Ne želim da primam poruke!

Osmog januara 2004. godine, u pauzi između učenja u biblioteci, uzeo sam da prelistam časopis „Vreme“ u kome nađem tekst koji svakim sledećim danom dobija sve više na vrijednosti. Potpisao ga je Saša Marković (naslov članka je „e-mail“) i svaki put iznova me podsjeti u kakvom vremenu smo nekad živjeli. Možete ga čitati kao predviđanje, kao proglas pa čak i kao poziv da se osvijestimo na vrijeme. Što se mene tiče, sledećih mjesec dana planiram da smanjim svoju izloženost internetu. Ne znam da li ću u tome uspjeti, jer i sama želja djeluje nemoguća ali smatram da vrijedi pokušati. A ti?

„Nekad je bila privilegija imati e-mail adresu. Danas je privilegija nemati je.  Ili imati samo jednu, malo poznatu, kao u dobra stara vremena.  Civilizacija, ili njen progres, ono što zapravo prestavlja «zadovoljavanje potreba koje do juče nisu postojale», polako uništava poslednje oaze privatnosti koje su do juče bile neprikosnovene. Taj trend je nezaustavljiv: ljudi dobrovoljno upadaju u mrežu globalnih komunikacija, pristajući da ih ostatak tretira kao uvijek prisutan, pasivni objekat koji neprekidno treba zasipati potpuno beskorisnim ili sasvim idiotskim informacijama.

Nekad je e-mail bio čudo neviđeno. Moja prva e-mail adresa je bila saxon%vreme.com@moume.calstatela.edu, pošta je putovala okolo-naokolo po tri dana dok se ne bi konačno skrasila u jednom redakcijskom računaru. Svaku poruku koju sam razmjenjivao sa svojim ispisnicima, srećnim emigrantima na američkim univerzitetima, pobožno sam godinama čuvao, takva je to poezija bila. Uzmimo moje elektronsko sanduče od jutros: vijagra – povoljno, bingo od milion dolara na lutriji na kojoj nisam ni učestvovao, besplatno putovanje na Tahiti, nekoliko poslovnih ponuda (Sani Abača, Klaudio Kabila, Kunle Martins, Čarls Mosanga i ostali ugnjetavani nigerijski biznismeni), vijesti iz kulture, tračevi skandal industrije i jedna poruka od prijatelja sa čestitkama za Novu godinu. Jadni moj prijatelj, kad bi samo znao sa kakvim se kabilama i abačama nadmeće za trenutak moje pažnje … Kažu da će, prema nekim istraživanjima, za godinu-dvije «spam» (elektronska pošta koja nikom normalnom ne treba) imati veći obim saobraćaja nego koristan sadržaj. Ja sam već odavno stigao u 2020-u.

Kad pokleknem od tovara elektronskog smeća koje dobrovoljno preuzimam od svog internet provajdera svakog jutra, najčešće izađem iz kuće da prošetam klinca. Kad nisam kod kuće, onda sam na mobilnom. Čak i ako ga isključim, mobilni operater će upozoriti one koji su neuspješno pokušavali da me pozovu da sam ponovo dostupan. Isključivanje mobilnog garantuje jedino privremenu samoću, ali u njoj nema uživanja, jer će se ona pretvoriti u zamarajuću zvonjavu čim uzmem telefon u ruke. Kad bih krišom promijenio broj, bio bih nevaspitan ako ga ne bi svima rastrubio. Ako bih krišom izgubio telefon, bio bih budala. Nekako mi je najjednostavnije da ga dam klincu, da se njime igra i nadam se da će ga kad-tad tresnuti o parket. Ali ne vrijedi – ma koliko mu pokazivao šta treba da uradi, jedino što zna je da ga prisloni na uvo i kaže «halo!».

SMS poruke su takođe neizbježne, dostavljaju ih po tri dana nakon slanja. Sve je tako zamršeno i isprepleteno da se riječima ne da iskazati: neko mi pošalje e-mail, meni stigne SMS poruka da mi je e-mail stigao. Pošaljem e-mail kroz SMS ili SMS-om kupim internet vrijeme od svog provajdera kako bih mogao da pročitam e-mail. Ili odem na internet da bih poslao SMS koji će neko da primi kao e-mail uz podsjećanje SMS-om. Kad sjedem pred TV, bombarduju me porukama koje ne stižu u telefon nego pravo na ekran. … razmišljam kako se zapravo dopisujem s mašinama, razgovaram s mašinama i ćutke trpim njihovo neprekidno zanovijetanje.

Svakodnevno se smišljaju nove ludosti: telefon je nekad prenosio samo glas. Zahvaljujući GPRS-u ili kako se to već zove, sad se šalju i slike. Telefon je bio zgodan baš zato što sagovornici nisu mogli da se vide, razgovor u gaćama ili papučama praćen sočnim gestikulacijama bio je sasvim legalan i često razgaljujući. Kako stvari stoje, za godinu-dvije moraću da se umijem i očešljam prije nego podignem slušalicu. Osim toga, e-mail, SMS i ostale instant novotarije favorizuju treš komunikaciju u kojoj nije bitan jezik, ni stil, ni lijepa riječ ni tanana osjećanja. U SMS staje samo 160 slova, zgodno jedino za haiku-poezija. … Šta se desilo sa vremenom kada ste nesuđenoj dragani pisali pismo na roze hartiji olovkom koju ste čuvali za posebne prilike? Niko više ne piše takve stvari. Niti iko ima volje da čeka na odgovor slušajući jedino kako mu se korpa za smeće roguši od zgužvanih i odbačenih literarnih pokušaja. Danas svako svakog hoće odmah, svejedno šta.

Jedan sam od onih koji misle da ovolika poplava mobilnih telefona i e-mail adresa nije izazvana željom ljudi da bolje komuniciraju nego potrebom većine hroničnih luzera da saopšte drugima da i oni zbog nečeg postoje, valjda zato što ih možete naći svuda i u bilo koje vrijeme. Ili zato što šaljući svoj stupidni SMS nekoj lijevoj TV stanici mogu nakratko da imaju utisak da se svijet malo mrdnuo zbog njih. Većinu korisnika mobilnog telefona i interneta niti iko zove niti im ko piše, izuzev Nigerijaca i dilera vijagre. Baš kao što ni većina ne zna zašto svakog ponedjeljka sjeda automobil i kreće iz Vražogrnjaca pravo u centar grada (srećom, većina to shvati tokom radne nedjelje pa se do četvrtka gužva na ulicama prepolovi).

Poneko se i pobuni, ali takvi su malobrojni. Umberto Eko piše, „Ja nemam email adresu. U ovom životnom dobu, moj glavni cilj je da više ne primam poruke. Nešto slično misli i Donald Knut, jedan od vrhunskih stručnjaka iz oblasti kibernetike i programiranja: «Ja sam srećan čovjek, počevši od 1. januara 1990. godine kada sam prestao da koristim e-mail. Koristio sam ga prethodnih 15. godina i čini mi se da je to sasvim dovoljno. E-mail je zgodan za ljude koji žele da trče ispred stvari. Ja više volim da budem iza njih. Ako želite da kontaktirate sa mnom, pošaljite obično pismo.» I ja sam pokušavao da se sakrijem od drugih, makar simbolično. Kada sam na kućna vrata stavio pločicu bez prezimena, alarmirao se kućni savjet («A zašto vi krijete svoj identitet?»). Moj idol je međutim osoba N.N. od koje sam prije neku godinu dobio vizit-kartu, bijelo parče kartona sa imenom ispod kojeg je pisalo samo «niko i ništa». Paradoksalno ili ne, od svih ljudi koji su mi ostavljali svoje šarene legitimacije najbolje se sjećam čovjeka čije sam ime zaboravio, a ostalo nikada nisam ni znao.“