiraju smanjenje ljudske populacije preko bolesti radi dosezanja resursa za svoje korporacije. Drugi opet u ovome vide znakove kraja ljudske civilizacije prorečene u svetim spisima mnogo godina ranije. Zbog vlastite nepromišljenosti i (po)grešnog smjera ljudi se blizu istrebljenja koje su sami uzrokovali, a potpomognuti nebeskim silama. Za treće je ovo samo još jedan u nizu prirodnih evolutivnih procesa kojeg smo doživjeli mnogo puta ranije u našoj istoriji. Vodeći se Hegelovom dijalaktikom, šta god da se desi idemo naprijed – polako ali sigurno. Brige, kao i uvijek, rastu sa nedostatkom informacija. Prije mog nedavnog puta van zemlje gdje živim, moja majka je podijelila svoje brige i strahove, te savjetovala da je bolje da ne putujem. Zato ovdje dijelim neke od poslednjih informacija iz jedne od ozbiljnih medicinskih ustanova.

“U decembru 2019. godine, novi i agresivni oblik respiratorne infekcije je otkriven u Wuhanu, kineskoj provinciji Hubei i nedavno je nazvan COVID-19. Virus potiče iz grupe korona virusa i iz iste je porodice kao i virus koji je uzrokovao epidemiju SARS-a u 2002. i 2003. godini.

Prenos ovog virusa se dešava kroz kašalj ili kihanje zaraženih ljudi koji kasnije dobiju pristup tijelu kroz pluća. Simptomi uključuju povišenu temperaturu, kašalj, bolove u mišićima, kratkoću daha i umor; neki pacijenti mogu imati i dijareju, a drugi male ili nikakve simptome. Napredovanje bolesti može voditi do teške upale pluća sa razaranjem plućnog tkiva i smrću. Bolest se proširila van Kine i ne postoji način da se predvidi koliko je rasprostranjena i kako teška situacija može nastati. Mnoge zemlje su usvojile mjere za suzbijanje širenja, uključujući i stvaranje karantina za oboljele. Vremensko razdoblje karantina (izolacije od drugih) je dvije sedmice.

Još uvijek ne postoji vakcina, a liječenje je siptomatsko. Trenutno nema poznatih antivirusnih lijekova za COVID-19. Proizvodnja vakcine, iako je prioritet, može potrajati i do godinu dana dok se ne dokaže djelotvornost i sigurnost. Pouzdani izvori nadgledanja primijetili su da oni koji nisu imali imunizaciju protiv gripa imaju teže simptope i lošije ishode. Teško je tačno procijeniti smrtnost od ovog virusa jer nije prijavljen svaki slučaj, ali se trenutno procjenjuje oko 2%.

Predlaže se praktikovanje standardnih mjera predostrožnosti, kao što su:

Često perite ruke sapunom i vodom ili sredstvom na bazi alkohola.
Kišite i kašljite u sklopljenim rukama uz maramice. Koristite maske dok putujete. Ako se nađete u okolnostima gdje ljudi kašlju i kišu u neposrednoj blizini, ne oklijevajte da koristite masku (aerodromi, kabina aviona, tržni centri, učionice i druga okupljanja).
Održavajte socijalnu distancu – najmanje jedan metar između sebe i drugih ljudi. Izbjegavajte bliske kontakte sa onima koji kašlju ili šmrču.
Izbjegavajte dodirivanje i trljanje nosa, očiju i usta.
Ako se razvije kašalj i doživite promjene u disanju, potražite medicinsku pomoć i podijelite svoju istoriju putovanja sa zdravstvenim radnikom.
Izbjegavajte otvorene prodavnice i direktni kontakt sa životinjama i životinjskim proizvodima.
Praktikujte mjere bezbjednosti hrane: dobro skuvana hrana, čisti proizvodi, pasterizovano mlijeko)
Izbjegavajte putovanja u endemska područja. WHO ne preporučuje putovanje u Kinu.
Ako mislite da ste bili izloženi putovanjem ili kontakom sa zaraženom osobom, potražite savjet od svog ljekara. Obavezno podijelite svoju istoriju putovanja.”

Uvijek postoje razlozi za brigu, ali postavlja se pitanje ima li mjesta panici. Pokušaji umirivanja ljudi kada postoje globalni problemi često se posmatraju kao još jedan od načina pokoravanja masa. Ali kao hrišćanin i teolog, ovdje se obraćam svima onima koji vjeruju u Boga. Ukoliko vjerujete da On postoji, možemo li i u ovako kriznim trenucima imati povjerenja u Njega? To ne znači ignorisanje stvarnosti niti zanemarivanje predostrožnosti. Govorim o miru koji se može steći posjedovanjam uvjerenja da “Neko to od gore vidi sve.” A da On nije u poslu onih kojima je cilj smanjivanje populacije, ako takvi postoje. Jevanđelje tvrdi da On dođe da donese “život i izobilje” (jev. po Jovanu 10:10). Želim vam da doživite mir koji prevazilazi svaki um, kojeg su mnogi iskusili i vjeruju da je moguć bez obzira na okolnosti života.

Da li da umre stari mandarin?

— Balzak je podsjećao na Rusoa, koji je svoga čitaoca pitao šta bi uradio kad bi mogao da se obogati na taj način što bi imao da ubije u Kini jednog starog mandarina.
— Bože sačuvaj!
— Dovoljno bi bilo da mu samo poželite da umre, a da se i ne maknete iz svoje kuće. Mandarinu njegovo bogatstvo ne služi ni za šta, a vi biste svoje mogli upotrebiti korisnije: na činjenje dobrih djela, na pomaganje sirotinje i na ublažavanje strašnih socijalnih razlika u svijetu. To bogatstvo, koje je kod starog mandarina bilo mrtvo, poslužilo bi ljudskoj sreći.
— Ali da mandarin umre?
— To je uslov.
— Ne bih prihvatio — rekao je Ivan odlučno.
— Ni ja — rekla je Katarina.
— I Balzak kaže tako: naša sreća je u cijelom našem biću, u svemu što činimo. Ako naše biće u cjelini ne može da prihvati sve razloge i sve posledice, ako ne može da nađe moralno opravdanje za ono što činimo, ne može prihvatiti ni čin, bez obzira na njegovu moguću korisnost. Zato jedna Balzakova ličnost kaže: “Ja sam za to da Kinez ostane živ”.
— I ja sam — oduševio se Ivan.
— I ja sam — pristala je Katarina.
— To je staro pitanje ljudskog roda — nastavljao je student svoju misao. — Raskoljnikov, ličnost iz romana Dostojevskog, sam stoji pred dilemom: da li treba ubiti babu ako bi drugi od toga imali koristi? To je pitanje cilja i sredstava, najstarije moralno pitanje na zemlji. Svojim romanom Dostojevski odgovara na Ničeovu tvrdnju da čovjek izuzetno snažne volje, natčovjek, ima pravo da se služi drugim ljudima, bez obzira da li će se poslužiti i najgorim sredstvima. Pitanje morala je pitanje moći, kaže Niče. Tako misli i Raskoljnikov. Dostojevski kaže: Ne! Moć je nemoral, a moral je suština čovjekova: pravi ljudski moral ne dopušta da se nanese zlo drugom čovjeku ni iz kakvih razloga, ni zbog kojeg velikog cilja.
— Slažem se! — rekao je Ivan.
— I ja! — rekla je Katarina.
— To pitanje postavlja i Markiz de Sad. Društvo se sastoji od slabih i jakih bića — kaže on — a među njima je ratno stanje. Rušeći društveni dogovor, koji je jednome uvijek uzimao previše, a drugome nikad nije davao dovoljno, svako smatra da će dobiti više i da će postati jači. A ne postoji ništa što bi prirodu vrijeđalo, jer će svi ljudi, koji su izašli iz njene utrobe i koji su za života radili zapravo ono što je ona htjela, naći u njoj isti svršetak i istu sudbinu.
— To znači da bi svako mogao da radi šta hoće! Čak i da izvrši zločin! — primijetio je Ivan.
— Bože sačuvaj! — prekrstila se Katarina.
— Šta znači zločin? pita Raskoljnikov. Povrijeđeno je jedno slovo zakona i prolivena je krv. Pa lijepo, uzmite za to zakonsko slovo moju glavu, i — dosta! Ali, u tom slučaju, mnogi dobrotvori čovječanstva koji su uzeli vlast silom morali bi biti pogubljeni. Svi zakonodavci, nastavlja Raskoljnikov, i svi preporoditelji čovječanstva, počinjući od najstarijih, pa do Likurga, Solona, Muhameda, Napoleona, i njima sličnih, svi su oni bili zločinci, već samim tim što su, dajući novi zakon, kršili stari, koji je društvo poštovalo kao svetinju i nasleđivalo od otaca, pa ih u djelovanju nije zaustavljala ni krv. Ti dobrotvori i utemeljitelji čovječanstva bili su strašni krvoloci.
— Bože mi oprosti! — šapnula je Katarina. Ivan je mučno uzdahnuo.
— Ljudi se, prema mišljenju Raskoljnikova, dijele na dvije vrste: na nižu vrstu, na materijal, koji služi za sjeme i ranjavanje sebi sličnih, i na prave ljude, koji mogu čovječanstvu da kažu novu riječ. U nižoj vrsti su obični ljudi, poslušni, dobri, konzervativni. Pravi ljudi gaze zakon, oni su rušioci, zahtijevaju obaranje onoga što već postoji, u ime nečega boljega. Ako je takvom čovjeku potrebno da prijeđe i preko mrtvog tijela, preko krvi, on sam sebi daje dozvolu da to učini. Oni ne razbijaju glavu pitanjem — treba li mandarin da umre ili da ostane živ. Ni sto hiljada mandarina nije važno.
— Takvi ljudi su rijetki, hvala bogu — odahnuo je Ivan.
— Bili su rijetki — nasmejao se mladić. — Danas se sve izmijenilo.
— Nabolje ili nagore? — upitao je Ivan.
— Nisu više rijetki.
— Onda se sve izmijenilo nagore.
— Raniji moralisti su pitanje morala dovodili u zavisnost s postojanjem Boga: ako ima Boga, ima i morala; ako nema Boga, moral je smiješan.
— I jeste tako! — potvrdila je Katarina.
— Koješta! — pobunio se Ivan.
— Danas se ne postavlja pitanje postojanja Boga, morala, humaniteta. Postalo je važno jedino ideološko opredjeljenje. Danas neće niko postaviti Rusoovo pitanje: da li neko pristaje da se obogati na taj način što bi pristao da u Kini umre stari mandarin, ili da li treba ubiti babu-lihvarku, već šta bi današnji ljudi uradili kad bi mogli da doprinesu pobjedi jedne ideologije? Da li bi pristali da umre stari mandarin, a da pobijedi ideologija kojoj oni pripadaju?
— Ja sam za to da mandarin ostane živ.
— I ja.
— A većina ljudi bi pristala da umre milion mandarina.
— Ne bi, valjda! — uplašila se Katarina.
— Zar svakog dana ne čitate u novinama da je neka Crvena ili Bijela ruža masakrirala potpuno nevine ljude? Nizašto! Da se osveti, ili samo da skrene pažnju na sebe! Surovost postaje sve češća i sve žešća.
— Hvala Bogu, ja spadam u onu drugu klasu, među nevažne ljude. Ja sam za to da mandarin ostane živ — zaključio je Ivan odlučno.
— Možda, u ovoj situaciji, dok ste odvojeni na ostrvu, bez razloga koji čovjek usvoji ni sam ne zna zašto, a on mu postane važniji od svega.
— U svakoj situaciji! Ne može postojati razlog zbog kojega bih izmijenio svoje mišljenje!
— Ali, zamislite… Volite li da zamišljate da jest ono što nije? Imate li mašte?
— Imam.
— Mašta vas oslobađa jada svakodnevnoga života.
— Oh, da!
— Ivane! — oglasila se Katarina prijekorno.
— E pa, zamislite da ste, recimo, generalni sekretar Velike svjetske stranke penzionera. I, naravno, imate svoj program i svoje ciljeve: da svi penzioneri svijeta budu braća, da su svi stvarno jednaki, da čine dobro jedni drugima, a svi zajedno drugim ljudima. Zar je to nemoguće zamisliti?
— Nije, naravno. Čak je i vrlo lako — pristao je Ivan.
— Moglo bi se zamisliti da se toj moćnoj organizaciji da sva politička vlast u svijetu. Prednosti bi bile ogromne: penzioneri su puni iskustva, ne vode ih suviše vrele strasti, mogu da misle na dobro drugih koliko i na svoje dobro, znaju da ocijene prave vrijednosti i među ljudima i za ljude, mogli bi da budu iskreno protiv rata, jer rat donosi siromaštvo i uništenje i opštu surovost, koja se posle obnavlja sama iz sebe, kao ćelije raka. Svjetska partija penzionera bi potpomagala nauku i umjetnost, i brinula bi se o školama, zdravstvu — njima je najpotrebnije — socijalnim službama, o svemu što je korisno ljudima, a ne bi imala finansijskih briga, jer ne bi trošila na vojne pripreme. Bila bi štedljiva u trošenju svega što nije na korist ljudi.
— Što se tiče štednje, tu smo majstori — rekao je Ivan ozbiljno.
— Dobra i pametna uprava stvorila bi dobre opšte uslove, dobri uslovi života stvorili bi dobre odnose u društvu: svi ljudi bi radili, sve bi bilo javno, čak i policija; svako bi imao sve što mu je potrebno, a niko previše. “Mir i blagostanje svim ljudima!” — to bi mogla da bude deviza velike Svjetske partije penzionera. Zar nije privlačno?
— Izvanredno! — oduševio se Ivan.
— A vi ste na čelu te moćne internacionalne organizacije koja ljude ne dijeli ni po rasi, ni po boji kože, ni po naciji, ni po bogatstvu, jer su svi jednaki i svi su bogati. Moćniji ste od ma koje partije na svijetu, od ma koje obaveštajne službe, od organizacije Ujedinjenih nacija, jer ste prevazišli sve granice i pobijedili sve predrasude.
— Kakva divna vizija! Bože, kakva vizija!
— A da se sve to ostvari, postoji samo jedan uslov: da umre stari mandarin u Kini. Ne treba ništa da uradite, već samo da poželite, ne mičući se iz kuće: neka umre stari mandarin! Na šta biste se odlučili?
— Ne znam, zaista.
— Pazite još jednom: na jednoj strani vaša moćna organizacija koja bi mogla donijeti sreću cijelom čovječanstvu, a na drugoj nekoristan stari mandarin čije postojanje ometa moguću opštu sreću. Vi ste, naravno, ponosni na tu Svjetsku partiju penzionera i potpuno ste uvjereni da bi ona donijela opšti progres. Dakle? Da li da umre ili da živi stari mandarin?
— Da li bi ta partija zaista donijela ljudima sreću?
— Vi ste u to uvjereni.
— Pa, ako …
— Bez ikakvih uslova! Da umre ili da živi?
— Da umre! — rekao je Ivan tiho.
— Ja sam za to da živi! — pobunila se Katarina.
— Ali vi, tetka, možete da zamislite i nešto drugo. Ako bi, recimo, trebalo da crkva preuzme svu vlast na svijetu i da uvede carstvo Božije, a uslov bi bio da umre mandarin, šta biste izabrali?
— Ako je tako, onda je to nešto drugo. Neka mi Bog oprosti: da umre!
— Neka Bog pomogne čovječanstvu — osmjehnu se mladić.
— Zašto? Jesmo li nešto pogriješili?
— Niste. Tako bi danas učinila većina Ijudi.

Odlomak iz romana Ostrvo Meše Selimovića

Poučavanje o poučavanju

Jednog je dana starac sreo mladog čovjeka koji ga je upitao:
– Sjećate li me se?
Starac je odgovorio negativno. Stoga mu je čovjek rekao da je nekad davno bio njegov učenik. Na to ga profesor upita:
– Ah da? I čime se baviš sada?
Mladić odgovori: – Učitelj sam.
– Oh, kako lijepo. Poput mene – odgovori starac.
– Eh da. Zapravo postao sam učitelj jer ste me upravo vi nadahnuli da budem poput vas.
Starac je bio znatiželjan te ga zamoli da mu ispriča kako je to moguće. I mladi čovjek mu ispriča ovu priču:
– Jednog dana moj prijatelj je došao u školu s prelijepim novim satom i ja sam mu ga ukrao. Ubrzo je prijatelj primijetio krađu i odmah se požalio našem učitelju, a to ste bili vi. Onda ste vi rekli svima nama u razredu: – Tokom današnjih predavanja ukraden je sat vašeg prijatelja. Onaj ko ga je ukrao, molim vas, neka ga vrati.
Ali ja nisam htio da ga vratim. Zatim ste vi zatvorili vrata i rekli ste nam da ustanemo kako biste mogli prekontrolisati naše džepove, jedan po jedan. Međutim, prije toga, rekli ste nam da zatvorimo oči. To smo učinili a vi ste pretraživali džep po džep i kad ste došli do mene, pronašli ste sat i uzeli ga. Nastavili ste pretraživati po džepovima svih drugih i kad ste završili rekli ste: – Otvorite oči. Pronašao sam sat.
Poslije mi nikad ništa niste rekli i nikad niste spomenuli taj događaj. Nikad niste otkrili ime onoga ko je to bio. Onog dana, vi ste spasili moje dostojanstvo zauvijek. A to je bio najsramotniji dan u mom životu. Nikad mi ništa niste spomenuli o tom slučaju. Iako zbog toga niste vikali na mene niti mi očitali moralnu bukvicu, ja sam razumio pouku. Zahvaljujući vama shvatio sam da je to način na koji treba postupati pravi odgajatelj. Sjećate li se, profesore, tog događaja?
A profesor odgovori: – Sjećam se slučaja s ukradenim satom i da sam pretraživao džepove svih učenika, ali se ne sjećam da si to bio ti. Jer … i ja sam zatvorio oči dok sam pretraživao džepove.

Ako imaš potrebu nekoga poniziti kako bi ga popravio, onda ne znaš podučavati.

Da li bi zaposlio sebe?

Na zidu u prijemnom odjeljenju u jednoj velikoj fabrici postavljen je zanimljiv natpis koji ovako glasi: „Kada bi ti bio vlasnik i kada bi došao ovde da radiš, da li bi zaposlio sebe?“ Ideja o tome da budeš sam sebi gospodar nije tako nepoznata i nova kao što se čini. Otprilike prije 3000 i nešto godina, car Solomun, čuven po svojoj mudrosti, napisao je sličan zaključak i tako ga sačuvao od zaborava: „Bolji je spor na gnjev nego junak, i gospodar od svog srca bolji je nego onaj koji uzme grad“ (Priče Solomunove 16:2).

Oni koji putuju po svijetu mogu da zapaze mnogobrojne spomenike podignute u čast ljudima koje su njihovi sunarodnici smatrali velikim. Među takvim ljudima nalaze se poznate vojskovođe – moćni generali i admirali. Međutim, Solomun ističe da je samosavlađivanje dostojnije poštovanja i predstavlja pravu veličinu u odnosu na svaku drugu pobjedu. Mjereno veličinama ljudskog iskustva osvajanje grada ili zemlje je znamenita pobjeda. Po božanskim mjerilima, imati kontrolu nad sobom – biti sam sebi gospodar – je mnogo veće dostignuće. Ova dostignuća nisu namijenjena samo odabranima. Ona su nadomak ruke svakome od nas! Svako je samom sebi najbolji prijatelj – ili neprijatelj!

Jedna žena oprala je rublje u kome je bilo mnogo velikih komada i objesila ga na uže. Uže se prekinulo i rublje je palo u prašinu, ali ona nije izgovorila nijednu riječ. Ponovo je sve oprala ali ovoga puta rublje je prostrla po travi tako da nije moglo da padne. Desilo se da je kasnije jedan pas prljavima šapama pretrčao preko njega. Kada je vidjela šta se dogodilo, ona je sjela i kazala: „Zar nije smiješno kako ništa nije obišao?“ To je prava veličina ali samo oni koji su prali ovako veliko rublje mogu da je prepoznaju.

Samosavlađivanje ima vrlo značajno mjesto u životu. To je vrijednost koja stvara razliku između vođe i onoga koji se prepušta stihiji. Vođa je svaki čovek koji može da upravlja sobom. Ono što je Solomun napisao o gospodarenju nad samim sobom, još uvijek važi i uvijek će važiti. Bog nam daje neodređeni period vremena. Kako ćemo ga upotrebiti? Da li ćemo upravljati vremenom ili će vrijeme upravljati nama? Da li ćemo mi donijeti odluke za svoj život ili ćemo odlučivanje prepustiti okolnostima, drugim ljudima ili vremenu? (A. Lone)